23 travnja, 20215 rujna, 2021komunistickizlocini.net

RAZODJENUT DO GOLA, PUŠKOM ZA PODVODNI RIBOLOV 1944 UBIJEN ISUSOVAC PETAR PERICA – AUTOR NAPJEVA “RAJSKA DJEVO, KRALJICE HRVATA”

Petar Perica – Rajska djevo kraljice hrvata

U noći s 23. na 24. listopada 1944. godine iz zatvora u samom Dubrovniku prevezen je s većom grupom drugih uglednih građana Dubrovnika od strane Titovih partizana na obližnji otočić Daksu: njih pedesettrojica su ondje potom pobijeni u pokolju na Daksi.

Više u članku: POKOLJ HRVATSKOG PUKA NA OTOKU DAKSI 1944. OD STRANE PARTIZANA (donosimo do sad ne objavljene stravične fotografije sa iskapanja)

Zatočenici su na Daksi bili smješteni u staroj samostanskoj crkvi, odakle su ih tamničari jednoga po jednoga izvodili “u šetnju, dok ne dođe brod za Vis”. Jedan od njih je svjedočio da su padru Perici skinuli haljine, za koje se on otimao ne želeći ostati gol. Nakon što su ga posve razodjenuli, potezali su ga za bradu i izrugivali mu se. Potom su ga bacili u jamu i ubili zračnom puškom za podvodni ribolov.

Doniraj za rad povijesno obrazovne web stranice komunistički zločin

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj. Hvala

10,00 EUR

Dan nakon njegova pogubljenja, oblijepljen je Dubrovnik plakatima s tekstom tobožnje montirane presude Petru Perici i desetcima drugih stanovnika Dubrovnika, s navodom da je presudu navodno donio vojni sud. Komunistički vođa Ante Jurjević Baja je u svojem pismu Okružnom komitetu Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju izvijestio da je navod o suđenju potpuno izmišljen.

“RAJSKA DJEVO, KRALJICE HRVATA”

Posmrtni ostatci žrtava na Daksi ekshumirani su, te su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci Petra Perice. Nakon gotovo 66 godina, 26. lipnja 2010. dostojno je pokopan uz svoju redovničku subraću na dubrovačkom gradskom groblju Boninovo.

Budući da su ga partizani ubili 1944. godine na otočiću Daksi u kontekstu očite mržnje prema kršćanskoj vjeri, a da je za života bio na glasu svetosti, među katolicima ga mnogi smatraju kršćanskim mučenikom.

S obzirom na pastoralni doprinos p. Perice i okolnosti smrti, mnogi su iskazali mišljenje da bi za Petra Pericu trebalo pokrenuti postupak kanonizacije. S druge pak strane neki relativiziraju težinu zločina na Daksi tvrdeći da je Petar Perica bio simpatizer ustaških vlasti.

Isusovac dr. Roko Prkačin, autor knjige „O Petar Perica – Pjesnik i mučenik“ i Damir Kukavica, autor slike ‘Padre Petar Perica”

Petar Perica se rodio 27. lipnja 1881. u Kotišini podno velebnog Biokova, a povrh Makarske. Rodna mu župa Makar-Kotišina nekoć brojaše 1.400 duša, a danas je na izdisaju. Otac mu Stjepan bijaše poljodjelac, a mati Antica, rođena Sržić, domaćica. Sakramenat sv. krštenja primio je u domaćoj župnoj crkvi 4. srpnja. Krstio ga je župnik don Ilija Ravlić, a kumovao mu Mate Krželj, zidar iz Makarske. Krštenje je bilo na prvu nedjelju u mjesecu, posvećenu Srcu Isusovu, što je vrlo znakovito, jer će Petar Perica kao isusovac postati veliki revnitelj pobožnosti Presvetom Srcu. Prema predaji nas bi Perica bio daleki potomak plemena Kačića. Petar je proveo svoje djetinjstvo – kako će poslije sam zabilježiti – „u strogo kršćanskom duhu“. Rado je polazio u crkvu kod kuće i u susjednoj Makarskoj. Kad je navršio 6 godina, pošao je u osnovnu školu u Makarskoj. Ispočetka mu škola zbog boležljivosti bila teška, ali će se poslije ubrajati u najbolje đake. Već je u pučkoj školi počeo sastavljati stihove. Završivši osnovnu, započeo je u Makarskoj građansku školu. U trećem razredu te škole biskup Filip Franjo Nakić poslao ga je u travničko sjemenište, jer je mali Pero izrazio želju za svećeništvom.

Petar Perica je svoj boravak u travničkom sjemeništu označio kao najsretnije dane svog života. Vodio je već tada duhovni dnevnik, osobito za vrijeme duhovnih vježbi. Iz njegovih se bilježaka vidi kakav je duboko duhovni život provodio. Kao petoškolac u ove svoje je stihove sažeo sav svoj duhovni program:

Kristu služit – to je nad sve časti;

Njega ljubit – nema veće slasti;

Njega slijedit – to je veličina;

Sve je drugo – varka i taština!

