Podvučijak

Siročadima Podvučijaka nitko nije smio reci istinu o stradanju njihovih oče­va. Riječi poginuo, ubijen bile su opasne zbog velikog broja doušnika, kako do­maćih, tako i sa strane, koji su uglavnom bili prosjaci. Djeca su imala pravo samo na odgovore: ne znam, umro i nestao. Desetak godina nakon rata o stra­danju Hrvata Podvučijaka sasvim se šutjelo. Dio istine o stradanju dobili smo od starijih rođaka, ali uvijek uz opasku da “imaš da šutiš”. Tek nakon završetka imao sam pristup župskim Maticama Podvučijaka. Tada sam prvi put vidio za­pisanu istinu: ubijen od četnika, poginuo u borbi s četnicima, ubijen od parti­zana, poginuo u borbi s partizanima.

Prema do sada prikupljenim podacima fra Grge Vilića koje je on objavio u knjizi Vrijeme stradanja, ubijeno je 3.375 žitelja odžačkog kraja (Podvučijak) većim dijelom koncem II. svjetskog rata i neposredno nakon njega, i to uglavnom mlađe dobi i muškaraca. Od toga broja ubijeno je 672 civila i 2703 vojnika. Dobna granica stradanja civila je slijedeća: ubijeno je 94 djece; 19 ranjenika u bolnici u Prudu; 100 invalida i 460 uglavnom staraca i žena.

Kad su u pitanju pripadnici vojnih postrojbi brojke govore slijedeće:
– ubijeno je 1.175 domobrana;
– 765 civila organiziranih u seoske straže;
– 46 vojnika iz ustaških postrojbi.

Bleiburg i križni put prošlo je prema do sada prikupljenim podacima 404 osobe, skoro svi su bili iz generacije rođenih između 1920. i 1925. godine i skoro svi neoženjeni. Preživjelo je samo desetak osoba.

Način na koji su ubijani. Za vrijeme borbi zarobljeni su uglavnom ubijani vatrenim oružjem, a manji dio je zaklan. No poslije pada Podvučijaka ubijanje je imalo svoj posebni ritual. Tada je manji dio ubijan vatrenim oružjem, nego su žrtve vezane odvođene pred jamu i ubijani su tupim predmetima te su sami padali u jamu i potom zatrpavani. Metkom su ubijani ako bi se netko pokazivao znakove života. Mnogi su ubijani na obalama rijeka Bosne i Save te bacani u te rijeke, mnoga od tih mrtvih tijela rijeke su potom izbacivale na kopno, ali pokojnici nisu smjeli biti sahranjivani nego su ponovno pod nadzorom partizanske straže bacani u spomenute rijeke. Bilo je i ubijanja nožem, tj. klanjem, pečenja na ražnju, živog spaljivanja a ubijene žene su prije toga bile silovane.

fra Grga Vilić navodi sljedeće:

Iz svih Matica umrlih župa Podvučijaka od 1941 – 1946. dobio sam relativno mali broj ispisanih. Zašto? Obrana Podvučijaka u najtežim danima 23. i 24. svib­nja 1945. godine svoje poginule pokapala je po njivama i samo obavještavala rodbinu kad je netko poginuo i gdje je pokopan. U mjestu najveće pogibije – Vlaškoj Maloj – ispisana su imena samo onih koje su sutradan prepoznale hrab­re žene i majke iako su to partizani zabranjivali. Neprepoznate partizani su po­kopali na Nujića njivu u Vlaškoj Maloj. Svi, koji su poslije pada Podvučijaka uh­vaćeni, a bio ih je veliki broj, odvedeni su u Šamac, Odžak i Modriču, ubijeni i pokopani u zajedničkim grobnicama Mrka Ada, Armani i Modrički Lug. Neprepoznati ranjenici, mahom Pećničani, pokopani su u vrbiku sela Prud. Svi službeno “nepokopani”, a u stvari ubijeni, vodili su se nestalima.

