DON ANTE BAKULI PARTIZANKA ODREZALA JEZIK UZ RIJEČI: JA ĆU TEBI DATI PRIČEŠĆE (Potkovali ga i jahali dok nije izdahnuo)

Don Ante Bakula

Rođen je 9. srpnja 1884. godine, u Posušju, od oca Ante i majke Matije, rođ. Širić. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije u Mostaru. Zatim je prešao u sjemenište u Travnik, gdje je i maturirao. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1909. godine. Već sljedeće godine postavljen je za upravitelja župe u Viru. Poslije gotovo tri desetljeća promijenio je župu i otišao u Gornje Hrasno, gdje ostaje do svoje mučeničke smrti. Ubila ga je partizanka potkraj travnja ili početkom svibnja 1942. u selu Vlahovići blizu Ljubinja.

Doniraj za rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj. Hvala

10,00 EUR

Don Ante je u Viru ostao dvadeset i sedam godina. Njegovim su zalaganjem sagrađene velike škole u Vinjanima, Viru, Zagorju i Zavelimu te lijep župni stan, a župna je crkva potpuno obnovljena.

Godine 1937. prisiljen je ostaviti Vir i otići u malu i raštrkanu župu Gornje Hrasno, u stolačkome kotaru, na granici katolicizma, medu miješano stanovništvo, gdje opet pokreće obnovu crkve i župnoga stana, iako je već vidno bolestan i u godinama.

Ljudi su ga iznimno cijenili, ponajviše zbog njegova karitativnog djelovanja. Besplatno je dijelio lijekove, kojih je u tim nerazvijenim krajevima često nedostajalo, a dijelio ih je jednako i katolicima i pravoslavcima. No, to ga nije spasilo od četničko-komunističkih tzv. ustanika, koji su ga je zvjerski ubili. Živom su mu kidali komad po komad mesa i stavljali u usta. Ubili su ga potkraj travnja 1942. godine. Pet su ga dana jezivo mučili. Jedna mu je partizanka, prije negoli su ga umorili, odrezala jezik uz popratne riječi: “Ja ću tebi dati pričešće”! Nakon toga su ga kamenovali.

Marko Bilić (Hrvat katolik) s Lastve priča što mu je pričao Milan Dogo, Srbin iz Gornjeg Hrasna. Četnici i komunisti su 1942. godine, opkolili župni stan da uhvate dumu. Luka Vujinović mu je govorio da bježi, ali on nije htio, jer se nije osjećao krivim. Ipak, kad je vidio tijesan obruč oko sebe, uzjašio je na konja i htio bježati. Međutim, uhvatili su ga i stavili na velike muke. Žene su na njemu jahale, udarale ga, pljuvale, muškarci su ga pržili, potkovali ga i tako je izašao na Vlahoviće. Na Vlahovićima u jednoj kući dumo je uzeo rubac i sušio ga kod peći, u kojoj vatra nije naložena, Bog znade kada. To je bio znak da je dumo od velikih muka poludio. Usput je govorio: “Križni put!” Zatim su ga odveli na Divin i bacili u jamu. Inače su Srbi u Gornjem Hrasnu sva zlodjela što ih je bilo i što nije bilo pripisati duminu vodstvu.

Dumo je, naime, bio naziv za župnika u Hercegovini. Da su te laži o počinjenim zlodjelima pripisivali dumi svjedoči i činjenica da su u prvome svesku zbornika Hercegovina u NOB (1961.) don Anti Bakuli prišili naziv “ozloglašenog ustaškog krvnika u okolini Stoca, Čapljine i Ljubinja”, upravo onako kako su radili u brojnoj cenzuriranoj i lažiranoj literaturi jugoslavenskog komunističkog režima koji je nadaleko bio poznat po cenzuri i organiziranoj propagandi!

Katolički tjednik (1942.) neposredno nakon don Antine smrti izvješćuje:

Don Ante Bakula, odveden od odmetnika – komunista iste noći kad su ubili don Iliju Tomasa. Šta je s njim dalje bilo, još se ne zna sigurno… Naše je uredništvo, međutim, dobilo informacije, da su sami pravoslavci pripovijedali našim vjernicima dolje u Hercegovini da su pok. don Anti Bakuli živom kidali s tijela komad po komad mesa i stavljali ga u usta pokojnika.

I časopis Vrhbosna (1942.) svjedoči o tome kako je podnio mučeničku smrt i to, prema nepotvrđenim vijestima, kamenovanjem.

Da je on, kao i mnogi drugi, potpuno nevin podnio mučeničku smrt samo zato što je bio Hrvat i katolik, te ga nije spasilo ni pomaganje pravoslavcima, govori nam podatak kako je kasnije i ondašnji partizanski komesar Čedo Kapor, zadužen za područje Posušja, izjavio da je to bila njihova pogreška te da don Ante nije trebao biti ubijen, jer nije bio nikakav krivac. Riječi komesara zabilježio je don Aco Boraš u časopisu Crkva na kamenu, u članku pod naslovom Don Ante nije bio kriv!:

Nije se on bavio nikakvom politikom, a niti je nama pravio neke neprilike niti je bio zločinac. Ni govora o tome. Don Ante se bavio svojim poslom, čak štoviše bio je susretljiv prema srpskom dijelu naroda u Gornjem Hrasnu. Nikome nije smetao, a pomagao je svakome.

Zanimljiv je i događaj koji iznosi svjedok B.Š. On svjedoči o tome kako don Ante nije imao ništa protiv pravoslavaca, nego im je pomagao. Tako je pravoslavnome popu i jednom trgovcu iz Hrasna, također pravoslavcu, kako bi ih spasio nabavio dvije tzv. propusnice bianco i otpratio ih do Sarajeva, te vlakom za Beograd do Zemuna. Kad se taj pravoslavni pop 1945./46. vratio iz Beograda u župu Donje Hrasno i čuo što se dogodilo pokojnome don Anti Bakuli, nije htio ostati u toj župi. Napustio ju je i otišao dalje.

Donosimo pismo dr. Petra Čule, tada kapitularnoga vikara, upućeno Zapovjedništvu Hrvatske domobranske divizije u Mostaru, u kojemu se dr. Čule nada kako je don Ante Bakula još uvijek živ:

Zapovjedništvu Hrvatske domobranske divizije Mostar

Uglednom naslovu dobro je poznata strahovita nesreća koja je zadnjih dana, uslijed napadaja četničko-komunističkih bandi zadesila hrvatski katolički živalj u stolačkom kraju. Među ostalima, u tom napadaju pala su žrtvom i dva katolička svećenika – župnika.

Prva svećenička žrtva bio je don Ilija Tomas…

Druga žrtva bio je don Ante Bakula, župnik iz Gornjeg Hrasna, koga su partizani svezali i živa odveli. Je li i sada živ ili je već ubijen, ne može se pouzdano znati. Pronose se glasovi da je i on strahovito mučen i zvjerski ubijen. Ali ovi glasovi nisu potpuno zajamčeni. Moguće je ipak da bi don Bakula još bio na životu, iako je ova mogućnost vrlo mala.

Za ovaj slučaj, da bi don Ante Bakula bio pošteđen od najgorega, moli se Naslov; da bi i sa svoje strane sve poduzeo, ne bi li se na bilo koji način taj siromašni župnik spasio, pa makar se eventualno pokušala zamjena za kojega njihova zarobljenika koji se nalazi u rukama hrvatskih vlasti ili talijanske vojske…

Međutim, don Ante je već bio ubijen, samo to dr. Petar Čule još nije znao.

Izvori: Matija Kovačić, Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb, 1942.

Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s