Konjic – Spiljani

Drugi svjetski rat i Titovi komunistički zločini svojom surovosti nisu zaobišli ni hrvatski katolički narod općine Konjic. Nezapisane događaje neumoljivim protokom vremena pokrije prašina zaborava kao da se nikada nisu ni dogodili. Zato smo svi pozvani, osobito svjedoci događaja, svatko u skladu sa svojim mogućnostima, otrgnuti od zaborava događaje krvave hrvatske povijesti, kako zbog budućih hrvatskih pokoljenja tako i povijesne istine.  

Tako su 8. prosinca 1941. godine, partizani predvođeni Ibrahimom Šatorom u Spiljanima zarobili 13 hrvatskih civila i ubili ih na putu za Borke, na Borcima i u Glavatičevu. U popisu iz Arhiva biskupskog ordinarijata Mostar pogrešno je naveden datum zločina (18. prosinca 1941.) i izvršitelji (četnici). Posmrtni ostaci okrutno ubijenih nikada nisu pronađeni i dostojno pokopani a zločinci nikada kažnjeni unatoč tomu što ratni zločini nikada ne zastarijevaju.

U Spiljanima se nalaze i tri masovne grobnice s oko 30 Nijemaca koje su partizani ubili okrutno nakon zarobljavanja u ožujku 1945. godine. Iako je ova informacija poznata njemačkom veleposlanstvu u Sarajevu, veleposlanstvo još ništa nije učinilo za izvršenje ekshumacije i pokopa ubijenih njemačkih vojnika.

Samo u Spiljanima ubijena su 44 Hrvata imenom i prezimenom. Bilješka o stradanju Hrvata Spiljana nalazi se i u knjizi fra Martina Planinića “Tko je izdao Kavrana”. Tekst je sljedeće sadržine:

 “Onodobni je načelnik UDB-e u Konjicu 1945. godine, bezruki Smajo Mandžuka tražio od fra Blage Karačića, tadašnjeg župnika u Konjicu da mu otkrije križare („šumnjake”, kako su ih Titove režimske jugoslavenske komunističke vlasti pogrdno zvale). Fra Blago je znao kako je 1946. godine, Hamdo Ćibo (stric dr. Safeta Ćibe) rekao Stjepanu Križanoviću iz Spiljana da ga odvede njegovu sinu Marijanu koji se krio u šumi. Zajamčio (Hamid Ćibo) mu je (Stjepanu Križanoviću) da mu se (Marijanu Križanoviću) ne će zlo dogoditi. Otac Stjepan je povjerovao (hrvatska poslovična naivnost) i Hamidu Ćibi pokazao sinovo sklonište. Ćibo je odmah pred njegovim očima ubio Marijana. Zbog toga fra Blago nije htio odati ni jednog križara, pa ni pod prijetnjom smrću, mada je znao gdje se nalaze. Ustrajao je u svojoj nakani šutnje mada mu je nekoliko puta Mandžuka ozbiljno prijetio smrću ako ne bude surađivao sa novim (komunističkim) vlastima”.

Hrvatskim žrtvama četničke i partizanske komunističke ruke, župa Konjic odužila se i svetom misom zadušnicom služenom 17. ožujka 1991. godine, u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Konjicu. U crkvenom dvorištu bio je postavljen mrtvački odar u obliku križa i na njemu 570 upaljenih svijeća kao simbolom 570 života iz župe Konjic nasilno ugašenih tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Nakon mise koju je služio dr. fra Gojko Musa nad odrom su ispjevane molitve odrješenja a povorka sa 570 upaljenih svijeća u rukama i velikim drvenim križem ispred uputila se u katoličko groblje na Musali u Konjicu gdje su ostavljeni ti znakovi patnje i kršćanske nade.

Istoga dana u crkvi sv. Jurja mučenika u Glavatičevu fra Drago Čolak prikazao je misnu žrtvu za 65 Hrvata iz župe Glavatičevo ubijenih tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.

Podatke o stradalim Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i poraću za župu Konjic i Glavatičevo uz pomoć fra Martina Planinića skupili su: Dragutin Perić, Ilijin (1935.). Andrija Perić, Ilijin (1919.), Stjepan Rozić, Pavin (1937.), Ivan Anđelić Lučka, Blažov (1926.), Luka Lukić, Šimunov (1922.), Milka Lukić r. Barić (1919.), Pero Žilić, Niko-lin (1916.), Mato Šimić, Ivanov (1923.-1993.), Mato Azinović, Ivanov (1936.). Svi podaci se nalaze u knjizi: Zvonko Dragić, Gorka vremena hrvatskog naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića.

Izvori: Zvonko Dragić, Gorka vremena hrvatskog naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića, Mostar, 2008.

Fra Martin Planinić, Tko je izdao Kavrana, Zagreb, 1994.

Uredništvo/komunistickizlocini.net