PRAVNIK I PUBLICIST MILIVOJ MAGDIĆ (Pred strijeljanje rekao: Hrvati su zaboravili i one ljude koje nisu smjeli zaboraviti, pa će sigurno još lakše mene)

Milivoj Magdić

Komunistička se partija nakon Drugog svjetskog rata krvavo razračunavala sa svojim političkim i inim neistomišljenicima. Mnogi su živote izgubili bez ikakva sudskog postupka, a i onima koji su se pojavili pred sudom bila je u mnogim slučajevima unaprijed određena i presuda. Jedan u nizu takvih bio je i do tada jedan od vodećih hrvatskih političkih publicista Milivoj Magdić.

Doniraj za rad povijesno obrazovne web stranice komunistički zločin

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj. Hvala

10,00 EUR

Magdić se rodio 22. svibnja 1900., u Koprivnici od Ivana i Marije r. Tamhina. U tom je gradu boravio samo godinu dana, kada se obitelj preselila u Sušak, zatim 1905., u Jastrebarsko, a od 1915. do 1932., živjeli su u Daruvaru. Magdić je osnovnu školu polazio u Jastrebarskom od 1906. do 1910., a Donjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu od 1910. do 1917. godine. Tada ju je samoinicijativno napustio te je privatno spremao maturu kod roditelja i položio je u Bjelovaru 1918. godine. U siječnju 1919., upisao je u Zagrebu Pravni fakultet, ubrzo postavši predsjednik zagrebačke podružnice Jugoslavenskog akademskog kluba »Jurislav Janušić«, čiji je tajnik tada bio Otokar Keršovani. Diplomirao je u ožujku 1923. godine, a Đuro Basariček mu je od 1. siječnja do 31. srpnja 1922., omogućio popodnevno zaposlenje u pravnoj referadi Saveza dobrotvornih društava »Narodna zaštita«. U studenome 1922., položio je i sudski ispit, a zatim je u »Narodnoj zaštiti« bio stalno namješten od 1. listopada 1922., do kraja ožujka 1923. godine. Nakon odslužene vojske dobio je 1. kolovoza 1924., mjesto sudskog prislužnika na Kotarskom sudu u Daruvaru, gdje je ostao do veljače 1926. godine. Radio je u Pakracu, Osijeku i Zagrebu. Godine 1931., trajno se nastanio u Zagrebu. Pisao je književne, kazališne, sociološke i političke osvrte u časopisima »Riječ«, »Zeta«, »Književne novine«, »Radnička zaštita« i drugdje te u »Socijalnoj misli«, kao Adžijin suradnik. Njegova politička preobrazba započela je nakon atentata na Stjepana Radića, a nastavila se u vrijeme napada na hrvatske intelektualce, osobito na Milana Šufflaya, koji je ubijen u atentatu 1931. »Njegov snažan doživljaj hrvatske povijesti kao uzaludnog žrtvovanja u borbi za zapadnoeuropske vrijednosti bit će važan formativni izvor Magdićeva nacionalizma« (N. Kisić-Kolanović). Konačan odmak od komunizma učinio je nakon montiranih Moskovskih procesa 1936. – 1939. To ga je gotovo stajalo glave – jedva je preživio atentat 1939., kada su ga u Zagrebu kolcima napali komunisti ispred Radničke komore, gdje je radio kao savjetnik.

Sudbina je Milivoja Magdića, pravnika i publicista, po mnogočemu jedinstvena, a opet i slična sudbinama mnogih hrvatskih intelektualaca, koji su tijekom ili nakon Drugoga svjetskoga rata glavom platili svoja uvjerenja. »Bio je komunist, početkom 1930-ih priklonio se socijaldemokraciji, a pod utjecajem staljinističkih procesa postao protivnik komunizma i zagovornik hrvatske državne neovisnosti.

Prihvatio je kršćansku socijalnu misao, posebice o obitelji i državi, kao temelj vlastitih socijalnih pogleda, smatrajući da Hrvatska mora ostati u vrijednosnom krugu katoličkoga Zapada.

