Stjepan Köves
Stjepan Köves 46 godina župnik u Mošorinu Subotička biskupija – Bačka
Rođen je 10. listopada 1898. u Baji. Za svećenika je zaređen 1922. godine. Bio je župnik u Mošorinu. Titovi partizani su ga ubili 2. studenoga 1944., poslije strašnog mučenja u Mošorinu.
Zaista je teško bilo doći do podataka o životu i radu župnika Kövesa prije 1944., tj. prije dolaska Crvene armije i osvete partizana nad nedužnim mađarskim i njemačkim stanovništvom.
Doniraj za rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini
Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj. Hvala
10,00 EUR
Naravno da nemamo ništa protiv toga da se poslije rata sudi ratnim zločincima. No, ono što se dogodilo u Bačkoj, Banatu i Srijemu – to nije bilo nikakvo suđenje ratnim zločincima i stvarnim krivcima – to zapravo nije ni bilo suđenje – to je bilo uništavanje cijeloga naroda. Nijemci (Volksdeutscheri) su nestali u Banatu, Mađari su nestali u Bačkoj, a Hrvati u Srijemu, šest koncentracijskih logora ispunjeno je desetinama tisuća nedužnih žena i djece, jer je većina muškaraca poubijana u listopadu 1944. godine.
Evo kako je prošao naš mučenik Stjepan Köves:
Neki mu izvori predbacuju da nije bio na visini svećeničkog poziva. Navodno da je volio novac i zlato, a da se nije ni kao svećenik ni kao kršćanin dobro ponio prema Srbima i Židovima. Optužbe su teške – gotovo nemoguće za povjerovati! Ipak ako je istina da je to sve činio, zašto ga druga strana optužuje?! Što je onda biskup radio?!
Istinu o župniku Kövesu prepuštamo povijesnim istraživanjima, a mi ćemo se zadržati na njegovoj mučeničkoj smrti, koja ni u čemu nije manje teška od one koju je podnio sv. Lovro. Mučenička krv pere sve grijehe. Ako je to tako, oprat će i grijehe župnika Kövesa.
Kad su Titovi partizani i Crvena armija došli u ove krajeve, župnik Köves je pobjegao u Mađarsku. Partizani su doznali gdje se nalazi, pa je iz Mošorina otišlo naoružano vojno izaslanstvo u mjesto skrovišta i uhitilo župnika, njegovu domaćicu i njezinu staru majku te ih dovelo u Mošorin. Svo troje su podvrgnuti teškom mučenju i batinanju, a u namjeri da pokažu mjesto gdje su navodno sakrili novac i dragocjenosti.
Prva je domaćica priznala gdje su novac i zlato, a zatim je to pod teškim udarcima učinio i župnik. Partizani su srušili crkvu i preorali katoličko groblje. Njih troje osuđeni su na smrt (nije bilo nikakvoga suđenja).
Župnika Stjepana Kövesa su poput sv. Lovre živog ispekli na roštilju. Možemo li mi danas uopće zamisliti kako to izgleda kada se živ čovjek peče na roštilju?!
Dok su ga tako domaći partizani uz svirku i psovku pekli na roštilju on je svojim mučeništvom okajao svaki svoj grijeh i dao Bogu zadovoljštinu za sve svoje ljudske slabosti.
U isto vrijeme dok su župnika pekli na roštilju, njegovu su domaćicu grozno mučili i zatim zadavili.
Na red je došla i stara majka, koja je sve to morala gledati, pa su na kraju zadavili i nju. Majka je bila 72. žrtva koju su mjesni partizani pogubili u Mošorinu.
Izvori:
Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.
Lajos Eros, Prilozi povijesti Zrenjanske biskupije gotovo Selo, 1993., str. 90-91.
Pismo p.Tome Vereša, 17.9.1994.
