LOGOR GEROVO NEDALEKO OD DELNICA MJESTO TJELESNOG I DUŠEVNOG NASILJA (Dvadeset ljudi ubijeno u bijegu iz pakla)

Gerovo

U mjestu Gerovo nedaleko od Delnica nalazio se logor za zarobljenike koji su uspjeli preživjeti 1945. godinu, organiziran od strane jugoslavenskog komunističkog režima. Ovaj logor je organiziran za vršenje tjelesnog i duševnog nasilja nad hrvatskim zarobljenicima zvali su ga „Disciplinski bataljon”. Bila je to stara vojarna dijelom porušena koju su Titovi partizani obnovili i sagradili još dodatnih sedam drvenih baraka.

Doniraj za rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj. Hvala

10,00 EUR

Zarobljenike su vlakom dovozili do željezničke postaje u Delnicama, a zatim pješice ih vodili do logora u Gerovu. Osnovna djelatnost u logoru je bio tako zvani preodgoj, ili „ispiranje mozgova”. Rudolf Šimić, učesnik građanskog rata u Španiji, bio je upravitelj logora. Njemu nikada nisu uzmanjkale monstruozne ideje kako mučiti ljude. Uvjek je znao izmisliti nešto „novoga”. U logoru je bilo oko 3.000 logoraša. Prema svjedočanstvu Mate Tovila koji je i sam bio logoraš:

“Po dolasku u logor više puta sam bio izvrgavan noćnim ispitivanjima, a po danu sam išao sa ostalima po drva.

U logoru je stalno bilo, prema mojem proračunu, oko tri tisuće ljudi. Rano u jutro išli smo, podijeljeni u četiri grupe, u šumu. Pješačilo se po dva sata do tamo. Tamo bi „komesar” odredio svakome koliko treba drva donijeti u logor, a to je uvijek značilo najviše koliko jedan čovjek, s obzirom na svoje fizičke sposobnosti, može nositi. Tako smo svaki dan, pretvoreni u tegleću stoku, nosili drva u logor. Logor je bio udaljen sigurno više od deset kilometara. Poslije „ručka” imali smo političko „izgrađivanje”. Morali smo naučiti govoriti mnogo lijepih stvari o svojim „oslobodiocima” i o Titu i Staljinu.

Za doručak smo dobivali čaj sa jednim komadom žganca od kukuruznog brašna, uvijek jednake veličine. U podne je bila kuhana kisela repa, a na večer opet čaj bez ičega. Kruha nisam vidio za cijelo vrijeme mog boravka u Gerovu. Ovakovi uvjeti života, svakome su bili preko glave. Zato nije za čuditi se, što su pojedinci pak gubili svaku volju za život i hodali kao u nekom bunilu. Kao da više i ne osjećaju svoj vlastiti život. Neki, koji ne bi više mogli izdržati, pojurili bi prema ogradi i tu bi bili pokošeni partizanskim strojnicama ili bi ih usmrtila žica sa strujom.

Jednom su dvadesetorica ljudi organizirali bjegstvo iz ovoga pakla što ga stvoriše na zemlji ljudi koji grade socijalizam. Svi su bili poubijani. Sjećam se da su među njima bili Šulentić Dane, Bećan Mate, Samidžić Osman i Puntić Jure. Ove sam ljude osobno poznavao.

U logoru sam bio do mjeseca srpnja 1947. godine. Tada je došao nalog da se ovaj logor ima rasformirati. Ovo je bila za mene prava sreća, jer me poslaše u Zagreb.”

Titovi partizani su u Gerovu sijali smrt i prije formiranja logora. Tako su župnika u Gerovu Juru Matijevića  zvjerski ubili sredinom listopada 1943. godine. U župnom uredu sv. Hermagora i Fortunata u Gerovu sačuvana je fotografija s njegovog sprovoda 6. studenoga 1943. na trsatskom groblju.

Logor Gerovo je kasnije korišten i za smještaj prognanika iz Mađarske prilikom Mađarske revolucije 1956. godine, to jeste ustanka protiv sovjetske prevlasti i za liberalizaciju društva od komunizma. Ekstremno loši životni uvjeti u logorima komunističke Jugoslavije bili su razlog za ubrzanu restauraciju 6 logora a među njima i najveći logor Gerovo. U Gerovu je, na primjer, i pored restauracije troje prognanika spavalo na dva kreveta. Logor je bio ograđen bodljikavom žicom i pod stalnim nadzorom policije. Prognanici su bili izolirani od lokalnog stanovništva. Niko nije mogao napustiti logor, ili ga posjetiti, bez specijalne dozvole Ministarstva unutrašnjih poslova. Prognanici su se žalili da su gladni i da u logoru vlada glad.

Grupa stranih novinara obilazila je prognaničke logore u komunističkoj režimskoj Jugoslaviji od 28. svibnja do 3. lipnja 1957. godine. Oni su došli na poziv Visokog komesara UN za prognanike, ali u organizaciji jugoslavenskog saveznog Ministarstva za informacije. Putujući autobusom po Jugoslaviji, novinari su posjetili Belu Crkvu, Osijek, Gerovo, Rijeku i Opatiju. Nekoliko sati pre njihovog dolaska, u logor predviđen za posjetu stizala su kola sa službenicima Ministarstva unutrašnjih poslova, koji bi nadgledali završne pripreme za posjetu stranih novinara. Utisci ove grupe novinara su, i pored mjera predostrožnosti koje su jugoslavenske vlasti poduzele, bili jezivi: naslovne strane u austrijskoj i njemačkoj štampi bile su prognanički, ili, koncentracioni logori. Gerovo su ocijenili kampom sa najgorim užasnim životnim uvjetima.

Izvori: Mato Tovilo, Hrvatski križari, Toronto, 1970.

impulsportal.net od lipnja 2017.

Sušačka revija, broj 62/63.

Foto: Gorski kotar – Retrografija (flickr korisnik)

Uredništvo/komunistickizlocini.net

2 comments

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s