Kao što sada slušamo o novom svjetskom poretku, tako smo nekada slušali o komunizmu i socijalizmu. Zajedničko im je da oba ova politička sustava traže prinošenje žrtava. Kaja Pereković opširno je pisala o jednome: komunizmu. Ona i niz drugih žena godinama su stradavale u komunističkom zatvoru. Milosti nije bilo. Sve se činilo »u ime naroda«. Novi sustav, podupiran Međunarodnom zajednicom, nesmiljeno je krčio svoj put. Ova knjiga niz je svjedočanstava o tom propalom vremenu. Nije ju lagano čitati, čak ni tada kada ste barem nešto od toga iskusili na svojoj koži. Jednostavno vam se te iskre sjećanja čine nestvarnima, teško je prihvatiti da čovjek čovjeku može biti takav vuk. Sve se na žalost dogodilo, samo ne brzo, već polagano. Međunarodna zajednica, odnosno Zapad, slavili su tih godina mudrog vođu, dok je puk plakao za svojim najmilijima. Neljudskost prohujalog vremena dobro svjedoči naslov Bila sam u bratovoj samici. Nisu, naime, nestajali samo pojedinci označeni neprijateljima, već su nestajale čitave obitelji. Neki teški i veliki razlozi nisu bili potrebni. Ako je nova vlast pružila svoje pipke prema tebi iz bilo kakvih svojih sebičnih razloga, tebe više nije bilo. Izuzetno mučno djeluje dodatak knjizi koji se sastoji od popisa žena osuđenica. Prema dostupnim podatcima Ministarstva pravosuđa Vlade države Hrvatske 1945. – 1990. na kaznu 10 – 20 godina osuđeno je 375 ženskih osoba, a zbir tih godina iznosi 5.084; na kaznu 5 – 10 godina osuđeno je 487 ženskih osoba, a zbir tih godina iznosi 2.970; na kaznu do 5 godina osuđeno je 2.154 ženskih osoba, a zbir tih godina iznosi 4.237. Ukupno je osuđeno 3.016 ženskih osoba, a zbir zatvorskih godina iznosi 12.291 ili 4.506.205 dana. Naše udruge za zaštitu ljudskih prava nerado govore o ovome. Sami odgovorimo zašto. Kao živo svjedočanstvo jednog neljudskog vremena potrebno je da ova knjiga uđe u što više hrvatskih knjižnica. Ona predstavlja neutrnutu svijest hrvatskog puka za slobodom. Novi svjetski poredak nije joj zbog toga sklon, ali budimo mi.
komunistickizlocini.net 
GLADNA BIRTIJA (Ne zaboravimo pok. Kaju Pereković i mučenice komunističkoga režima u Sl. Požegi)
Požega – grad Zlatne doline, dio ravnice, dio planine,
Taj panonije zemaljski raj, Dilj gora, Papuk i psunjski kraj –
Čuvaju zapis davnih vremena, rimskih junaka, slavnih plemena…
Hrabrom fra Luki tu živi spom, Turčina sili tu j’ bio lom.
Gdje kotlina se dukatim’ kiti, čovjeku svakom milo je biti
I slušat pjesme pitomi glas: ”Panduri Trenka, vi naš ste kras!
Čuvaj o Bože, Dolinu zlata, graničare nam, ponos Hrvata” –
Kliče hrvatsko srce, duh, polje što rađa slavonski kruh!
Orljavi blizu tužno je mjesto gdje život mnogi trunuo, nesto,
Gdje zide hladne prskala krv, gdje gažen bio ‘nitkov i crv’
Gdje cigla svaka tajnu krije na doba Tita i Partije
Kad vladala je crna noć, Staljina groznog UDBe, moć.
—
Stočni vagoni, mršave žene, bijedne sirote umorne, snene,
Usana modrih dršću ko prut. U nepoznato vodi ih put.
Pogledaj u te patničke kćeri odane rodu, naciji, vjeri,
Svakoj na srcu biljeg svet, crveni bijeli i plavi cvijet.
Svaka je od njih priča za se, grijesima njinim razlog zna se:
Hrvatsko sjeme ‘ustaški rod’ crvenoj zmiji otrovan plod.
Kom Domovina svetost bila tom sudba crna pismo svila –
Tamnice, smrt, neznani grob, Hrvat je rob i samo rob.
—
Stočni vagoni, patničke žene, gladne, pospane, prozirne sjene,
Nepravda gnjusna reže im grud, al’ ponos žari srce i ćud.
Sestrica sestru sućutno takne, modra se usna u mraku makne
I čuješ šapat ”Za Dom, za Dom, slava Hrvatskoj i Bogu mom.”
Mladice žene, djevojke časne, hrvatske vile, poštene krasne,
Zjenom prkosi blistavi znak, djedova simbol ko sunca trak.
Dvadeset ljeta robije teške, dušmanska plaća za lažne greške.
Svenut će bijelih ružica lat, samice tek će miris im znat.
Kuda putuje to bijedno roblje, koja l’ će jama biti im groblje,
Kuda ih goni pakleni vrag, hoće l’ im sakrit stopu i trag?
Hrpice mesa, te gole kosti, nisu l’ trpjele nevolje dosti?
O jao, Kriste, narodu tvom, krv domoljuba topi nam Dom.
—
Stigoše k cilju… Gle, Lonja stara voljom nebesa od pametara
Uživala prirode mir; tu jugovraga buknuo hir.
Gdje jučer mjesto ptici i srni, kuću im danas zlotvor skvrni;
Rižinim će se poljem zvat, znoj, krv i suze ime mu dat.
O dobri ljudi, o pravdo Boga, ima l’ na svijetu jada toga
Da drvce slabo, pupoljak cvijet, pogazi zlotvor bezdušan, klet?
Mučenice na rijeci Lonji, rade što ne bi izmogli konji,
U blatu, mulju, svija se kost, tijelo umori teret i post.
Rano i kasno te nježne sjene, hrvatske djeve, bolesne žene
Gonio ljutih lavova rik. One, gutajuć nutrine krik
Puzale blatom mokre do grla, Lonja im zdravlje crpila, strla,
Pijave, zmije, vrebale svud, rižino polje – taj izum lud.
U ‘Gladnoj birtiji’ u mjestu muka, gdje slamala se kičma, ruka,
Gdje pod teretom stenjao duh, gdje svet bijaše provin kruh,
Gdje gutljaj vode – želja pusta, vapila zalud žedna usta,
Gdje vražjeg bijesa plamtio žar – krojio sudbu Josip Broz – car.
Što pametnome bilo suludo, postade zbilja, baš ‘jugočudo’ –
Nesretnom roblju pomogo Bog na Križnom putu užasa tog.
O Lonjskom polju još priče slove, Birtijom gladnom ‘roblje’ ga zove.
Junačke žene narodu svom, čuvale žrtvom hrvatski Dom.
O Kajo, Vlasta, Verice, Maro, crveni režim tijela vam har’o,
Al’ duh ostade neslomljiv, jak… Gle, bjegnu crnih oblaka mrak;
Trobojnica se ponovno njiše, na stijegu ‘HVALA’, Hrvat vam piše.
Žrtvama vašim građen je Dom, u srcu našem vječni vam spom.
Marija Dubravac Brisbane
Sviđa mi seSviđa mi se