PRILIKOM EVAKUACIJE 5.600 CIVILA IZ KULEN VAKUFA, USTANICI (ČETNICI I PARTIZANI) POBILI PREKO 2.000 LJUDI

Kulen Vakuf

Očigledan je trend da mjesta na kojima su ubijeni civili muslimanske vjere, od strane partizana i četnika imaju najmanje obilježja. U područjima Krajine, Hercegovine i Istočne Bosne gotovo je svako mjesto ostalo neoznačeno. Ljudi šute o žrtvama i nakon više od 70 godina po okončanju rata.

pomozi.

Doniraj za rad povijesno obrazovne web stranice komunistički zločin

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj. Hvala

10,00 EUR

Nakon što su zauzeli Drvar i Oštrelj, izvršili masovna ubijanja i protjerivanja katolika u Boričevcu, Vrtoči i Krnjeuši, na meti napada četničko-komunističkih ustanika našao se Kulen Vakuf. Njihovi značajniji napadi na rubna područja Kulen Vakufa otpočela su već 20. kolovoza 1941. Dodatan problem je nastao kad su u Kulen Vakuf, bježeći od ustanika, došle 263 muslimanske obitelji, odnosno 2.131 osoba. U takvim uvjetima dolazi do nestašice hrane, a loši smještajni i higijenski uvjeti doveli su do pojave zaraznih bolesti pa je čak prijetila i pojava tifusa. Uz sve to, zbog djelovanja ustanika s područja pravoslavnih sela Gorjevac, Dubovsko i Lipa, Kulen Vakuf nije mogao dobiti nikakvu pomoć iz Bihaća.

Samoorganizirana obrambena milicija u Kulen Vakufu bila je vrlo slabo naoružana. Njeni su pripadnici posjedovali nešto lovačkog naoružanja i nekoliko starih pušaka, od kojih su najmodernije bile iz Prvog svjetskog rata. Pokušaj da se iz Zagreba dobavi oružje završio je neuspjehom. Delegacija upućena s tom misijom vratila se praznih ruku. Mještani Kulen Vakufa surađivali su s domobranskom satnijom satnika Vebera držeći straže oko mjesta.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Već 4. rujna 1941., četničko-komunistički ustanici su s područja Bosne i Like napali i spalili muslimanska sela Ćukove i Orašac u Ljutočkoj dolini. Veći dio pučanstva ovih sela je uspio pobjeći u Kulen Vakuf, a oni koji su ostali kod svojih kuća bili su ubijeni. U takvim okolnostima, satnik Blagomir Weber, zapovjednik 12. satnije 11. pješačke pukovnije smještene u Kulen Vakufu, kao zapovjednik mjesta donosi odluku o evakuaciji katoličkog i muslimanskog pučanstva iz Kulen Vakufa u pravcu Bihaća, udaljenog nekih 50-ak kilometara. Evakuacija je otpočela u jutro 6. rujna 1941. U izbjegličkoj koloni nalazilo se oko 5.600 izbjeglica, uglavnom muslimana.

U tu svrhu formira se zbijeg na čijem se čelu nalaze domobrani i mještani, a za njima je slijedilo stanovništvo po naseljima. Iza domobrana išli su stanovnici Ćukova, potom Orašca, Klise i na kraju Kulen Vakufa. Lički izbjeglice nisu činili posebnu grupu nego su bili raštrkani duž kolone. Iako se i danas među Srbima njeguje mit o Kulen Vakufu 1941., kao o teško naoružanom ustaškom gnijezdu zauzetom tek poslije teških borbi, činjenice govore protiv njih.

Partizani su zauzeli Kulen Vakuf, a za komandanta mjesta imenovan je Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Glavnina partizansko-četničkih ustanika krenula je za zbjegom koji su sustigli na Prkosima, visoravni, desetak kilometara od Kulen Vakufa u pravcu Bihaća. Zbjeg je krenuo ujutro iz Kulen Vakufa pravcem Ćovka – Prkosi – Ripač. Veliki dio zbjega sačinjavala su kola s konjskom zapregom na kojima su bili članovi domaćinstava, starije osobe, žene i djeca.

Dok su se približavali pravoslavnim selima Prkosi i Ćovka, iz šuma, četničko-komunistički ustanici su otvorili vatru na izbjegličku kolonu. Meta napada nisu bili samo malobrojni hrvatski vojnici koji su pratili i osiguravali kolonu, nego i nenaoružane izbjeglice. Pritom je ubijeno oko 500 ljudi.

Komunistički izvori navode da je „neprijatelj imao toliko gubitaka da je bilo nemoguće odrediti točan broj mrtvih i ranjenih“. Domobranske snage i nešto naoružanih civila, pod zapovjedništvom satnika Webera, koje su osiguravale izbjegličku kolonu, uzvratile su vatrom na ovaj napad i uspjele probiti četničko-komunistički obruč te sa sobom povesti oko 3.000 izbjeglica. Ostalih oko 2.000 izbjeglica je bilo zarobljeno, od kojih je sedamdesetak muškaraca odmah odvedeno do obližnjih prirodnih jama gdje su ubijeni, a potom bačeni u jame.