Novi problem bio je križni put. Je li tijekom 1945. godine, tko boravio na pod­ručju Podvučijaka? Ostala je zapravo još samo sudbina onih koji su se preko Ja­ruga povukli u Hrvatsku. Veliki broj tih ljudi povukao je sa sobom svoje golobrade sinove bojeći se partizanske osvete. Ti su golobradi mladići bili svjedoci tko je ubijen u Šamcu i Brčkom. Budući da su branitelji Podvučijaka proglašeni ustašama, trebalo ih je razvrstati. Isto tako hranitelji obitelji nisu bili mobili­zirani, ali su bili u seoskim stražama. Svi mobilizirani branitelji došli su u Podvučijak u vojničkim odijelima i s osobnim naoružanjem, lako da nije bilo teš­ko razvrstati: ustaše, domobrane, njemačke vojnike…

Od početka 1941., pa sve do početka 1945. godine, zapovjedništva domobranskih, ustaških i njemačkih postrojbi redovito su sa svim podacima obavještavali župske urede Podvučijaka o načinu stradanja i mjestu pokopa stradalnika. Prema maticama župa Podvučijaka od 1941 – 1946. jasno je tko je poginuo u borbi protiv koga, ubijen od koga, gdje i kada. Svi ostali službeno i neslužbeno vođeni su kao nestali.

Godine 1989. počeo sam istraživanje – razgovore sa skoro svim preživjelim iz svih župa Podvučijaka. Mnogi su se bojali da ih snimim, ali sam razgovarao i polako slagao mozaik stradanja. Hrvati Podvučijaka nisu bili nacionalisti. Bili su ponosni na svoj narod, ali još više na svoju crkvu. Treća svetinja bila je obitelj. Lijepo se živjelo od šuma Vučijaka, brežuljaka gdje je uspijevalo voće, i plodne ravnice, gdje je uvijek bilo dovoljno kukuruza i pšenice. Prema narodnoj nošnji djevojaka i mladića Podvučijaka vidi se jedan lijep život.

Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske Hrvati Podvučijaka primili su s oduševljenjem. Oni su Bosnu smatrali dijelom Hrvatske države, i da je rijeka Drina prirodna granica Istoka i Zapada. Prva mobilizacija pokazala je što misle ostala dva naroda u Podvučijaku. Nešto malo Srba javilo se na mobilizaciju, a ostali su ostavili žene i djecu i odbjegli u planinu Vučijak. Tu je formiran četnički odred pod zapovjedništvom vojvode Branka Kovačevića iz Donje Dubice. Muslimani Odžaka odazvali su se na mobilizaciju u nešto većem broju od Srba. Mnogo žitelja Podvučijaka bilo je oslobođeno vojske kako bi osigurali hranu za vojsku.

Istočnu granicu Istoka i Zapada postavili su Nijemci, i ona je bila rijeke Drina i Sava od Rače do ušća i Dunav od Beograda do Đerdapa. Granicu na Drini branili su mobilizirani iz Podvučijaka, ojačani profesionalnim Hrvatskom vojskom. Granicu na Savi od Rače do Zemuna branila je Hrvatska vojska, a granicu na Dunavu Nijemci. Oružje i streljivo bilo je njemačko.

Podvučijak je bio protočan kraj, nije se smjelo nositi kokarda i oružje. To je posebno pogodovalo četnicima Branka Kovačevića. Početak nemira i stradanja Podvučijaka bilo je ubojstvo Zdenka Odića. Za zapovjednika žandarmerijske ispostave logornik Zdenko Odić postavio je svog štićenika Matu Pcrića iz Garevca, koji je kasnije promijenio prezime u Belić. Mato je bio veoma visok i jak čovjek i po naravi seoski siledžija. Na nekoj proslavi ubio je čovjeka i osuđen na zatvor koji je ležao u Mitrovici. Vjerojatno se u Mitrovici družio s predratnim komunistima. Nije bio komunist, ali je postao njihov simpatizer.

Čitav Podvučijak imao je samo dva predratna komunista, studenta u Beogradu Vida Devića, rodom iz Novog Grada, i dr. Velimira Gojnića, liječnika u Odžaku, Crnogorca. U ambulanti u Odžaku osnovana je prva partijska komunistička ćelija. Tko su bili članovi te partijske ćelije može se samo nagađati. Kao komunistički simpatizer iz te je partijske ćelije Mato Perić – Belić dobio zadatak da likvidira svog odvjetnika Zdenka Odića. Za pomoćnike su mu određeni žandari Srbi Mušić i Tatić.

Oko mjesec dana partizani su uglavnom izviđali teren, gdje su obrambeni bunkeri i špijunirali o stanju u Podvučijaku. Većina tih izviđača je pohvatana. Stariji su zadržani u zatvorima, a mlađi, među kojima je bio i dio Hrvata iz Bosne, redovito su puštani na slobodu.

