Rijeka Una – Kostajnica

• 

Dokument LXVIII.

Svjedočanstvo Fuada Elezovića Derviševa

Bio sam mobiliziran u hrv. domobrane u rujnu 1942, te sam služio najprije u Zagrebu, u Samovoznoj bojni, pa u Sarajevu, u Pomoćni sat 111. Zbornog područja, pa u posadnoj bojni u Sinju, te natrag u svoju matičnu satniju (Pomoćni sat) u Sarajevo. Nakon pada Sarajeva na 7. travnja 1945., povlačimo se preko Zenice, Doboja i Dervente, gdje se je moja skupina predala partizanima, koji već ulaze u grad. Sa mnom se predalo 78 domobrana, 2 njemačka vojnika od Wehrmachta i 6 Talijana, koji su kao zarobljenici išli sa Nijemcima. Išli smo s partizanima (7. brigada 23. Srpske divizije) do Novog Sela. Tu smo registrirani. Svi smo rekli da smo domobrani. Pitali su nas za naš zanat i tko hoće dobrovoljno s njima da im pomaže npr. kao mehaničari i slično. Da spasimo glave, izjavili smo, da dobrovoljno idemo s njima. Nijemce nisu ništa pitali, nego su ih izveli iz neke šupe, već skinute do samih gaća i strijeljali ih usred dana u grabi u nekim kukuruzima.

Strijeljao ih je neki dočasnik, valjda vodnik, koji se sam za taj krvavi posao prijavio. Naredbu za strijeljanje izdao je komandir Prateće jedinice VII. bigade 23. Srpske divizije imenom “Zećo”, visok, brkat i naočit čovjek, uz kojega je stalno išao i njegov otac u građanskom odijelu. Manje više svi partizani govorili su rumunjski i bili iz Istočne Srbije

uz nešto malo pravih Srba iz okolice Kragujevca. Poslije Njemaca došlo je pitanje na Talijane, koje su također partizani bili naumili strijeljati. Ja sam nešto rekao onome vodniku, koji je bio strijeljao Nijemce, da ne ubija te Talijane, jer nisu ništa krivi, pošto su oni bili samo njemački zarobljenici. Nato su pustili Talijane na miru odnosno poslali ih u Derventu na popravak nekog mosta. Novo Selo kao i ostala hrv. naselja bila su bez čovjeka na cesti, pošto se taj svijet od straha bio zavukao u kuće ili nekuda povukao.

Sa VII. Srbijanskom brigadom odlazimo i mi zarobljenici u Prnjavor, gdje smo se nešto odmorili, pa u Banja Luku, gdje smo se na postaji Kraljev Drum ukrcali u željeznicu i dovezli do Prijedora. Prenoćili smo u jednom muslimanskom selu, gdje su domaći ljudi mene lijepo primili i podvorili večerom, a prema partizanima držali su se hladno. Sutradan smo preko Blagaja stigli do sela Žuljevice, dalje od ceste među bregovima. U Bos. Novom vodile su se borbe koje su branili ustaše, Nijemci i navodno neka čerkeska jedinica pod njem. komandom. Partizani su imali teške gubitke te sam vidio gomile mrtvaca, koje su oni zakapali po bregovima. Zavladala je strava među partizanima, videći toliko gubitaka, te su ih komesari pištoljima morali zaustavljati na bijegu i vraćati natrag na položaje. Čisto srpsko selo Žuljevica dočekalo je partizane s veseljem i počastilo. Ja sam ostao jedini od zarobljenika te sam imao i stalnog pratioca, dok su ostali moji drugovi bili putem pobjegli ili raspoređeni u druge jedinice.

Negdje o zalazu sunca stiže među nas jedna skupina domobrana u novim njemačkim odijelima, nekih tridesetak ljudi. Rekli su da su pripadnici IV. Gorskog zdruga te da su bili dodijeljeni za obranu jednog bunkera, ali su ostali odsječeni od svoje jedinice, koja se međutim bila povukla dalje napustivši Bos. Kostajnicu. Ne imajući drugog izlaza, prijavili su se partizanima i predali. Ja sam udario s njima u razgovor i pitao, ima li među njima tko iz Hercegovine. Javio mi se jedan mali čovjek iz Jablanice, musliman i pokazao mi sliku svoje majke i žene s djetetom na krilu u avliji na kaldrmi. Drugih nijesam zapamtio, jer su bili iz meni manje poznatih krajeva. Domobrani nisu ni sumnjali, kakva ih sudbina čeka nego su posjekli kukuruzovinu, naložili vatru i grijali se u hladnoj, proljetnoj noći.

