PARTIZAN DUŠAN VUKOVIĆ SVJEDOČI NAKON ULASKA PARTIZANA U KNIN (U Borićima su naši odredi u rupe bacili i ubili 700 hrvatskih vojnika i 1.500 Nijemaca)

Knin

Pozvan da kaže što mu je poznato o događajima koji su uslijedili nakon ulazka partizanskih jedinica u Knin, Dušan Vuković izjavljuje slijedeće:

“U Kninu smo zatekli i zarobili izvjestan broj Nijemaca, ustaša i domobrana te veći broj četnika pripadnika četničke divizije “Dinara”, kojom je zapovjedao vojvoda Momčilo Đujić. Likvidiranje je poduzimano u skupinama po 50 do 100 a ekipe koje su vršile likvidiranje su se mijenjale.

pomozi.

Doniraj za rad povijesno obrazovne web stranice komunistički zločin

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj. Hvala

10,00 EUR

Knin mi je ostao dobro poznat pa mogu točno da odredim mjesto na kojem su se ta zlodjela dešavala. Iznad Knina se nalazi na udaljenosti od dva kilometra od centra na gradskoj periferiji, mjesto zvano Borići. U te rupe su naši odredi bacali zarobljenike. Bili su povezani čvrsto telefonskom žicom jedan za drugog, tako da je dosta bilo rafalnom paljbom usmrtiti prvu desetinu a onda su i drugi padali za njima živi u jame. Odozgor se je ta gomila zasipala intezivnom paljbom iz automatskih oružja i bacane su ručne granate. U Borićima su kopane rupe. Major Marinković, šef vojnog područja u Kninu je odredivao skupine u jame. Nijemci su bili predhodno prisiljeni da kopaju jame.

Mene kao dijete su takoder nudili da strijeljam zarobljenike, no uzevši u ruke teški njemački mitraljez “Šarac”, pokleknuo sam pod njegovom težinom i nisam bio u stanju da ispalim smrtonosni rafal na poredane zarobljenike. Bilo je vrlo dramatičnih scena: neki su vikali da nisu ništa krivi no to im nije pomoglo jer milosti nije bilo ni za koga. Koliko sam vidio moja jedinica je mogla ustrijeliti oko 700 do 1.000 četnika, oko

700 hrvatskih vojnika i preko 1.500 Njemaca. Talijana je nadeno vrlo malo, njih desetak, koji su ostali u službi Njemaca, oni su takoder ubijeni. Jedna cijela talijanska jedinica je uvrštena u partizanske odrede, jer se predhodno predala. No držani su uvijek dobro na oku, jer im se nije vjerovalo.

U partizanske odrede sam stupio u septembru mjesecu 1943. godine, tj. u desetoj godini svog života. Pridružio sam se “svilajnskomosečkom partizanskom odredu” u selu Maovice izpod Kozjaka. Moj stariji brat je bio već ranije u partizanima pa je to kao i moja neobuzdana mladost igralo veliku ulogu kod donašanja moje odluke. Inače ne mogu da reknem da sam bio prisiljen na taj korak ponašanjem hrvatske vojske ili Talijana, budući u našem selu nije bilo progona od strane navedenih oružanih snaga. U to vrijeme je komandant odreda bio kapetan Bogdo Njeguš (iz Drniša), sada upravitelj Geološkog zavoda Hrvatske u Zagrebu (Đordićeva ul. 3b/V) a politički komesar Mile Njegić (iz Biočića).

Godine 1944. sam prebačen u 8. brigadu 20. Udarne Divizije, koja je bila u sastavu VIII Korpusa NOV. Komandant VIII Korpusa NOV je bio general Petar Drapšin i naše jedinice su imale zadatak da uz snabdijevanje od strane engleskih vojnih snaga (zadatak povjeren maršalu Alexanderu), nadiru unutarnjim obalnim pojasom preko Knina i Gospića k Rijeci, kako bi zatvorili obruč oko neprijateljskih snaga koje su se forsirano povlačile. U sastavu ove jedinice sam doživio one značajne dane u jugozapadnoj Hrvatskoj kao i Sloveniji, kad su zarobljeni vojnici strijeljani u masama. Te dogadaje sam mogao pratiti sve do mjeseca juna 1945. godine, kad je došlo do razformiranja 20. Divizije u Šant Peteru na Krasu. Nakon toga, sam prebačen u zaštitni bataljon II Armije (Komandant general Ivan Gošnjak iz Varaždina a pol. komesar Rade Žigić) u Zagreb, gdje sam imao prilike posmatrati likvidiranje raznih vojničkih skupina kao i civilnog gradanstva.

U toku moje desetgodišnje kasnije službe u Jugoslaviji promjenio sam mnogo vojničkih zvanja, dok se konačno nisam našao na dužnosti šefa pratećeg odjeljenja Državnog sekreterijata za unutrašnje poslove FNRJ u Rijeci (bivša Uprava Državne Bezbjednosti FNRJ). S tog položaja nakon izvjesnih nesuglasica s pojedinim mojim predpostavljenim i kolegama, uglavnom sam i prebjegao u Italiju.”

Dušan Vuković,

šef pratećeg odjeljenja XI odsjeka DSZUP FNRJ Rijeka,

u vrijeme opisanih dogadaja običan vojnik i stariji vodnik.

U Rimu dne 10. studenog 1955.

Izvor: John Ivan Prcela, Hrvatski Holokaust, Zagreb, 2001.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

3 comments

  1. […] U tijeku moje desetgodišnje kasnije službe u Jugoslaviji promjenio sam mnogo vojničkih zvanja, dok se konačno nisam našao na dužnosti šefa pratećeg odjeljenja Državnog sekreterijata za unutrašnje poslove FNRJ u Rijeci (bivša Uprava Državne Bezbjednosti FNRJ). S tog položaja nakon izvjesnih nesuglasica s pojedinim mojim pretpostavljenim i kolegama, uglavnom sam i prebjegao u Italiju.” – prenosti portal komunistickizlocini.net. […]

    Sviđa mi se

  2. zato bi trebalo na svakom mjestu gdje su partizani ubijali nedužni narod skupa sa četnicima održavati komomoracije nad svakom jamom dase zna štosu radili i držati govor ispričati dase zna za mladi naraštaj

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s