Marija Vukoja

• 

U našem je susjedstvu živjela Mara s nadimkom Mrdalica srpske narodnosti, udana za Muslimana Šaćira. Ne sjećam se njihova prezimena, ali znam da nisu imali djece. O njima mi je jedna žena pripovijedala:

Bili su potkazivači (doušnici, optužitelji, cinkeri) i ljudi na zlu glasu. Mnogo su ljudi strpali u zatvor i mnogima teško naudili. Mara Mrdalica je javila partizanskim vlastima u Prnjavoru daje moja majka Marija Vukoja u svojoj kući liječila ranjenog neprijatelja “naroda”. Znajući kakva je bila, možemo pretpostaviti da je Mara Mrdalica tome dodala i druge laži. Zla je optužba ubrzo proizvela slijed tragičnih događaja. O njima moja tetka Mara pripovijeda:

“Bijaše 12. lipnj a 1944. godine, uoči blagdana svetog Ante Padovanskog. Tog sunčanog dana, u rano poslijepodne, Karlova je Marija kod nas na brijegu brala trešnje kad su je od kuće pozvala djeca da odmah dođe dolje. Žurno je sišla, a majka i ja pošle smo komad puta za njom da bolje vidimo što se ondje zbiva. Neugodno smo se iznenadile vidjevši da Mariju na prilazu kući čekaju dva naoružana partizana. Tada nismo ni slutile, a sigurno nije ni ona, da joj je to posljednji put što je sa svojom djecom, u kući koju je mukotrpno gradila sa svojim mužem Karlom. Nekoliko koraka dalje, djeca su stišćući se jedno uz drugo, s nepovjerenjem i strahom promatrala pridošlice. Dok im je Marija prilazila, čule smo riječi jednog od tih vojnika:

– Zdravo, drugarice!

– Dobar dan! – odgovorila je Marija.

– Jesi li ti Vukoja Marija?

– Jesam! Što trebate? – upitala je uzimajući u naručje malog Antu, koji joj je posrćući pritrčao.

– Moraš odmah s nama poći u Komandu na saslušanje!

– Zbog čega? – upitala je zdvojno Marija.

– Mi to ne znamo! Uvijek izvršavamo samo ono što nam je naređeno – odgovorio je isti partizan nehajno.

Marija se htjela bolje obući, ali joj “drugovi” to nisu dopustili:

– Ne trebaš se uređivati. Pođi takva! Doći ćeš kući odmah nakon preslušanja.

Shvativši da se mora pokoriti, krenula je s njima noseći malog Antu u naručju. Ostaloj je djeci rekla da odu k baki Luci i da joj kažu sve što se dogodilo.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

– Drugarice, požuri i ostavi dijete! – naredio je jedan od njih.

– Moram dijete ponijeti sa sobom, jer ga još hranim svojim mlijekom rekla je odlučno, te pošla pred njim čvršće privijajući dijete k sebi, kao da se bojala da će joj ga oteti’.

– sjeća se moja tetka Mara.

Išli su tako dio puta. Partizani su se međusobno nešto dogovarali. Kad su došli do kuće moga krsnoga kuma Ivana (Ikice) Petrovića, naredili su majci da stane i da dijete preda “tim susjedima”. A što se dalje dogodilo, pričala mi je kumova kćerka Kata Petrović, koja je tada imala 21 godinu.

“S roditeljima sam okopavala lubenice” – priča kumova kći Kata – “u vrtu kraj naše kuće na brijegu iznad puta. Tu su nas ugledali partizani i baš mene pozvali da dođem dolje k njima i Mariji, koja je u naručju držala dijete. Kad sam došla, naredili su mi da maloga uzmem k sebi.

Marija mi je kriomice dala znak da dijete ne primam, a sama ga je štipala da još više plače i tako izazove sažaljenje ili smetenost mladića, ne bi li ga ostavili kod nje.

– Drugovi, i sama imam dvoje djece koja me opterećuju u teškim seljačkim poslovima.

Kud bih još s trećim djetetom koje je još dojenče? Kako i čime ću ga hraniti?

 – objašnjavala sam im teška srca.

Jedan se od njih naglo okrenuo prema Mariji, trgnuo šmajser s ramena, usmjerio ga u njezina prsa, pa bijesno i otegnuto procijedio kroza zube:

– Odmah joj predaj maloga! Ako nećeš, ovog ću momenta ubiti i tebe i njega!

Marija je ocijenila da bi taj pobješnjeli partizan mogao vrlo lako ostvariti svoju prijetnju. Činilo se da ubijanje shvaća kao svoju dužnost. Zato mi je Antu predala bez ikakva daljeg otpora. Ona i mali su grozno plakali, kao i ja i moji roditelji, koji su odozgor, iz vrta, sve to gledali. Međutim, partizanska su mlada srca bila kao od kamena. Gurnuli su Mariju naprijed u znak pokreta. Pošla je pogrbljena, kao da je najednom ostarjela. Gledala sam za njom i u njezinom čestom okretanju prepoznala ženu i majku slomljena srca.