otvore vatru na njih. Čuli smo pucanje te jauk ljudi, i dobro vidjeli svjetlucanje hitaca. Nakon toga palo je par pojedinačnih hitaca, valjda da dotuku one, koji su još bili na životu. Nakon nekog vremena vraćaju se ubojice sa još krvavim hlačama, bluzama i opasačima, na kojima su se još dobro vidjele rupe od metaka. Likvidatori su bili mladići od 20-21 godinu, osim dvojice još mlađih, najviše oko 18 godina. Oni su bili najpoznatiji ubojice koji su učestvovali u svakom strijeljanju i obojica su imali odlikovanje, dapače jedan od njih vrlo plav za razliku od ostalih partizana rumunjskog jezika, dva odlikovanja. Njega spominjem posebno, jer sam kasnije imao biti strijeljan od istoga u blizini Samobora, ali sam ga uspio svladati i pobječi. Naprotiv njegov crnomanjasti drug ubio je mog supatnika, koji je sa mnom voden na strijeljanje.

Iz Bos. Novog odlazim s pratećom četom VII. brigade na Dvor gdje noćivamo, pa na Gvozdanjske i Glinu. Sutradan smo pošli preko Rakova potoka na Svetu Nedjelju. Putem smo sustizali neke partizanske jedinice, medu ostalim i pozadinsku bolnicu 25. Srbijanske divizije. Ranjenici su bili voženi kolima. Dvorile su ih partizanske bolničarke, najviše iz Srbije te razne dobrovoljke iz Bosne, takoder Srpkinje.

Vodič neke partizanske jedinice bio je jedan seljak iz okolice. Kad je izjavio da ne može dalje i treba natrag kući, a oni si nađu drugog vodiča, neki komandir je naredio da ga se ubije, što je odmah i izvršeno u obližnjoj šumi. Stigli smo predvečer u Sv. Nedjelju i ostali tu do preksutra ujutro.

Ujutro slijedećeg dana, nakon doručka, saopćio nam je komandir Zećo, da idemo u”prekomandu” u neku drugu jedinicu. Još nismo ništa slutili zla, dok nije pala zapovijed, da nas se veže. Sad mi je postalo jasno. Bacio sam se na zemlju, nisam se dao vezati i udarao sam nogoma i rukama. Vodnik koji je rekao, da se imamo vezati, udario me je dvaput teškom vojničkom cipelom, nešto mi gadno opsovao, ali ipak dopustio, da nas nepovezane vode. Cijeli prizor promatrao je već prije spomenuti Daničić. Uputili smo se iz sela u pratnji one dvojice najkrvavijih likvidatora, koji su nas pratili 23m iza nas. Imali su ručne strojopuške uza se. Čim smo izašli iz mjesta uputili smo se prema nekoj šumici na lijevo. Šapnuo sam svom drugu, da bježimo, jer da nas vode na strijeljanje. On je to odbio i rekao: “ja neću”, vjerujući u riječ komandira, da se ide u prekomandu. Čim samo zašli u šumu, naglo sam se okrenuo, bacio na svog pratioca (onog žutog i slabašnog mladića sa dva odlikovanja) svoju domobransku bluzu, koju sam nosio preko ruke radi vrućine dan je bio vrlo lijep i topao a zatim sam ga svom silom udario u glavu. Poletio sam, najvećom brzinom dublje u šumicu, niza stranu. Čuo sam iza sebe hitce, kojim je onaj crni pratilac po mom računu ubijao onog domobrana. Dok se moj žuti krvnik pribrao, ja sam već izjurio iz šume te preko kraćeg brisanog prostora u polju, domogao se druge šumice u polju, dok su oko mene padali hitci. Nisu pucali rafalno nego pojedinačno, sigurno u žurbi i zabuni. Na drugom kraju šumice opet sam gledao, kako ću što prije preletiti komadić slobodna polja te upasti u dublju, veću šumu. Sakrio sam se u duboke kupine, u sjajno zaklonište te sam čuo, kako me u daljini traže i viču za mnom.