Kad je uspostavljena NDH, vlasti su ga zatvorile, no uskoro je pušten, ali ostao je pod nadzorom zbog sumnji na anglofilstvo, koje on i nije skrivao pišući u »Spremnosti« (katkad pod pseudonimom Verus) o »pax britanica« kao primjeru »sustava međunarodnih odnosa, u kojem je na liniji najmanjeg odpora bila omogućena snošljivost u međunarodnom životu«. »U svojim mnogobrojnim člancima nastoji povezati načela socijalne demokracije s hrvatskom državnom idejom. Pozdravlja stvaranje NDH, ali je kritičan prema režimu i njegovim postupcima«. U svibnju 1942., postao je šef Odjela za prosvjećivanje i promidžbu u Glavnom savezu staliških i drugih postrojba NDH. Uoči sloma NDH povlačio se u Austriju, gdje je s Tiasom Mortigjijom i Jurom Petričevićem sastavio »Memorandum skupine hrvatskih intelektualaca« upućen zapovjedništvima Britanske armije. Potom je došao u Rim, s dr. Krunoslavom Draganovićem, Antunom Würsterom i Vladimirom Vinceom na stranim jezicima sastavljao izvješća, predstavke, memorandume, članke, preporuke i molbe za spašavanje i smještanje hrvatskih izbjeglica. Tada je započeo rad na knjizi »U vučjoj jami«, u kojoj analizira položaj Hrvatske neposredno pred rat i u ratu te zagovara demokraciju i nacionalnu pomirbu. Knjiga je ostala nedovršena jer su ga 1947., savezničke vlasti uhitile i izručile Jugoslaviji. Optužen je za djela »protiv naroda i države« i smaknut u ožujku 1948., kao »okorjeli i nepopravljivi zločinac«, kako je stajalo u obrazloženju presude Vrhovnoga suda NR Hrvatske.

Magdićevo držanje u zatvoru opisao je 15 godina nakon njegove smrti njegov sudrug iz ćelije:

“O Milivojevu držanju mogu reći sve najpohvalnije. To je bio čovjek potpuno svjestan da ga čeka smrt i on se na nju pripremao. Prema njegovu pričanju, Udba je željela pod svaku cijenu slomiti ga, kako bi on pristupio k njima. Na koncu su mu stavili alternativu: ako želi k njima pristupiti i povratiti se u njihove redove (s obzirom na njegovu prošlost), dobiva odmah slobodu, svoj stan i svoju kompletnu knjižnicu, koja je onda bila jedna od najvrednijih privatnih knjižnica u Zagrebu; a ako ostane dosljedan svojemu držanju, čeka ga smrt. Zadnju su mu priliku dali tako, da su mu rekli da će doći upit neposredno pred suđenje, da li je ostao dosljedan; ako popusti suđenje će biti formalnost, a u protivnom presuda će značiti smrt. Upravo ovako se i dogodilo. Neposredno pred suđenje došla je jedna komisija od tri člana, koji su formalno pregledali ćeliju i postavili Milivoju upit: ‘Još dosljedan?’. Milivoj je s ponosom odgovorio: ‘Dosljedan!’.

Prema njegovu pričanju, u istrazi su ga teretili da je radio za ABWEHR, njemačku obavještajnu službu. On je to pobijao i imao dokaze, da je kao urednik Spremnosti za vrijeme NDH uvijek imao čistu nacionalnu liniju i da je svojim pisanjem ponekad došao i u sukob s njemačkom politikom. Navodio je i brojeve Spremnosti i članke u njoj. UDB-a nije imala dokaze za svoje tvrdnje, pa ih čak nije bila u stanju niti ‘fabricirati’. Druga stvar, na kojoj su najviše inzistirali, jest neki ‘memorandum’ (mislim da je poslan iz Austrije), koji je upućen savezničkim vladama, kako bi ove upoznale našu pravu stvarnost. Željeli su doznati potpisnike. Mnogo ih je zanimao rad Milivoja u Rimu. Milivoj mi je pričao da su prof. Draganovič i on radili na nekom materijalu, koji se imao tiskati pod naslovom “U Vučjoj jami” u razdoblju 1918.-1945., pa ih je i taj materijal interesirao, ali od Milivoja o tome nisu puno saznali, odnosno ništa.