Malog sam odnijela i predala kumi, baki Luci. Tamo sam našla i ostalu djecu. Jadna je baka također plakala. Predosjećala je svu težinu toga događaja, koji će još više opteretiti njezin, već ionako pretežak život,” dodala je kuma Kata.

Partizani su moju majku Mariju otjerali u prnjavorski zatvor, tada smješten u Pajića-kući, gdje je nekad bila prodavaonica željezne robe željeznarija. Nikad se više nije vratila kući i svojoj djeci. Nije, iako je onaj “drug” partizan kazao da će se “vratiti nazad za dva sata”, Uostalom, zna se tko su bili komunistički partizani i koliko su poštivali svoju riječ i obećanja.

U izobličenom i opako vođenom tzv. sudskom postupku, punom laži i zastrašivanja, majku je osudio na smrt “sudac”, Teufik Kadenić, zvani Cinkara. To mi je nekoliko godina nakon majčine smrti pripovijedao moj otac Karlo, ali je to ponavljao i kasnije više puta. Nikada nismo točno doznali na kojem je mjestu ubijena iako za to postoji nekoliko pretpostavki.

Pogubljena je u noći izmedu 28. i 29. lipnja 1944. godine, u nekoj šumi u prnjavorskoj okolici. U istom je zatvoru tada bila i znanica moje rodbine Staza Šimić. Ona je pripovijedala da je kroz zid čula kako su tukli našu majku Mariju. Druga mlada žena koja je s njom bila u istoj zatvorskoj ćeliji sjeća se da je s njima bila zatvorena i učiteljica Katica iz Prnjavora. Bila je visoka, mlada, lijepa udana žena. Kadenić joj je otvoreno predložio intimne odnose, a kad je ona to odlučno odbila, osudio ju je na smrt, pa je pogubljena s mojom majkom.

Ljudi također znaju da je taj Cinkara bio intimni prijatelj Mare Mrdalice, te da je ta paklena sprega na području Prnjavora nemilice smicala nedužne Hrvate i druge koji su bili na hrvatskoj strani. I na kraju, evo tko je bio taj bijedni “sudac” Cinkara:

Sarajevsko “Oslobođenje” od 3. svibnja 1985., obavještava da je “Tridesetog aprila 1985. godine, u Splitu u 71. godini umro

TEUFIK KADENIĆ,

nosilac Partizanske spomenice 1941., i član Savjeta Republike BiH. Smrću druga Teufika Kadenića socijalistička samoupravna zajednica i Savez komunista Jugoslavije izgubili su istaknutog revolucionara i hrabrog borca, odanog komunistu i pregaoca u izgradnji nove socijalističke društvene zajednice. Sahrana posmrtnih ostataka obavit će se u petak, 03. maja 1985. godine, u 17.00 časova u Banjaluci.

MARIJA VUKOJA, ROĐENA ANTUNOVIĆ

Moja je majka Marija rođena 10. lipnja 1909. godine, u Klobuku, općina Ljubuški u Hercegovini, od oca Mate (Maće) Antunovića i majke Matije, rođ. Madunović, koju su zvali Madunuša. Otac joj se dvaput ženio. Prvi put djevojkom iz obitelji Artuković, s kojom je imao dva sina: Jozu i Miju, kojeg su kasnije prozvali Baraba. Kad je ostao udovac, oženio se djevojkom Matijom Madunović i s njom imao sina Ljubu i kćeri: Slavku, Andru i Mariju – moju majku.

Čuo sam od ljudi u Klobuku, koji su dobro poznavali moju majku, da je bila osoba vesele naravi. Dok je čuvala ovce po klobučkom kamenjaru, čitav im je krajem odzvanjala njezina pjesma. Imala je čvrst karakter: štovala je danu riječ, te bila vjeran i pouzdan prijatelj. Jedna mi je žena rekla da je bila “oštra” – stroga, ali pravedna.

Promišljajući o njezinu prijeđenu putu, stječe se dojam da je bila odlučna i hrabra žena. U vrijeme rata kriomice je odlazila s drugim ženama kroz šume, preko polja i brda, zaobilazeći četničke i partizanske straže, kako bi od hrvatske vojske dobila sol i lijekove potrebne obitelji i rodbini.

Ne sjećam se njezina lika, a nitko od nas nema njezinu sliku. No pričali su mi da je bila srednjeg rasta, da je imala crne oči i tamnu dugu kosu do pojasa, koju smo mi djeca voljeli češljati dok je nešto krpala ili plela. Sjećam se tog češljanja majčine kose ljeti, u hladovini na dvorištu izmedu naše kuće i štale.

Od jedne sam žene doznao da je moja majka bila pobožna žena, da je redovito išla u crkvu i u crkvi lijepo pjevala. Opisala ju je ovim riječima:

“Bila je to lijepa mlada žena, ugodan i kulturan sugovornik s dobrom dušom.

Izvor: Božo Vukoja, Hrvat žive vatre : križni put hrvatskog svećenika i njegova naroda, Crnac, 1999.

Uredništvo/komunistickizlocini.net