Tibor Cscres, Krvna osveta u Bačkoj, Zagreb, 1993., str. 202-203.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
komunistickizlocini.net 
Kako daje Bog dopustio tome Narodu da postoji onda se pitamo zasto je bog ako nece da stane na vrat tim Ljudozderima nabivati Ljude na kolac peci koja sve mucenja po Svijetu stose radi u Kini N.Korea Russia
Kako je mogo do pustiti da B.Posavina nestade 200 tisuca Katolika 6.10:1992 da Tudjman dade tim ljudozderima da nas istjeraju pobije isele dosta dobar u vecini radni Narod sa velikim brojem Djece idaje Zagreb tad i Dana’s zabranio o tom zlu pricati sto Susak
Tudjman Boban napravise trzim od vas odgovor ja volim Isusa moli pomazem veliki broj ali mi nije Jason Kako do pustiti ta klanja peci ljude na raznju sto se sve po Svijetu radi Kako to opisati ta stradanja mucenja sve Covjek radi Covjeku.
Vas
Peter P. Cosic
Sent from my iPhone
Sviđa mi seSviđa mi se
PJEVAČICA DUHOVNE GLAZBE
Svjedočanstvo Vanesse Mioč: ‘Evo zašto smo se, u vrijeme kada se svi iseljavaju iz Hrvatske, mi odlučili vratiti’
Vanessa Mioč je članica Molitvene zajednice Srce Isusovo koja je u suradnji s Alanom Hržicom nedavno objavila pjesmu “Vjerujem”. U ekskluzivnom razgovoru za Bitno.net Vanessa progovara o djetinjstvu u Švicarskoj, smrti oca, ali i za mnoge potpuno nelogičnom preseljenju u Hrvatsku, gdje je doživjela obraćenje. Sada svjedoči: “Bog je očito htio da ga upoznam upravo u Hrvatskoj”
Vanessa Mioč, članica molitvene zajednice “Srce Isusovo”, djevojka koja je nedavno objavila svoju prvu pjesmu “Vjerujem”, na prvi pogled djeluje kao i svaka druga radosna 21-godišnja studentica. Međutim, u trenutku kada počinje iznositi svoju životnu priču, koju je obilježio gubitak oca u 12. godini života i mnogima potpuno nelogično preseljenje iz Švicarske u Hrvatsku, Vanessa postaje ozbiljnija. Njezin se govor usporava, riječi postaju mudrije, pa vam se čini kao da razgovarate sa znatno starijom sugovornicom, odnosno ženom s mnogo više životnog iskustva. Vanessa vjeruje kako izvor njezine mudrosti proizlazi iz odnosa s roditeljima, posebice onoga s pokojnim ocem, koji ju je kao djevojčicu znao često “posjesti za stol” i zatim s njom voditi duge i ozbiljne razgovore.
Njezina životna priča započinje u gradu Badenu, na sjeveru bogate Švicarske, gdje je rođena 11. svibnja 1998. godine, kao starija kći hrvatskih iseljenika Klaudije i Perice Mioč, oboje podrijetlom iz Bosanske Posavine. U sedmoj godini života Vanessa dobiva sestru Vivien. Kaže kako je do 12. godine živjela gotovo idilično, okružena toplom i dobrostojećom obitelji. Njezina je majka bila bankarica, a otac je radio u afirmiranoj švicarskoj kompaniji za proizvodnju brodskih motora. “Moje djetinjstvo je bilo obilježeno lijepim danima. Tata je bio čovjek koji je volio akciju i stalno nas je poticao na druženja i duge šetnje, tako da smo kao obitelj često odlazili u šetnje prirodom”, prisjeća se.
Jedna od najdražih uspomena iz djetinjstva jest upravo šetnja jednim velikim parkom, gdje su naletjeli na kapelicu, u kojoj se, kako su kasnije saznali, slavila tradicionalna latinska misa. Na ulazu ih je dočekao stariji svećenik koji je govorio francuskim jezikom. Roditelji su se odjednom poželjeli ispovjediti. Svećenik ih je, očito pomalo sumnjičav, upitao: “Jeste li vi katolici?” Mama je odgovorila da jesu, naravno da jesu, pa svi Hrvati u Švicarskoj su katolici. “Mama mi je nedavno priznala kako je nakon toga često promišljala o njegovom pitanju i shvatila da ustvari tada nije bila nikakav katolik”, priznaje Vanessa.