Vrijedno je napomenuti da je Milivoj nakon hapšenja u Rimu očekivao intervenciju za spasenje, pa je s tom namjerom na putu za Sežanu u Udinama prerezao žile na lijevoj ruci, ali Englezi su mu pružili samo prvu pomoć i produžili da ga izruče. Kada je Milivoj išao iz sobe br. 24, pozdravili smo se i izljubili. Meni je to bio prvi put u životu, da se pozdravljam sa čovjekom koji ide u smrt, pa sam mu htio reći nešto utješna, a nisam znao što. Znam, da sam kroz suze promucao: ‘Hrvatska Te neće zaboraviti!’. Na ovo se on samo gorko nasmijao i rekao: ‘Hrvati su zaboravili i one ljude koje nisu smjeli zaboraviti, pa će sigurno još lakše mene”.

U Magdićevu dosjeu nema optužnice i presude. Kakva je zapravo bila optužba posvjedočio je kasnije jedan od živućih očevidaca s tog suđenja, potpisan inicijalima H. D.:

“Proces je bio u toku jednoga dana završen. Predsjednik je vijeća bio po zlu poznati Mario Rudan (s otoka Hvara), a javnu optužbu je zastupao Lupret Ivan. M. Magdića je po službenoj dužnosti branio dr. Makjedo, advokat iz Zagreba. Publike je bilo vrlo malo. Nekoliko udbaša i službenika javnog tužioštva. Milivoj Magdić je otvoreno i odlučno nastupao u toku cijeloga postupka. Branio je svoje stanovište i svoje pravo hrvatskoga intelektualca, da o svim pojavama javnoga života izriče svoj sud. Na taj je način branio svoje članke, ocjene političkih ljudi i zbivanja. Na podrugljive i uvredljive izjave i napadaje I. Lupreta, Magdić je (s puno ironije) znao reći: ‘Ja sam nemoćan, kad me se ovdje vrijeđa!’ U toku obrane je rekao: ‘Ja znam, da će meni ovdje glava pasti’. Na ovu je Magdićevu izjavu reagirao Lupret: ‘Kako Vi to možete kazati?’ (naime, još se ne zna, što će i kako sud odlučiti!). Na to je Magdić vrlo otvoreno i odlučno odgovorio: ‘Znam gdje se nalazim i ne pravim sebi nikakve iluzije!’.

Na pojedina je pitanja Magdić uskraćivao odgovor. Očito se vidjelo da ne želi sudu ‘priuštiti’ veselja. Jednom je rekao: ‘Uskraćujem odgovor, ne želeći ničim otežati položaj suoptuženoga Židovca’. Ova Magdićeva gesta je pokazala svu njegovu duhovnu veličinu. Primio je dobrovoljno teret uskraćivanja odgovora, da suoptuženoga ne dovede u teži položaj. Suoptuženoga je Židovca u toku čitavog postupka neobično štedio.

Optuživali su ga da je u komunističkim redovima bio agent zagrebačke policije, i to na temelju iskaza CVETKA HORVATA, poznatog policijskog činovnika zagrebačke policije (referent za komuniste!). Magdić je ovu optužbu odlučno odbio, nazvavši Cvetka Horvata ‘majstorom konstrukcije’. Cvetko Horvat je batinao i ubijao komuniste, ali im je ovdje dobro došao, da se osvete Magdiću, koji je nekada bio njihov pristaša.

Posebno je zanimljivo da je Magdić pred sudom odlučno branio nadbiskupa STEPINCA (teretili su ga za članke o procesu Stepincu!) i naglasio, da nadbiskup Stepinac s onim procesom (listopad g. 1946.) može biti zadovoljan! Za svaku Jugoslaviju je rekao da je ‘fikcija’!