Tijekom ožujka 1945. godine, partizani su pokušali napade na pojedine obrambene bunkere branitelja Podvučijaka, ali su uz velike gubitke uzmicali. Mjesec dana uz male gubitke uspjeli su se obraniti od trostruko jačeg neprijatelja. Oko 15. travnja Hrvatska vojska počela je povlačenje prema Zagrebu. Prekinuti su svi putovi opskrbe i branitelji Podvučijaka našli su se u totalnom okruženju. Njima je ponestajalo municije jer su napadi bili svakodnevni. Preživjeli su mi rekli da je svaki drugi metak bio ćorak. Pred braniteljima je bila dilema: bezuvjetna predaja ili proboj prema zapadu.

U zoru 22. travnja branitelji su napustili liniju obrane i krenuli na sastanak u Gornjem Svilaju. Domaći partizanski doušnici odmah su to dojavili partizanima. Bez ispaljenog metka partizani su isti dan ušli u Pećnik, Jakeš, Odžak, Srnavu, Potočane, Jošavu, Duge Njive, Vrbovac. Čak su na Vrbovcu dovukli dalekometne topove, jer se s kote Vrbovac Podvučijak vidio kao na dlanu.

U Gornjem Svilaju s kote Kadar s koje puca pogled na rijeku Savu sve do Slavonskog i Bosanskog Broda izvidnice su javile da je proboj nemoguć. Svi bi izginuli u neravnopravnoj borbi. Bezuvjetna predaja nije dolazila u obzir. Branitelji Podvučijaka nisu razlikovali četnike i partizane. Partizani su za njih bili samo preodjeveni četnici. Partizani Bosanske Posavine, uz mali broj muslimana, bili su sve do početka 1945. godine Četnici.

Odluka je donesena – vratiti se na svoje stare položaje. Satnija Ive Rajkovače preko Novog Grada i Vlaške Male krenula je prema Odžaku, pa dalje prema Pećniku. U relativno kratkom roku uspjeli su povratiti napušteni Odžak, ali se dalje nije moglo jer su partizani postavili utvrđene linije Gnionica – Srnava – Jezero – Modrički Lug. Satnija Ivana Čalušića krenula je prema Vrbovcu gdje su ga čekali partizani. U međuvremenu došla je vijest da su 23. 04. 1945. godine, na Jurjev dan – blagoslov u Donjem Svilaju, partizani ušli u Gornji Svilaj.

Branitelji su se dogovorili da tu jaku partizansku postrojbu zaokruže i unište. Satnija Ivana Čalušića, preko sela Nevoljica, izbila je na Kadar i odsjekla odstupnicu prema Kadru. Partizani su se povlačili prema Svilajskim Ritovima i rijeci Savi. Većina je poginula, a preostali su se utopili u virovima rijeke Save. Koliko je partizana izginulo ili utopilo ne zna se pouzdano, sigurno je nekoliko stotina. Na vijest o stradanju u Svilaju partizani su se povukli iz Vrbovca, Dugih Njiva i Jošave na više kote, ali su postavili svoju obranu na Ćorića brdu. Bile su velike žrtve i sjedne i s druge strane, ali kota Lipa ostala je u rukama partizana. Nakon 25. travnja 1945. godine uspostavljena je nova linija obrane: kanal Potočani – Ražljevi – Odžak – Mrka Ada. Tijekom bijega pred braniteljima partizani su ostavili veću količinu oružja i municije. Žene, djeca i starci iz sela Gornji Svilaj, Donji Svilaj, Vrbovac, Duge Njive, Jošava, Potočani i Srnava preselili su se iza obrambene linije.

Nova obrambena linija imala je prednost brisanog prostora, što je izgledalo neosvojivo. Linije su bile dobro popunjene i danonoćno čuvane. Ta linija obrane opstala je čitav mjesec dana. Partizani su pokušavali dnevnim topničkim i minobacačkim granatiranjem, te noćnim pješačkim napadima, probiti linije obrane, ali svaki put bez uspjeha, uz zanemarive gubitke branitelja.

Dana 9. svibnja 1945. godine, dogodilo se da se oko dvije stotine Garevljana, koji su se poslije akcije “pomoći’ našli u Podvučijaku, bez oružja predalo partizanima. Istog dana ubijeni su u Burića štali u Garevcu. Desetak dana trajalo je zatišje pred buru. Branitelji Podvučijaka dobili su novi borbeni poticaj i odlučili: živ se ne predajem u ruke partizana. Desetak dana nije bilo nekih pješačkih napada, ali je zato danonoćno radila artiljerija i avioni.

