Boris Krasovac

Jugoslavenski komunistički zatvori su naime bili jedan od tužnih hrvatskih Križnih putova. Samo u zatvorima današnje Republike Hrvatske robijalo je više od 80.000 političkih zatvorenika, a najmanje je 7.000 njih tijekom odsluženja kazne likvidirano ili je umrlo od posljedica mučenja. U nastavku donosimo svjedočanstvo o stradanju Borisa Krasovca pjesnika koji je u trenutku mučeničke smrti imao samo 23 godine.

Boris Krasovac bio je rodom iz Dubrovnika. Imao je četvoricu braće: Srećka, Franu, Tončija i Andra. Tonči je bio Borisov brat blizanac. Otac, Frano Krasovac, imao je urarsku radnju kod Crkve sv. Vlaha. Bio je zadužen za održavanje sata na Gradskom zvoniku.

Obitelj je bila pobožna, vezana za crkvu. Boris je bio veseo mladić, volio se kupati i provoditi svoje slobodno vrijeme u društvu prijatelja. Bio je pametan, nadaren, cijenjen i omiljen među vršnjacima Boris je rođen 1925. Na kraju rata imao je dvadeset godina.

Svom je gradu pisao stihove:

Moj grad sada spi, teško i umorno spi… U pjesmi Iza rešetaka, koju je spjevao kasnije, u zatvoru, pjevao je:

Svako večer kada mraci

S čempresa slažu

I sjene iz skrovišta

I kuteva plažu

Leandri i čempresi šušte

Pjesmu punu tuge i boli

Kao da kor anđela

Za nesretni moj narod moli …

Obitelj Krasovac je stvaranje Jugoslavije dočekala u velikoj tuzi. Sin Frano, koji je bio hrvatski vojnik te se povlačio, ubijen je na nepoznatom mjestu u Sloveniji. Drugi sin, Tonči, Borisov brat blizanac, preživio je Križni put, i to u maršu smrti koji je išao sve do Požarevca u Srbiji. Boris je bio pun snage i rodoljublja. Razmišljao je kako pomoći zarobljenoj domovini. I zato se, kada su komunisti raspisali izbore, odlučio pokušati suprotstaviti, i to tako da na izborima organizira nastup HSS-a! Partija je odmah shvatila da je sposoban i da im je opasan. Udba je odlučila da ga treba ukloniti. Falsificirala je oštar protujugoslavenski letak i pripisala ga Borisu. Posljedica je bila – smrtna presuda. Umjesto na studij, na Sveučilište u Zagreb, Boris je dospio u Lepoglavu. U zadnji je čas pomilovan. Osuđen je na dvadeset godina teškog zatvora.

Strašni uvjeti u zatvoru natjerali su u srpnju 1948. godine, nekoliko lepoglavskih zatvorenika da pokušaju pobjeći. Stražari su s tornjeva prema bjeguncima otvorili jaku vatru, no jednako tako i po zatvorenicima iz tzv. crnog bataljuna, koji su u dvorištu tucali kamen. Pucali su prema njima i ubili devetoricu. O događaju je, devedesetih godina, svjedočilo nekoliko preživjelih zatvorenika. Među njima je svjedok dr. Augustin Franić koji je živio u Dubrovniku. Boris je bio lakše ranjen u bedro, od metka koji se odbio o kamen. Jedan mu je zatvorenik, veterinar, potajice povio ranu, koliko je bilo moguće. Nažalost istoga dana navečer stražari su prolazili ćelijama i pitali o ranjenima, jer da će ih odvesti na liječenje. Borisov zatvorski supatnik Lujo Pešović nije se javio, no Boris jest. Stražari su ga istog trenutka zgrabili te odvukli u susjednu ćeliju. Počeli su ga silovito tući željeznim šipkama. Zatvorenici koji su preživjeli Lepoglavu kasnije su svjedočili o Borisovim zadnjim kricima…

U Dubrovniku se nad obitelj Krasovac nadvio crni mrak. Rodbina i susjedi se sjećaju da je majka izlazila još samo do crkve Domina, koja je tik do kuće obitelji Krasovac. Sva imovina obitelji Krasovac uništena je 6.12.1991. godine, za vrijeme srpskog bombardiranja gradske jezgre. O sudbini Borisa Krasovca na osobit je način svjedočio dr. Hrvoje Kačić, odvjetnik, koji se poslije nastanio u Zagrebu.

Uredništvo/komunistickizlocini.net