Antun Živković

Rođen je 10. svibnja 1910. u Brodskom Varošu, od oca Ivana i majke Mande, rod. Filajdić. Gimnaziju je završio u Slavonskom Brodu, a teologiju je studirao u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1934. godine. Poslije ređenja bio je kapelan u Nijemcima i u Valpovu. Zatim je radio kao kateheta u Vinkovcima i u Đakovu, a poslije položenoga profesorskog ispita 1941. radio je kao kateheta u gimnaziji u Slavonskom Brodu i zatim u Osijeku. Poslije dolaska komunista na vlast i izbacivanja vjeronauka i svećenika iz svih škola, imenovan je župnikom u Podvinju. Udbaši su ga odveli 21. rujna 1946., a vjerojatno je iste noći ubijen. Ne zna se gdje mu je grob.

Zašto je Antun Živković ubijen kao župnik u Podvinju? Jedan intelektualac kakav je bio župnik Živković, revan svećenik i pastoralni radnik, omiljeni vjeroučitelj, bio je vrlo opasan za tadašnju Partiju, pogotovo u selu koje su zvali Mala Moskva (Podvinje), ponajprije zbog zagriženih komunista koji su bili iz toga sela. Partija ga se bojala zbog njegova utjecaja u narodu. Ako je svećenik uživao dobar glas u narodu, onda nije bilo većega “zločina” i jačega motiva da ga komunisti zbog toga ubiju. Ako se njegova riječ poštivala i ako je imala motivirajući učinak, onda bi se takvoga svećenika osudilo na smrt.

Ljubica Živković, sestra Antuna Živkovića, piše:

Cijenjeni gospodine Baković!

Sestra sam pokojnog svećenika Antuna Živkovića. Pokušat ću Vam opisati cijeli događaj oko njegova nestanka:

20. ili 21. rujna pozove ga Narodna fronta na sastanak, da će praviti ogradu oko župnog dvora. Sastanak se održavao navečer, a poslije sastanka pratio ga je jedan crkveni odbornik. Kad su došli do župnog dvora dočekala su ga četiri čovjeka. Odbornik kaže da je brat rekao: “Ljudi za Boga što ćete sa mnom?”, ali su ga oni vezali i odveli u nepoznatom pravcu, odnosno u brdo, prema riječima toga čovjeka.

Mama je bila kod brata i kako nije cijelu noć dolazio, ona se toliko bojala za njega, znajući da su mu i ranije prijetili da će ga ubiti, toliko je pretrpjela da joj je tu noć otpala sva kosa s glave.

Nakon 2-3 dana došli su iz Udbe i proveli istragu da je brat pobjegao u križare. Ja sam u to vrijeme bila dak 4. razreda Učiteljske škole u Osijeku, a sestra je već bila učiteljica u jednom selu pokraj Slavonskog Broda.

“Drugovi” iz komiteta i Udbe su govorili da sa sestre i mene treba pokidati crninu, jer je brat u križarima, a da mi samo majmunišemo.

Mama je živjela još deset godina poslije bratove smrti plačući svaki dan, a kud god je išla plakala je i govorila: “Anto moj, jesu li te jako mučili, koliko si boli podnio?” Točno na dan njegove smrti je umrla.

Mnogo je svijeta iz Podvinja pričalo o bratovoj smrti, ali svatko je govorio drugačije, tako da nismo mogli vjerovati nikome, a za grob ne znamo ni danas.

Ćiro Buković je često na sastancima pretresao brata kako im smeta u Podvinju. I danas svi govore da je ubijen po nalogu Ćire Bukovića, a crkveni odbornik je bio Stazić Štipa. Pošto je prošlo puno godina od bratove smrti, malo je živih koji bi mogli nešto znati… Sada nam više nije važno tko ga je ubio, ali bi htjeli, ako je ikako moguće, istražiti gdje su mu kosti, da ih prenesemo na groblje…

Izvori i literatura: Don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljaća, Zagreb, 2007.

Uredništvo/komunistickizlocini.net