Ali 23. svibnja 1945. godine partizani su forsirali rijeku Bosnu i upali u selo Prud. Pobili su obranu sela i sve ranjenike. Istog dana branitelji su istjerivali partizane i tek sutradan uspjeli povratiti selo Prud. Istoga dana, 23. svibnja, partizani su ogromnim snagama napali Odžak, i ujutro 24. svibnja i osvojili ga. U obrani Odžaka poginuo je veliki broj branitelja. Oni su se povukli na novu liniju: utok rijeke Jošave – Prnjavor – Žabari – Balegovac. Više se nisu mogli kopati rovovi, već su se za obranu koristili odvodni kanali i guste međe.

U sumrak dana, 24. svibnja 1945. godine partizani su krenuli u tri pravca. Glavnina je napadala Vlašku Malu, a pomoćni pravci napada bili su Kažljevi i Balegovac. Iza ponoći 25. svibnja 1945. godine zadnja obrana Podvučijaka je pala uz mnogobrojne žrtve s obje strane. Žene koje su istoga dana išle prepoznavati poginule pričale su mi da su morale preskakati mrtve, jer se nije moglo proći od poginulih.

Dio satnije Ivana Čalušića povukao se u planinu Vučijak, a drugi je dio odstupio prema Zoricama. Petar Rajkovača sa dijelom svojih branitelja povukao se prema Vučijaku. Jedan dio je ostao u Vučijaku, a drugi je produžio prema Derventi. Ostali preživjeli povukli su se prema Zoricama. Neki su se, pogotovo lakše ranjeni, skrivali po kućama, štalama, podrumima.

Već poslije ručka 25. svibnja 1945. godine pročitano im je da će svi do mraka biti prebačeni u Bosanski Šamac, i da će im tamo biti suđeno. Točno u mračak svi su bili preko Save prebačeni u Bosanski Šamac. Tu su ih razvrstali mladiće, starce i ljude u punoj životnoj dobi. Za godine nisu pitali, samo su gledali stas i izgled. Ubijani su i bačeni u rijeku Savu u noći 25. i 26. svibnja, a nešto manje po danu 26. svibnja 1945. godine.

Vjerojatno je netko Muhamedu Mujbegoviću, bratu poznatog partizanskog liječnika, rekao: Dosta! Nekoliko dana trajala su daljnja ispitivanja. Starci i mladići pušteni su kućama, a ostali su odvedeni na prisilni rad u logor Brčko. Poneki je preživio tamošnji logor, vjerojatno uz pomoć veza, ali o logoru Brčko nisu smjeli cijelog života ništa reći. Šutnja je njima bila daljnji život. Dana 26. svibnja 1945. godine, u Podvučijaku je počeo pretres po kućama svih sela Podvučijaka. Uz partizane bili su domaći Srbi i dio odžačkih Muslimana. Oni su bili ti koji su prepoznavali “ustaše”. Pri pretresu kuća stradali su mahom nevini ljudi, koji pušku nisu nosili, niti su sudjelovali u obrani Podvučijaka. Ubijane su i žene, ali i djeca. Ubijani su i starci, jer im je sin bio “ustaša”.

Dana 27. svibnja 1945. godine pokrenut je lanac prikupljanja oružja i ubijanja onih koji su se skrivali po međama, šumama i u blizini kuća. Ako se uzme da je duljina lanca bila blizu 20 kilometara, onda je u toj posljednjoj akciji čišćenja sudjelovalo oko tisuću partizana. Poslije te akcije preživjeli partizani otišli su na svoja radna mjesta. U Podvučijaku je formirana jaka jedinica OZNE, na čijem je čelu bio partizan – Hrvat Branko Grebenarević iz Odžaka. Prema svim kazivanjima korektan čovjek koji je poznavao ljude Podvučijaka. OZNA je imala zadatak hvatati odbjegle branitelje koji su se skrivali po planini Vučijak.

Nakon što je dobio izvješće da je ubijen “ustaša”, a Branko Grebenarević je poznavao ljude, utvrđeno je da je “ustaša” star samo 14 godina. Branko je poslao izvješće u Sarajevo. Odgovor Sarajeva je bio: Branko Grebenarević se premješta za Šefa OZNE u Teslić, a šef OZNE u Podvučijaku imenovan je Mato Perić – Belić iz Garevca, koji je ubio logornika Zdenka Odića.

