ULAZAK TITOVIH PARTIZANA U DUBROVNIK POČIVAO NA KRVI I TERORU (Obilježen prvim nestancima i odvođenjem u nepovrat)

Dubrovnik

Vojne postrojbe Titovih partizana, organizacijska tijela Komunističke partije, brojne formacije tzv. Odjeljenja zaštite naroda (Ozne) za dubrovačko područje odlučno su učvršćivali svoj režim eliminacijom svih koji su se, po njihovom mišljenju, do tada ogriješili o interese tzv. NOP-a i onih koji su mogli tijekom daljnjih dogadaja smetati. Došlo je do brojnih uhićenja i žurnih “likvidacija” “po kratkom postupku”, kako su to u operativnom žargonu govorili tadašnji nositelji komunističke režimske vlasti kada bi oduzeli život čovjeku a da nisu utvrdili da li je i koje kazneno djelo počinio i da li je kriv za to.

Doniraj za rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj. Hvala

10,00 EUR

Obračun je uslijedio odmah po zauzeću Dubrovnika i šireg dubrovačkog područja. Kao da se jedva dočekala mogućnost da se žurno i slobodno počne s uhićenjima i smaknućima.

Više o pokoljima u Dubrovniku možete pročitati u člancima:

Dolazak partizanskih postrojbi označio je ne samo definitivni pad Dubrovnika pod utjecaj Komunističke partije Jugoslavije nego i njezinu potpunu režimsku vlast. Kao dio svjetskog komunističkog pokreta, Partija je bila nosilac totalitarnog režimskog sustava, onog komunističkog i boljševičkog u Sovjetskom Savezu. Počele su masovne likvidacije svih “neprijatelja”, u prvom redu otvorenih protivnika komunističke ideologije, također i onih koji su mogli ometati ili onemogućavati ostvarenje komunističkog programa, na koncu i onih koji nisu bili spremni ni voljni surađivati s komunistima.

Dodamo li da se u ovakvim trenucima manifestirao i specifični sukob nacionalnih interesa na području bivše režimske Jugoslavije, posebno onaj između Hrvata i Srba, i da se u tom trenutku obračunavalo sa svim zagovornicima neprekidne težnje za suverenom hrvatskom državom (a time i potencijalnim protivnicima ponovnog stvaranja Jugoslavije) tada je dovoljno rečeno kako je na dubrovačkom području nastupila tzv. NOVJ i Komunistička partija Jugoslavije, kao vodeća snaga tzv. NOP-a.

U tome su posebnu ulogu odigrali hrvatski jugonacionalisti, koji su prišli tzv. NOP-u, i u ponovnom stvaranju režimske Jugoslavije vidjeli ostvarenje ranijih ideala i osobnih interesa.

Za obračun s “klasnim neprijateljem” koristile su se brojne situacije i okolnosti da se takvi ljudi eliminiraju, da im se oduzme imovina i tako stvore preduvjeti za sljedeću fazu “socijalističku revoluciju”.

Antifašizam kojeg je Komunistička partija Jugoslavije proklamirala, okupljajući oko tog programa stanovite nacionalne i demokratske snage, bio je krinka za nasilnu i energičnu inauguraciju novog sustava nedemokratskog obilježja, koji je počivao na krvi, teroru i dirigiranim oblicima života (kao i svaki totalitarni sustav), što će se u sljedećem razdoblju tako tragično manifestirati u nacionalnim okvirima, ali i međunarodnim odnosima na europskoj i svjetskoj pozornici.

Ulazak postrojba tzv. NOVJ u Dubrovnik 18. listopada 1944. godine, obilježen je prvim nestancima odvođenjem u nepovrat.

Na kućna vrata gospara Marka Ivana Brboleže, rođ. 1892. godine, u Malom Stonu, službenika Velike župe “Dubrava” u Dubrovniku, u zvanju nadoficijala-financijskog referenta na poslovima blagajnika, zakucala su dva nepoznata uniformirana vojnika, pripadnika partizanske postrojbe. Bilo je noćno doba odmah po ulasku prvih postrojbi tzv. NOVJ u Dubrovnik.

Gospar Marko je otvorio vrata stana u pidžami i čarapama, a došljaci su ga, bez posebnog obrazloženja i ne dopustivši mu da se obuče, pozvali da iziđe. Odveli su ga, a da se njegova supruga nije uspjela snaći, niti registrirati kuda je odveden iz kuće na početku Puta od Bosanke, neposredno uz kuću “Rudnice” na Pločama.

Kada je sutradan i sljedećih dana započela s traganjem po različitim ustanovama, što nije bilo jednostavno jer nitko tih dana nije znao gdje treba tražiti i koga pitati, dobila je odgovor da njezin suprug nije priveden u zatvor. To je bilo sve što je mogla saznati, ali to nije bio odgovor koji bi ikoga zadovoljio.

Gospar Marko Brboleža je nestao i nema sumnje da je ubijen. Vlado Luke Zonka, rod. 1906. u mjestu Muo, Boka kotorska, živio je u Dubrovniku i bio kočijaš, a zatim vozač kamiona kod pogrebnika Vlaha Bacelja.

Odmah po dolasku partizana, u prva dva dana, bio je jedne noći pozvan da vozi kamion. Nikada se nije vratio kud, niti se ikada o njemu i njegovoj sudbini išta saznalo, a bio je običan čovjek i nije se bavio ni politikom ni nekim drugim, sumnjivim ili nečasnim, aktivnostima.

Iza sebe je ostavio bolesnu ženu, koja je malo zatim umrla, te troje malodobne dječice, koja su kao siročad smješteni u dom za socijalno zbrinjavanje djece.

Prvog dana partizanske vlasti uhićen je i zatvoren na Lovrjencu Antun Adema Zubčević, rod. 1906. godine u Gorici Trebinjskoj, oženjen za Anu Martinović iz Čilipa. Živio je s obitelji u Dubrovniku. Rodbina je nosila hranu na Lovrjenac (o tome govori njegova kći Nada), dan ili dva po uhićenju, da bi im, kad su mu sljedećeg dana donijeli objed, rekli da ga više tu nema i da je odveden u Trebinje, što nije bila istina. Nikada ga nisu našli!

Izvor: Vlaho Benković, Crveni teror u Dubrovniku listopad 1944., Dubrovnik, 1998.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s