Dolaskom zapovjednika četničko-komunističkih ustanika Pere Đilasa naređeno je da se ostatak muslimana vrati u Kulen Vakuf uz obećanje da će sljedećeg dana biti izvedeni pod pratnjom iz Ljutočke doline. Po dolasku u Kulen Vakuf ustanici su zarobljene muslimane podijelili u tri skupine. Jednu skupinu, koju je činilo oko 900 žena i djece, odveli su na obližnju livadu, dok je preostalih oko 400 zarobljenih muslimana smješteno u blizinu redarstvene postaje u Kulen Vakufu. Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufa partizansko-četničke postrojbe vezane sprovele u Martin Brod (udaljen oko 12 km) i tamo zaklali. Kao podstrekač naročito se istakao Pero Đilas, nekadašnji žandarmerijski narednik koji je jahao duž kolone govoreći da su svi muslimani ustaše i da ih sve treba pobiti. Uz njega među vođama ubojica je bio i Mane Rokvić.

Po zauzimanju Kulen Vakufa četničko-komunistički ustanici su otpočeli s pljačkom svega što im je došlo pod ruku. Nakon pljačke počeli su s paljenjem muslimanskih kuća, a za kratko vrijeme cijeli Kulen Vakuf se našao u plamenu. Nakon što su opljačkali i spalili mjesto, ustanici su napali muslimanske žene i djecu koje su držali kao zarobljenike. Neke od njih su bacili u rijeku Unu, a neki su se, pobjegavši do obale rijeke kako ne bi bili na svirep način ubijeni, bacili u Unu i tu skončali svoje živote. Mnogi su uspjeli pobjeći u obližnja kukuruzišta, a kad bi bili otkriveni, na licu mjesta su ubijeni, a mnoge žene silovane.

Oko 400 do 450 muslimanskih muškaraca odvedeno je u zarobljeništvo u Martin Brod. Učinjeno je to po naredbi zapovjednika četničko-komunističkih ustanika Pere Đilasa, bivšeg jugoslavenskog žandara. Nedugo potom isti je zapovjedio da se svi zarobljeni muslimani likvidiraju. Zarobljenike su jednog po jednog vezivali žicom i u skupinama odveli do mjesta jame Golubnjača i drugih mjesta u blizini te ih tu pobili. Iz Kulen Vakufa u Bihać je 6. rujna 1941., pod hrvatskom oružanom pratnjom, stiglo oko 3.100 izbjeglih muslimana i manji broj Hrvata katolika. Od preostalih muslimana iz Ljutočke doline uspjelo se spasiti svega oko njih 500 dok je preostalih oko 2.000 nestalo u razdoblju od 6. do 8. rujna 1941. Oni su ubijani na raznim lokacijama, a njihova tijela su bila razasuta po brojnim jamama, livadama i kukuruzištima, a nakon toga bačena u rijeku Unu.

Masovnošću i okrutnošću počinjenih zločina u Kulen Vakufu i cijeloj Ljutočkoj dolini svoju „zabrinutost“ pokazale su i vođe četničko-komunističke pobune što se može saznati iz dopisa koji su uputili svojim podređenim zapovjednicima u Kulen Vakufu:

Zbornik dokumenata i podataka narodnooslobodilačkog rata jugoslavenskih naroda, tom IV, knjiga 1, Borbe u Bosni i Hercegovini dok. br. 106., Naređenje Štaba prvog bataljona „Sloboda“ od 8. rujna 1941. komandama četvrtog odreda u Boboljuskama, Velikom i Malom Cvjetniću i Osredcima za raspored snaga, 8. rujna 1941., str. 237.

„Primili smo vaš iscrpni izvještaj o borbama oko Kulen Vakufa i Dulidbe i o rezultatima tih borbi. Istorija Boričevca se ponavlja. Naše jedinice, koje su u borbu ušle s voljom i uzbuđenjem jer se bore za oslobođenje svoje zemlje, svojih gradova i sela, spaljuje te iste gradove i sela. Te iste jedinice, koje su se borile protiv krvavog terora Pavelićevih bandi (tj. ustaša) pokazale su se slabima u onemogućavanju neodgovornih elemenata od pljačke i paljevine Kulen Vakufa. Vjerujemo da će svaki pojedinac među našim slavnim borcima osuditi paljevinu i pljačku Kulen Vakufa, kao i ubijanje nedužnih muškaraca, žena i djece. Također, vjerujemo da će u borbama u budućnosti naši borci spriječiti ovakve zločine pod svaku cijenu.“