Isto je tako branio i dr. Krunoslava DRAGANOVIĆA (teretili su ga za suradnju s njim u Rimu!) ističući njegove zasluge za hrvatske bjegunce. Na ovo je Lupret reagirao: ‘Ratne zločince’, a Magdić nekoliko puta odgovorio: ‘Ljude i Hrvate’. Na optužbu da je postao agent američke obavještajne službe, Magdić je samo sa smiješkom odgovorio: ‘Da sam to bio, ne bi me sigurno predali!’ Na Lupretovo pitanje, da li su ustaše klali, Magdić je odgovorio da su klali ustaše i četnici, a kad ga je Lupret upitao da li su i partizani klali, odgovorio je čvrstim glasom: ‘I partizani su klali!’.

U svojoj završnoj riječi ostao je kod svoje obrane i istakao da je od pristaše lijevog radničkog pokreta evolvirao u hrvatskog nacionalistu i integralnog katolika. Advokati su u svojim govorima bili dosta skromni (kao što je to uopće običaj u komunističkom pravosuđu!) i uglavnom ostali kod nekih manjih i nevažnih pravnih i činjeničnih pitanja, ne ulazeći u političku stranu ovog procesa.

Neposredno prije čitanja osude, predsjednik Rudan je telefonski pozvao pojačanje straže. Oko devet sati navečer došlo je u dvoranu pet milicionera (u toku dana su bila samo dvojica-osiguranje je bilo vrlo slabo) i tada je pročitana smrtna osuda. Za Židovca se vidjelo da je zatečen, a Milivoj Magdić je nakon čitanja osude ponosno uzdigao glavu i čvrstim korakom izašao iz sudske sobe.”

Okružni sud u Zagrebu osudio ga je 22. siječnja 1948., na smrt strijeljanjem. U njegovu dosjeu nema datuma izvršenja kazne, ali se u literaturi navodi 3. ožujka 1948. godine.

Objavio je nekoliko naslova: roman »Jagodina ljubav« i brošuru »Klerikalizam nastupa« 1934., »Fašizam i radnička klasa« 1935., »Abesinija« 1935., (suautor Mirko Kus-Nikolajev), »A. G. Matoš« 1936., »Intelektualci prema marksizmu i liberalizmu« 1942., »Najstrašnije razdoblje života seljaštva u Sovjetskoj Uniji« 1943., te pripovijest »Slučaj Vere Wagnerove« 1944., Bavio se i književnom kritikom, objavivši nekoliko zapaženih tekstova o Matošu, Kranjčeviću, Krleži i Nazoru.

Ključno mu je djelo studija »Liberalizam i socijalna problematika u Hrvatskoj« 1940., u kojoj zaključuje da je kritiku marksizma nužno vezati uz kritiku liberalizma, koji proizvodi sukob između bogatih i siromašnih. Drži kako je »unošenje i primjena liberalnih ideja bila od kobnoga značenja za Hrvatsku«, osobito za tijek socijalnoga i moralnoga života. Gospodarski liberalizam suprotan je narodnoj zajednici jer rađa »kultom gomilanja materijalnih dobara«, »koncentracijom kapitala« i proletarizacijom seljaštva. Povezivao je hrvatsku državnu ideju s kršćanskom socijalnom demokracijom. Velik dio studije posvetio je socijalnomu nauku Crkve na temelju enciklika »Rerum novarum« i »Quadragesimo anno«.

Izvori: N. Vasilj, Moja sjećanja na Milivoja Magdića, Hrvatska revija, XIII, 2 (50),

Buenos Aires, 1963., 199.-200.

Zvonimir Despot, Životopis Milivoja Magdića (1900.-1948.), god. 30., br. 1., 105.-116. (1998.)

[H. D.], Bio sam očevidac. Ne zaboravimo pok. Milivoja Magdića!, Hrvatska revija, XIV, 2-3 (54-55), Buenos Aires, 1964., 341.-343.

Tko je tko u NDH?, Zagreb, 1997., 249.

Autor: Vedran.P/komunistickizlocini.net

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s