Dan kada je tata preminuo
Mioči su u to vrijeme bili tradicionalni vjernici, koji su nedjeljom redovito sudjelovali na svetim misama, ispunjavali sve vjerske dužnosti, ali još nisu poznavali živoga Boga. Nisu doživjeli susret nakon kojega sveta misa prestaje biti tek disciplina, nekakvo odrađivanje dužnosti, nego postaje događaj koji se očekuje s nestrpljenjem. Vanessa pamti kako je kao djevojčica ipak “čeznula za nečim višim, duhovnim”. Prisjeća se trenutaka kada bi, ako njezina obitelj nije bila na nedjeljnoj misi, u svojoj sobi otvarala knjigu s Prve svete pričesti te naglas čitala molitve i pjevala duhovne pjesme, kako bi nadoknadila propušteno.
Vanessa s tatom i mlađom sestrom
Vanessa i tata Perica
Vanessin tata preminuo je krajem ljeta 2010. godine. Bila je nedjelja. “Sestra i ja smo taj cijeli dan provele kod jedne majčine prijateljice. Obuzeo me nekakav osjećaj sumnje. Sve mi je bilo sumnjivo. Majčina prijateljica nas je prijepodne odvela u dugu šetnju, a poslijepodne kod jednog čovjeka koji nam je trebao obznaniti tatinu smrt”, objašnjava. U Švicarskoj, naime, postoji posebna dušobrižnička služba, odnosno ljudi koji članovima obitelji objavljuju smrt bliske osobe. “S tim čovjekom smo kasnije ostale povezane. Nevjerojatno da mi je on ostao u dobroj uspomeni, bez obzira na to što mi je priopćio najgoru vijest u životu”, objašnjava. Prisjeća se tužne vožnje prema kući. Automobil je vozio suprug majčine prijateljice, a Vanessa, njezina sestra i majka su šutke gledale kroz panoramski krov. U automobilu je vladao muk, potpuna tišina. “Tada mi nije bilo jasno zbog čega ništa ne osjećam, kao da nisam mogla ili sam odbijala prihvatiti sve što se događa. U međuvremenu sam shvatila da me je tatina smrt iznenadila, dogodila se toliko naglo, pa nisam znala kako bih reagirala”, priznaje.
Njihova nova obiteljska kuća, u koju su se uselili nekoliko mjeseci prije očeve smrti, sljedećih nekoliko tjedana je bila puna ljudi, odnosno prijatelja i rođaka. “Među njima je bilo mnogo ljudi koji su nam pomagali, ali i onih koji su nas, nažalost, dodatno povrijedili”, priznaje. Vanessa kaže kako je s majkom i sestrom ubrzo iz potpuno neobjašnjivih razloga počela češće putovati u Hrvatsku. Prije su dolazili samo ljeti, a odjednom su počeli dolaziti znatno češće, odnosno svaka dva mjeseca, kada su u Švicarskoj bili školski praznici. “U Hrvatsku nas je privlačila jedna radost, ali i mir za kojim smo očito silno čeznule. Mene su prvenstveno oduševili ljudi, jer ja intenzivno doživljavam odnose s ljudima, odnosno mir i nemir koji oni unose u moj život”, objašnjava. Vanessa kaže kako je spoznala da su ljudi u Hrvatskoj još uvijek znatno sretniji i opušteniji od onih u Švicarskoj.
S mamom Kladijom i sestrom Vivien
‘Zašto ne bismo otišle živjeti u Hrvatsku?’
Vanessa je jednom prilikom, nakon što se s obitelji vratila iz Zagreba, upitala majku: “Mama, a zašto mi ne bismo bile sretne i otišle živjeti u Hrvatsku?” Gospođa Klaudija ju je gledala u čudu. Za početak, ona nikada nije živjela u Hrvatskoj, jer je kao dijete hrvatskih iseljenika rođena u Švicarskoj, a sada joj njezino dijete iznosi neobičnu ideju. “Pa, Vanessa, sada svi odlaze iz Hrvatske, pa gdje ću ja sama s vas dvije tamo?”, rekla je. Majka i kći o tome više nisu pričale, ali je ta rečenica gospođu Klaudiju očito zagolicala, pa se počela moliti na tu nakanu.