Poslije pada Podvučijaka misli se da je u Vučijaku bilo oko dvije stotine preživjelih i dobro naoružanih branitelja, koje je OZNA nazvala “šumnjacima”. Zbog velikog rizika čišćenja Vučijaka OZNA je pribjegla taktici doušnika. Najvećim dijelom u nastojanju sačuvati vlastiti život, broj doušnika je rastao. Sumnja je toliko narasla da je svatko u svakoga sumnjao, muž u ženu, brat u brata, rođak u rođaka, susjed u susjeda… Sumnja je trajala godinama i tako uništila u Podvučijaku povjerenje i solidarnost.

Vjerojatno zbog osobnih razloga Mato Belić osobno je ubio mnoge Hrvate kao jatake “šumnjaka”. Zadnji potez OZNE bila je amnestija. Preko seoskih odbornika, mahom poštenih ljudi, pozivali su odbjegle branitelje, koji su se skrivali u Vučijaku ili u blizini svojih kuća, da se predaju uz pošteno suđenje.

Veliki broj branitelja je povjerovao svojim odbornicima, svojim ljudima s kojima su bili i u rodbinskim vezama. Za Pećnik, Srnavu i branitelje koji su se skrivali u Vučijaku sabirni centar bio je u Modriči. Za Potočane, Duge Njive, Vrbovac, Svilaj, Vlašku Malu, Balegovac i Gornju Dubicu sabirni centar bio je u Odžaku, a za Prud, Vojskovu i Zorice u Bosanskom Šamcu. Svi ti “amnestirani” branitelji ubijeni su i zatrpani u zajedničke grobnice u Modričkom Lugu, Armanima, Mrkoj Adi i Prudu. Tko je preživio? Starci, žene, djeca i preživjeli s križnog puta. U svakoj župi Podvučijaka pedesetih godina bila je; po jedna crkvena klupa. Očito je da je partizanska vlast Podvučijaku naumila dokrajčiti Hrvate Podvučijaka. Što nisu uspjeli ubiti naumili su obiteljski i ekonomski uništiti.

Odmah poslije pada Podvučijaka Hrvatima je oduzeto pedeset posto stočnog fonda za potrebe narodne vojske. Prema tadašnjim agroekonomskim mjerama za pravovremenu obradu zemlje, par volova obrađivao je 30, a par konja 40 dunuma. Naravno, računalo se na proljetnu i jesenju sjetvu. Krava muzara pokrivala je peteročlanu obitelj. Jedna ovca po članu obitelji opskrbljivala je potrebe pokrivača i čarapa. Svinja od 150 kilograma osiguravala je meso i mast za peteročlanu obitelj.

Hrvati Podvučijaka imali su jedan od najvećih standarda življenja u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji. Dolaskom partizanske vlasti oni su svedeni na granicu preživljavanja smanjenjem stočnog fonda za pedeset posto. Hrvati Podvučijaka većinom su živjeli u velikim obiteljskim zajednicama koje su imale 200 dunuma šume i 300 dunuma obradive zemlje. Agrarna reforma uništila je seoska gospodarstva Podvučijaka. Naravno, nastupila je prisiljena djelidba oduzete zemlje kako bi se zemlja spasila. Time se uništila ekonomska baza Podvučijaka -obiteljsko gospodarstvo. Oko sedamdeset posto gospodarstva vodile su žene s maloljetnom djecom.

Kad su tek izbjegli gladovanje, partizanska vlast uvodi obavezu. Toliko jaja, masla, sira, pšenice i kukuruza. Na prste jedne ruke po pojedinim mjestima moglo se nabrojati one koji su mogli izmiriti obvezu. Svoju maloljetnu djecu slali su preko Save da kopaju po cijelo ljeto, samo da bi se izmirila obveza. Starce i starice, kojima je sve pobijeno, kiselili su po podrumima do pasa u vodi u pola zime.

Svaku riječ koju sam napisao i svaki podatak o stradalnicima više puta sam provjerio. Razmjerno broju stanovnika, Podvučijak je najveće stratište II. svjetskog rata, i to samo jednog naroda. U samo nekoliko dana ubijena je trećina živućeg hrvatskog življa.

Izvori i literatura: fra Grga Vilić, Vrijeme stradanja, Odžak, 2005.

Uredništvo/komunistickizlocini.net