Plehan – Derventa

Svjedočenje Petra Jerkovića 1998. godine, o dešavanjima u plehanskom kraju.

Vrijeme nakon rata bilo je u našem kraju izuzetno teško, teže nego u vrijeme rata. Razdoblje 1945-1948. godine je vrijeme učvrščenja jugoslavenske komunističke režimske vlasti. Nastojalo se ukloniti sve što je podsječalo na prošlost i što bi eventualno moglo škoditi novome, jugoslavenskom komunističkom režimu, koji je bio svjestan da nema potpore u hrvatskome narodu, pogotovo ne u onim dijelovima koje je proglasio neprijateljskim.

Naš kraj upravo je bio obilježen time. Govorili su da je Plehan ustaško leglo, da smo što više svi ustaše, i za takve konstatacije slijedi glavni zaključak: ustaše treba iskorijeniti sve do posljednjeg. Nametnuta nam je kolektivna odgovornost i podvrgnuti smo snažnom pritisku. Opravdanje za to bilo je postojanje oko dvadesetak ljudi koji se nisu pradali režimskim vlastima, zbog čega su osuđeni na fizičku likvidaciju. Može se reći da su se borili protiv režima, ali su se prije svega borili za svoj opstanak. Bili su gonjeni svugdje i u svako doba.

Režimu su oni poslužili kao opravdanje za represiju nad nevinim ljudima. Mnogi ljudi su bili optuženi kao jataci. Jedan broj ih je bez suda i presude strijeljan, kao što su: Stipe Ćorluka, Ana Brekalo, Mate Ćorluka, Ante Tolić, Ivan Krajnović, Mara Bilić, žena Antuke, i mnogi drugi. Silna ubojstva učinila je Ozna Dervente, Bosanskog Broda i Doboja. Jedan od najokrutnijih pripadnika Ozne bio je Đoko Mičić. Mogao bi se napraviti povelik popis zločina koje je učinio. Njemu je bilo svejedno hoće li ubiti starca, zrela muškarca, ženu ili dijete. On je 11.10.1947. godine od djece iza ručka izveo Anuku Nujić Ivanovu i pucao joj u usta, pred djecom.

Omer Porobić, njegov drug i suradnik, izvršio je niz ubojstava. Između ostalih ubili su Ilincu Lovrića u Dubočcu, 1945., Iliju Šituma, Ivanova 13.11.1945., u Stanićima Grgu Majića, također u Dubočcu i druge. Osim ubojstava, dosta je ljudi pomrlo zbog fizičkog zlostavljanja. Anica Vrdoljak, žena Ivanova, umrla je od zlostavljanja koje je Đoko proveo nad njom. Ilija Galić Jozin bio je prebijan i mučen na svakojake načine: skidali su ga do gola i tako ga držali na hladnoći, zbog čega je obolio te na koncu umro od posljedica torture u cvijetu mladosti.

Oznaši su izmasakrirali više ljudi u Trivunovom  jasiku u Kričanovu 1945. godine. Ovo je samo nekoliko slučajeva koje sam izdvojio od ukupno 788 žrtava koje su Ozna i njezini suradnici pobili u ovom kraju poslije rata, zaključno do kraja 1947. Brojka od 788 žrtava doima se nevjerojatnom, ali je na žalost istinita. Većina, ako ne i svi, pobijeni su bez suda.

Šefovi OZN-e u Derventi bili su tada Omer Porobić (rođak Muje Porobića, pravnika, člana ZAVNOBIH-a) i Đoko Mičić, neki Osman, Mato Bijelić (Belić (sin Ive)) iz Garevca i drugi …

Progon nije počeo, a ni završio s ubijanjem. Mnogo je veći broj ljudi bio zatvaran u komunističke kazamate. Neki su ležali po nekoliko mjeseci a da nisu izvedeni na sud. Ne postoje podaci o onima koje su svakodnevno zatvarali, držali određeno vrijeme ljude u zatvorima a potom ih bez suđenja pustili. Pouzdano znam da ih je bilo dosta. Za progon nije bilo potrebno biti kriv, dovoljno je bilo da postoji povod. Često nije postojao čak ni povod. Sjećam se slučaja Petra Popića i Ilije Bubala, obojica iz Poljara, kada su ih zatvorili za primjer drugima.

Ovakva uhićenja organizirana su u okviru pripreme za provođenje određenih mjera kao što su prisilni otkup poljoprivrednih proizvoda, prikupljanje ljudi za odlazak u frontovske radne brigade, planska jesenja ili proljetna sjetva, učlanjenje u seljačke radne zadruge i slično.

Za uhićenje su birani najugledniji ljudi u selu. Oni bi bili obilježenji kao kontrarevolucionari, a po uzoru na sovjetske boljševike dobili bi naziv kulak. Kako su naši ljudi primili novu vlast, što su u sebi osjećali, teško je opisati. Sigurno je jedno, bili su zbunjeni. Ako ne bi prihvatili tzv. narodnu vlast, ustvari jugoslavenski komunistički režim, mogli su sve izgubiti. U našem kraju ljudi nisu vjerovali novoj vlasti niti su se na nju mogli osloniti. Jedini oslonac vidjeli su u Crkvi, koja im je mogla pružiti duhovnu potporu, neku vrstu ohrabrenja i solidarnosti.

Izvori: Petar Jerković, S ruba zaborava, Slavonski Brod – Sarajevo, 2008.

Ivan Čičak, Andrija Zirdum, Stradanje Hrvata plehanskog kraja: 1941 – 1947, Derventa, 1991.

Uredništvo/komunistickizlocini.net