Inače, Vanessina majka Klaudija je nakon suprugove smrti nastavila svoju duhovnu potragu, koja je rezultirala susretom sa živim Isusom, obraćenjem i promjenom života. U skladu s time gospođa Klaudija je u molitvi tražila Božju želju za svoj život, pa je tako u Božje ruke predala i Vanessinu želju. U jednom trenutku, neposredno prije Vanessine krizme, majka je zavapila prema nebu i zatražila od Boga odgovor. U srcu je napokon osjetila da treba spakirati kofere za Hrvatsku. Konačnu potvrdu dobila je od teško bolesne prijateljice, koja zbog poodmaklog karcinoma više nije mogla ni govoriti, ali je osmijehom blagoslovila Klaudijine planove. “Mami je to bilo bitno, jer joj je ta žena bila bliska prijateljica, za koju se brinula”, objašnjava Vanessa.
Vanessa priznaje kako je počela sve intenzivnije promišljati o majčinom obraćenju. “Ta promjena mi nije bila odbojna, što se kod tinejdžerki najčešće događa, nego me je, upravo suprotno, počela nekako privlačiti. Mislim da se to dogodilo jer mama nije bila dosadna, nije me prisiljavala da budem pobožna, nego je bila nenametljiva i u kući nam je postala primjer”, kaže. Vanessa je, tako, uz svoju majku otkrila vjeru koja je s vremenom ispunila njezino ranjeno srce.
Teško razdoblje u Zagrebu
Obitelj Mioč se 2012. godine preselila u Zagreb, gdje je Vanessa upisala osmi razred osnovne škole. “Iskreno, ja sam očekivala nekakvu obećanu zemlju, a uslijedilo je teško razdoblje, u kojem smo se sve tri osjećale usamljene”, kaže. Vanessa je upisala zagrebačku 7. gimnaziju, koju ju tada vodila Ljilja Vokić. Ravnateljica je jednom prilikom pozvala Vanessu u svoj ured i nakon razgovora joj poručila: “Zapamti ovaj dan. Danas ti kažem kako ćeš jednom napraviti nešto veliko u životu.” To je bila misao, odnosno poruka, na koju su se Vanessa i njezina majka često vraćale, pogotovo kada im je bilo teško.
A takvih teških razdoblja bilo je sve više. Vanessa kaže kako su njih tri, majka i dvije kćeri, zakoračile u jedno komplicirano razdoblje suočavanja sa životom koji ih je dočekao u Hrvatskoj. Taj život je svakako bio mirniji i manje stresan od onoga u Švicarskoj, ali istovremeno je bio daleko od idiličnog. “Sve se počelo mijenjati kada je mama na Facebooku saznala za ekipu koja se redovito okuplja na molitvi krunice kod Kamenitih vrata. Istina, malo ju je mučilo jer je mislila da se radi o isključivo mladim ljudima, što ona više nije bila, ali im se ipak jednog dana pridružila”, kaže Vanessa. Klaudija Mioč se kući vratila oduševljena molitvom i ljudima koje je upoznala.
Vanessa Mioč i Alan Hržica
Razgovor s Alanom Hržicom
Vanessa je tada bila u fazi ljutnje na Boga zbog očeve smrti, ali i zbog toga što joj nije dao odgovore na pitanja. “Tada sam imala 16 ili 17 godina, formirala sam se kao osoba i čeznula sam za konkretnim odgovorima. Možda sam baš zbog toga pristala otići s mamom na jedan susret zajednice Srce Isusovo”, prisjeća se. Na molitvi joj je, kako kaže, bilo lijepo pa je postala redovita. Za nekoliko mjeseci je otišla na prvo hodočašće u Međugorje sa Zajednicom. Na putu prema Zagrebu, dakle na povratku s hodočašća, osjećala se očajno. U autobusu su svi pričali o nekakvom miru i predivnim iskustvima, bili su nevjerojatno sretni i raspjevani, a ona je u sebi osjećala neopisiv nemir. “Ja sam tada bila osoba koja je previše promišljala i sve predetaljno analizirala. Zbog toga nikako nisam mogla osjetiti olakšanje”, kaže.