Kasnije nisu doveli ostale partizane da me traže. Pretpostavljam, da su ona dva likvidatora izjavila u četi, da su izvršili likvidaciju i tako su se spasili od prigovora. U svom zaklonu ostao sam taj cijeli dan i noć te drugi dan do predvečer. Nisam imao ništa za jesti i piti te sam od silne žedi pio svoju vlastitu mokraču. Kasnije sam ustanovio, da je u blizini bila neka voda, o kojoj dakako, nisam imao ni pojma. Misleći da je prateća četa već otišla nekud dalje, ohrabrio sam se i izašao iz skloništa do nekog seljaka u vinogradu. Nakon razgovora od pola sata u kojem sam u strahu lagao da sam partizan koji ide iz bolnice za svojom četom nekud u Sloveniji, poveo me je on svojoj kući preko ceste Samobor-Zagreb te me je tamo nahranio mlijekom i kukuruznim kruhom. Slučajno se u istu kuću svratila neka patrola jedne partizanske topničke jedinice. Pošto nisam imao otpusnicu iz bolnice, poveli su me najprije u svoju komandu, a odatle na OZNU u Samobor. Tamo sam predan i našao sam se zatvoren u krugu zatvorenih civila i vojnika, možda svega 150 ili 200 ljudi. Pitali su me samo, da li sam ustaša ili domobran. Tu sam bio dva dana i dvije noći. Kada sam čuo od komandira, koji je bio Žumberčanin kao i njegovi Oznaši, da će neke civile otpustiti kućama i dati im na prozorčiću propusnicu do njihova mjesta, drsko sam se umiješao među te sretnike i pod svojim pravim imenom dobio propusnicu do Mostara. Ta je imala žig sa petokrakom kao i preporuke, da se na putovanju ne ometam nego naprotiv da mi se ide na ruku.

U zatvorenom prostoru sam od neke crvene krpe izrezao petokraku zvijezdu i prišio je na moju domobransku kapu. To mi je omogućilo, da sam mogao izlaziti nesmetano iz zatvora, par puta na dan, nesmetan od straže. Prigodom izlaza u grad, otkrio sam, da u mjestu, točnije negdje na kraju mjesta, postoji sabirni logor za njemačke i hrvatske vojnike. Opet pomoću svoje čarobne petokrake na kapi, nesmetano sam ušao u logor, koji je tada mogao imati par stotina Ijudi. Među njima sam prepoznao svog zemljaka iz Mostara Safeta Ćustovića te njegova zeta, muža njegove sestre. U prvi moment mislili su, da sam partizan. Kako logor nije dobio dva dana, a možda i više, nikakve hrane, molili su me, da im što donesem za jelo. Ušao sam u par kuća te od Samoboraca dobio nešto krumpira i soli. Sve sam to odnio u logor te dao Safetu Ćustoviću (otac mu se zvao Rešid i bio je u Mostaru ključar gradskog zatvora) i nekim Nijemcima, a jedan od njih mi je dao hlače u vrlo dobrom stanju i cipele, jer sam ja bio sav poderan. Kad sam Safetu rekao, da odlazim u Zagreb, zamolio je mene, da odem do njegove žene i sestre u Zagreb, Preradovićev trg 3/IV, što sam mu i obećao. U logoru još ne vlada stroga disciplina. Ipak gdjekada odvode skupine izabranih ljudi iz logora “na prekomandu”. Misli se, da ih zapravo vode na strijeljanje, jer se u blizini grada, u šumi, čuje često pucanje, iako su već borbe prestale, a Zagreb je već u partizanskim rukama. Prigodom jednog mog posjeta u sabirnom logoru rekao mi je jedan profesor, Zagorac, mislim, iz Konjšćine, da to ubijaju ljude, kada se čuje pucnjava iz šume. Ja to sigurno ne mogu potvrditi za svaki slučaj, ali sam npr. svojim očima vidio, kako su partizani do krvi tukli nekog mladića iz Časne Radne Službe, koji je obavljao nuždu pod mostom izvan logora, ali su komunisti predbacivali, da je htio bježati te su ga strašno tukli šakama i kundacima revolvera po glavi, tako da su ga njegovi prijatelji kasnije morali prenijeti u logor, jer se više nije mogao držati na nogama. Međutim, drugi je slučaj još daleko značajniji. Kako sam bio Ćustoviću obećao, čim sam dobio propusnicu, krenuo sam odmah u Zagreb, koji je već 2 ili 3 dana bio u Titovim rukama. Odmah sam otišao do Ćustovićeve žene, našao nju i zaovu (muževu sestru) kod kuće te im ispričao svoj susret u logoru Samobor. Zamolile su (bile su jako prestrašene) da bih im dao vremena do sutra da spreme nešto hrane za onu dvojicu u Samoboru. Preko noći one su pripravile halvu, pečenje i slično te sam sutradan prije podne pošao natrag u Samobor. U logoru nisam više nikoga zatekao, jer su već bili svi nekuda “prekomandirani” i bili su otišli navodno u Karlovac. Bio sam uvjeren da su ljudi zapravo bili pobijeni. Partizani su tada bili jako žedni krvi. Nisam imao kuražu, da ženi i sestri g. Ćustovića saopćim tu vrlo neugodnu vijest nego sam bez davanja vijesti krenuo dalje. Kada sam kasnije više puta dolazio u Zagreb, pitao sam gospodu Ćustović za sudbinu njezina muža. Rekla mi je, da se nikada više nije javio nakon one zadnje poruke. I on i zet mu bili su sigurno smaknuti od crvenih krvnika valjda te iste noći.

