Mijo Jurić, Osamnaesto proljeće, Tuzla-Zagreb-Wien, 2006.

Osamnaesto proljeće

Ivici nisu dopustili otići na očev pogreb, iako je već bio pri samome kraju četveromjesečne kazne, te unatoč tome što je rodbina bila spremna platiti sve troškove milicijske pratnje! Morali smo paziti na njega, da si štogod ne učini u očaju, jer je skoro izbezumljeno hodao hodnikom tamo-amo. Sva okrutnost Titova humanoga socijalizma vidjela se na tim duboko ljudskim sudbinama. Hansov sin od jedanaest-dvanaest godina često je dolazio pod zidine zatvora i plačući dozivao oca. Bila je to je­ziva scena. Otac sjedi u ćeliji, na podu, s licem skrivenim među koljenima, trese se i plače, dok mali sin cvili vani na snijegu, pod zatvorskim zidom! Zbog nekoliko riječi za stolom u kavani nogometnoga kluba Sloboda, u obranu časti žene koju su tamo vrijeđali – Savke Dabčević Kučar. Svi smo samo šutjeli, i suosjećali, vlažnih očiju. Kako utješiti oca, a ne napraviti novi verbalni delikt?! Vjerujem da je i naša šutnja te pokoje škripanje zubima bar malo tješilo Hansa. Ovakovi doživljaji u meni su još više jačali spoznaju da taj neljudski režim nema pravo opstanka i mora biti uništen.

Na svim stranama osjećalo se zajedništvo i odlučnost u borbi za samostalnost. Sloga i solidarnost postajale su dio nas. Pokrenuta je akcija prikupljanja novca za gradnju autoceste Zagreb – Split, koju smo već bili nazvali Autocesta kralja Tomislava. Ljudi su davali od srca, neki i preko granica svojih mogućnosti. Govorilo se već i o članstvu Hrvatske u UN-u, o samostalnom nastupanju hrvatskih športaša itd…1971.

Ja kao osamnaestogodišnjak, naravno, nisam mogao raditi nikakvu veliku politiku. Tih sudbonosnih dana bio sam tek mali kotačić u hrvatskome državotvornome stroju. Ponosan što sam tu. Bilo nas je puno takvih iz moje generacije, a bilo je i mlađih od mene. I od djece se moglo čuti štošta političkog! Pjesma Tvoja zemlja Vice Vukova gromko je odjekivala iz skoro svake hrvatske kuće. I ta je pjesma bila jedan od simbola Proljeća, njegova himna. Sudbina je htjela da se nađem i na onome veličanstvenom skupu na Trgu Republike, kada je dr. Savka Dabčević-Kučar govorila pred prepunim trgom, koji bijaše pretijesan te su i sve obližnje ulice bile krcate ljudima. I to je znak kako je duh Proljeća bio zahvatio najšire slojeve i mase hrvatskoga naroda. Nošeno je nepregledno mnoštvo zastava i transparenata, s nedvojbenim porukama i zahtjevima, bila je to demonstracija hrvatske sloge! Hrvatsko je proljeće uzelo takvu dinamiku da smo bili uvjereni kako je hrvatska sloboda još samo pitanje dana. Cijeli Trg i okolne ulice disali su jednom dušom. Podij se nalazio na mjestu gdje je danas spomenik bana Jelačića.

Mijo Juric

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s