Nakon što su počinili masovna ubojstva i protjerali Hrvate katolike i muslimane sa svojih ognjišta u Bosanskom Grahovu, Drvaru i Bosanskom Petrovcu, četničko-komunistički ustanici su proširili područje pod svojom kontrolom. Ta osvojena područja NDH nalazila su se u talijanskoj Drugoj i Trećoj zoni iz kojih su se povukle talijanske postrojbe tako da se ustanicima nisu mogle suprotstaviti novoustrojene malobrojne oružane postrojbe NDH. Unutar ovog područja pod kontrolom vlasti NDH bio je samo garnizon u Bosanskom Petrovcu. Hrvati i muslimani koji nisu uspjeli pobjeći s područja pod kontrolom četničko-komunističkih ustanika uglavnom su stradali. Tako su gore navedena područja Bosanske krajine i Like bila prva „očišćena“ područja od hrvata i muslimana tijekom Drugog svjetskog rata. Kao izravna posljedica zločina tijekom rata broj katolika na području rimokatoličkih župa Drvar, Krnjeuša, Bosanski Petrovac i Bosansko Grahovo smanjio se do 1948. g. za više od 77%, a sve tri rimokatoličke župe prestale su postojati. Na ovom području katolici su deseterostruko više stradali nego pravoslavci i uglavnom su stradali od pravoslavnog pučanstva. S druge strane, pravoslavci su najvećim dijelom stradali od Nijemaca i Talijana. Tako je, naprimjer, od 2.048 poginulih vojnika i civila srpske nacionalnosti tijekom Drugog svjetskog rata na drvarskom području smrt su kod njih 1394 prouzročili Nijemci, kod njih 489 Talijani, kod oko 100 četnici i kod više od 60 ustaše. Na području Bosanskog Grahova Nijemci i Talijani su prouzročili smrt za 965, četnici za 90 a ustaše za 43 partizanskih vojnika i civilnih žrtava ovog područja. Također treba naglasiti da se iz pregleda žrtava fašističkog terora Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača Bosne i Hercegovine 1945. godine, jasno može vidjeti da u njemu nisu navedene brojne katoličke i muslimanske žrtve, a koje dokumenti različitih provenijencija i preživjeli svjedoci potvrđuju. Tako se u navedenom pregledu navodi i tendenciozno ističe broj Srba, znatno zanemarujući Hrvate i muslimane „da je na području Bihaća od „fašističkog terora“ stradao 2.791 Srbin, 16 Hrvata, 53 muslimana, 78 židova, na području Bosanskog Grahova 158 Srba i 5 Hrvata, na području Bosanske Krupe 4.001 Srbin, 5 Hrvata, 11 muslimana, na području Bosanskog Petrovca 2.138 Srba, 3 Hrvata i 21 musliman, na području Cazina 1.293 Srba, niti jedan Hrvat, 6 muslimana i 2 ostalih“.

Stoga je za očekivati kako će buduća istraživanja donijeti pouzdanije brojčane pokazatelje svih stradalnika tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, ali i onu ideološku koja je očigledno bila značajan čimbenik i vodilja za one koji su se ovim pitanjem bavili u komunističkoj režimskoj Jugoslaviji i koji su podlegli brutalnoj cenzuri režima.

O zločinu u Kulen Vakufu nije se govorilo u SFRJ. Osnovni je razlog što su počinitelji, kao i odgovorni za zločin tijekom rata ostvarili činove i funkcije u Titovoj režimskoj Jugoslaviji. Javno iznošenje njihove krivice moglo je rezultirati lošim posljedicama po preživjele svjedoke zločina. Zločinci, zaštićeni funkcijama kao lički medvjedi, dočekali su starost i smrt, no za svoje zločine nisu odgovarali. Po liniji zapovjedne odgovornosti, za pokolj u Kulen Vakufu odgovorni su Đoko Jovanić, koji je obnašao dužnost zapovjednika Kulen Vakufa nakon osvajanja, i Gojko Polovina kao zapovjednik ustanka u Lici. Kasniji generali JNA Đoko Jovanić i Gojko Polovina imaju zapovjednu odgovornost za učinjenu štetu, a preko njih i država za koju su ratovali, kao i njene nasljednice. Treba istaći kako SFRJ i KPJ/SKJ tijekom svog postojanja nikada nisu ni pokušali ograditi se od ubojica u Kulen Vakufu, a odgovornima za zastranjenja prigodno su proglašeni u ratu poginuli Pero Đilas i Mane Rokvić.

Izvori: Jurić Franjo, Glavne značajke uprave Nezavisne Države Hrvatske u Velikoj župi Krbavi i Psatu sa sjedištem u Bihaću, Zagreb, 2019.

Mujo Begić, Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini, Sarajevo, 2013.

Max Bergholz, Čudna šutnja – zašto nema spomenika za muslimanske civilne žrtve ubijene u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu?, Historijska traganja, 8, Sarajevo, 2011.

Tarik Kulenović, A šta kad partizani počine genocid?, Časopis za kulturu i društvena pitanja „Behar“, godina XXIII., broj 122, Zagreb, 2014.

Derviš Kurtagić, Zapis o Kulen Vakufu, Bihać, 2005.

Zbornik dokumenata i podataka narodnooslobodilačkog rata jugoslavenskih naroda, tom IV, knjiga 1, Borbe u Bosni i Hercegovini dok. br. 106., NareĊenje Štaba prvog bataljona „Sloboda“ od 8. rujna 1941. komandama ĉetvrtog odreda u Boboljuskama, Velikom i Malom Cvjetniću i Osredcima za raspored snaga, 8. rujna 1941.

Zdravko Dizdar, Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Zagreb, 2002.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s