S mojom propusnicom pošao sam kući autobusom iz Zagreba preko Slunja, Šibenika (tu smo prenoćili te je OZNA zatvorila sve putnike u autobus iz Zagreba osim mene, jer sam navodno bio partizanski vojnik), Splita, Livna, Bugojna (tu sam sio u željeznicu), Travnika, Sarajeva u Mostar. Tamo sam dva dana kasnije bio uhvaćen od kom. patrole na ulici i pošto im nisam smio pokazati one propusnice iz Samobora, koja je o meni govorila stvari, što su očito bile neistinite i kao takve poznate u mom rodnom mjestu, to su me zatvorili najprije u miliciju, a onda predali u Oznin zatvor u Šantić ulici. Ispitivan sam najviše od zastavnika UDBE Gavre Papo iz Mostara, danas visokog funkcionera UDBE u Sarajevu. Proveo sam u Udbinu zatvoru dva dana, a zatim jedan dan poslije prebačen u bivši gradski zatvor Ćelovinu te konačno u sjeverni logor, glavno mjesto sabiranja i ispitivanja vojnih i građanskih lica. Tu sam ostao 15 dana. Bio sam svjedokom svakodnevno izabiranja teže osumjičenih lica i dnevnog odvodenja u nepoznatom pravcu. Po pripovijedanju ljudi u logoru i izvan njega mnogi odvedeni iz sjevernog logora bili su negdje likvidirani i nikada im se više nije znalo ni traga ni glasa, jer su očito bili ubijeni. Iz moje sobe su neki odvedeni na suđenje, a bili su neki funkcioneri hrv. vlasti ili su barem imali kćeri udate za neke važnije ustaše. Tako je npr. Pero Musa, trgovac iz Mostara, bio doduše čovjek bez funkcije u drž. aparatu ili ustaškom pokretu, ali mu je kći bila udata za ustaškog stožernika Barbarića; dobio je 20 godina tamnice. Iz moje sobe bio je takoder i Jozo Merdžo, koji je imao neku državnu funkciju i dobio je takoder 20 godina, dok je njegov brat Ivan dobio nešto manju kaznu, u svakom slučaju strahovito visoke kazne u punom nesrazmjeru prema imputiranom djelu. Oni su spadali među najuglednije mostarske Hrvate te su zato i bili tako kažnjavani. Zapovjednik logora

bio je Tasko Zurovac, mostarski Srbin, koji danas živi u Zagrebu. Oficiri logora bili su najviše Srbi od Gacke i Bileća. Ne mogu završiti svoj iskaz, a da ne spomenem svoj susret u Zaječaru sa naprijed spomenutim partizanom Daničićem. Služeći vojsku pod Titom, došao sam u Zaječar u travnju 1948. u autovod kao mehaničar. Prilikom istovara na kolodvoru neke vojničke spreme, došao sam u dodir s grupom seljaka u narodnoj nošnji,

koji su čekali na vlak. Prepoznao sam odmah onog partizana, koji mi je u Pisarovini prijateljski pomogao kod kopanja streljačkog jarka. Pristupio sam i upitao ga, da li me pozna. Odgovorio je, da me pozna, ali da ne zna odakle. Predstavio sam mu se i spomenuo mu dogadaj. On se je silno začudio, i rekao mi, da je bio uvjeren da sam zajedno s onim domobranom bio likvidiran kod Svete Nedjelje. Na to sam mu ispričao, kako sam izmakao sigurnoj smrti. On me na to pozove, da ga svakako posjetim kod njegove kuće. Rekao je, da odem u selo Kobišnicu i da pitam za Trubača. To je on i svatko za njega znade. Zvao se po familiji Daničić, dok sam mu krsno ime zaboravio. Rekao mi je, da će mi pričati točno o onim ljudima, koji su me imali ubiti. Onaj žuti likvidator živi i danas i rodom je od Donjeg Milanovca. On ih poznaje po redu i sve druge krvoloke iz Prateće jedinice VII. brigade 23. Srpske divizije. U tom je vlak došao i on se oprostio od mene. Nikad ga kasnije nisam vidio.

Pročitao sam gornju izjavu, za čiju istinitost jamčim svojom čašću, što svojim potpisom svjedočim.

Fuad Elezović Dervišev

Rim, dne 18. travnja 1961.

Izvor: John Ivan Prcela, Dr. Dražen Živić, Hrvatski holokaust dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u jugoslaviji, Zagreb, 2001.

Uredništvo/komunistickizlocini.net