Kada se autobus zaustavio na jednom odmorištu, Vanessa je prišla Alanu Hržici i zamolila ga za razgovor. U suzama mu je priznala kako je frustrirana, ljuta i bijesna. Alan ju je samo dugo promatrao. “Osjetila sam da me samo želi razumjeti i biti uz mene. U tom trenutku sam trebala samo jednu mušku osobu koja će mi reći da nisam sama”, prisjeća se. Alan Hržica joj je rekao da bude strpljiva, neka malo pričeka, jer plodovi Međugorja najčešće dolaze tek nakon puta. Najvrjedniji plod toga hodočašća u Međugorje bila je Molitvena zajednica Srca Isusova, gdje je Vanessa, kako kaže, stekla novu obitelj te dobila bratsku ljubav i podršku.
Vanessa je oduvijek voljela glazbu. Još je kao djevojčica, vozeći se s obitelji na zadnjem sjedištu automobila, pjevušila pjesmu s radija i, promatrajući kroz prozor prizore prirode, sebe zamišljala kako nastupa na velikim svjetskim pozornicama. Zbog toga ju je majka ubrzo nakon dolaska u Zagreb upisala u Školu pjevanja Husar i Tomčić. Njezina mentorica bila je Ivana Husar Mlinac, koja joj je pružala profesionalnu, ali i ljudsku podršku te naposljetku postala draga prijateljica. U molitvenoj zajednici su također prepoznali njezin talent za pjevanje, pa je Vanessa uskoro ušla u slavljenički tim Alana Hržice, s kojim je proputovala cijelu Hrvatsku i nekoliko europskih zemalja. Alan Hržica joj je ponekad znao reći kako će jednoga dana imati svoju pjesmu, ali da, kao i kod svega velikoga, mora biti strpljiva.
Kako je dobila svoju prvu pjesmu
Od tada je prošlo dosta vremena. U proljeće ove godine, kada je Vanessa sjedila na predavanjima u Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, primila je telefonski poziv od majke. “Brzo dođi do ureda u Palmotićevoj”, poručila je majka. Vanessa je odjurila do centra grada. U uredu su je dočekali majka i Alan, koji je u ruci imao gitaru. “Ovo je ta pjesma. Zove se ‘Vjerujem’ i za tebe ju je napisala Romana Bilaver”, rekao je. Alan je zapjevao, a uskoro mu se pridružila i Vanessa. Kada su završili s pjevanjem, mama i kći su plakale, a i Alanov se pogled mrvicu zasjenio. Pjesma “Vjerujem” je nedavno objavljena, a reakcije su odlične. “Javljaju mi se ljudi koje je pjesma dotaknula. Jedna osoba mi je rekla da upravo prolazi kroz teško razdoblje, a ova pjesma ju je ohrabrila i podigla”, kaže.
Vanessa čvrsto vjeruje kako joj se sve u životu događalo s razlogom. Brojni ljudi ne mogu shvatiti odluku njezine obitelji da se iz bogate Švicarske preseli u siromašnu Hrvatsku. Međutim, Bog je u njezino srce stavio onaj osjećaj koji ju je privlačio u Hrvatskoj, baš u vrijeme kada se u našoj domovini počelo događati duhovno proljeće. Bilo je to razdoblje kada su se u Crkvi počeli formirati brojni duhovni pokreti i molitvene zajednice, poput Srca Isusova ili Božje pobjede. Vanessa za to nije znala, ali je u srcu bila privučena. Bog je očito htio da ga upozna upravo u Hrvatskoj.
“Nekada mislim da sam došla ovdje i kako bih mladim ljudima poručila da u inozemstvu nije bolje. Naši mladi bi trebali skakati od sreće što su se rodili ovdje i što imaju privilegiju živjeti u Hrvatskoj”, kaže. Vanessa smatra kako je Hrvatska posebno lijepa zemlja i domovina dobrih ljudi, onih teta u Konzumu koje će, unatoč maloj plaći, sa svima srdačno popričati. “Nadalje, Hrvatska posjeduje vrijednosti koje se ne mogu kupiti, a tu prvenstveno mislim na duhovne stvarnosti, kojih naš narod nije dokraja svjestan ili ih ne zna cijeniti. Upravo zbog toga nikada neću požaliti što sam se odselila iz Švicarske”, završava.
Rašeljka Zemunović | Bitno.net
Foto: Arhiva obitelji Mioč
Sviđa mi seSviđa mi se