Kao petoškolac ispjevao je i vatrenu davoriju „Do nebesa nek se ori!“ Ispjevao ju je za posvetu hrvatske mladeži Srcu Isusovu, a uglazbio ju je magister Milan Smolka, učitelj glazbe u sjemeništu. Za nagradu je bio poslan u Rim na hodočašće. U hodočašću je sudjelovalo 50 mladih Hrvata i Hrvatica. Pericu je s jednim zagrebačkim gimnazijalcem zapala čast, da je 3. srpnja 1900. u audijenciji predao papi Leonu XIII. krasan album s više od 160.000 potpisa mladih iz Hrvatske. Perica je to nezaboravno hodočašće vrlo zanosno opisao.

Svršivši sve svoje ispite u Innsbrucku, Pater Perica je, po želji poglavara, došao u Zagreb i u Palmotićevoj pod vodstvom svetog redovnika oca Bellera obavio svoju treću probaciju, a nakon toga bio je imenovan urednikom „Glasnika Srca Isusova“ te upraviteljem Apostolata molitve u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Njegov boravak u Zagrebu nije bio dugog vijeka jer je bio premješten u Travnik, gdje će također ostati kao odgojitelj u sjemeništu samo dvije godine. Njega je čekala rodna Dalmacija, u kojoj će se afirmirati i uzdignuti do apostola velikog formata.

U grad pod Marjanom došao je u jesen g.1919. i tu će ostati punih 10 godina. Otac Perica postaje i poglavar splitske rezidencije 22. listopada 1927. Potkraj g.1929. o. Perica odlazi za duhovnika u novoosnovano Dječačko sjemenište u Šibeniku.

Godine 1937. Perica dolazi u Dubrovnik, na posljednju postaju svog životnog puta, koja će završiti mučeničkom smrću. Ovdje je, uz druge poslove, obnašao službu duhovnika Križarskog bratstva te radio u sjemeništu, gdje je vodio Marijinu kongregaciju sjemeništaraca. Za to razdoblje postoje opširna pismena svjedočanstva msgr. Ive Gugića, danas kotorskog biskupa, kome je o. Perica sve do svoje smrti bio duhovni vođa. Nemoguće je u jednom kratkom prikazu iznijeti sva svjedočanstva o o. Perici. Navest ćemo samo nešto iz svjedočanstva msgr. Gugića.

Otac Perica bijaše pobornik ne samo morala i prava svete Crkve, nego i prava svoga naroda. Svatko je u njemu mogao gledati divan uzor hrvatskog rodoljublja i to na svim poljima: bio je odgojitelj, prosvjetitelj, neslomljivi patnik, ličnost dijamantnog karaktera, uzor svećenik, koji je izrastao iz naroda i srastao s njime. Po primjeru Prvosvećenika Krista ljubio je žarko svoj narod, za njega radio i patio. Po direktivama Svete Stolice ostajao je uvijek svećenik na visini, izvan i iznad politike. Te su vrline bile i ostale njegov kapital, njegova čast.

U nedjelju 22. listopada 1944., na Misijsku nedjelju, iz kuće je odveden od strane Titovih partizana Otac Petar Perica.

A sada evo jednog dijela iz kućnog dnevnika dubrovačke rezidencije o posljednjim danima života o. Perice! Otac Franjo Mrak je to prekrasno u Dijariju opisao:

Iza 10 sati navečer zvoni netko na vratima. O. Mrak još nije bio legao. Pošao je da vidi što bi moglo biti u tako neobično vrijeme. Na vratima, javio je Don Franjo Vučetić upravitelj Sjemeništa, da su došli partizani po oca Pericu. Nastalo je pitanje kako ćemo to o. Perici javiti. No međutim je o. Perica sam došao u susret. Ni on još nije pošao spavati. Molio se, pa je morao poći van. I don Frano mu ovako na hodniku saopći, da su došli po njega i da ga čekaju dolje u njegovoj blagovaonici, i neka se ne boji. Mirno i lijepo je otac Perica primio tu vijest. Čini se da je na to već bio spreman u duši. Rekao je samo: ‘Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva, pa neka bude, primam je!’ Pošao je van, a otac Mrak i Don Frane pošli su probuditi brata Jozu Ribinskoga. Brata Komareka nismo budili, jer je malo nagluh i trebalo bi dosta vremena da se spremi.

Međutim vratio se o. Perica, pa je pošao u blagovalište da popije nešto vode pomiješane s pekmezom od šljiva, što je ostavio poslije večere. Tako je uvijek radio radi bolje probave. Kad se vratio, uzeo je nešto rublja iz ormara, preobuo cipele. Rublje je stavio u svoju tašku, s klecala je uzeo svoj redovnički križ, sliku Srca Isusova i Marijina i sv. Josipa. Sve je govorio: ‘Srce Isusovo, smiluj mi se! Srce Marijino u te se uzdam! Sveti Josipe, Tebi se preporučujem!’ Na to se bacio naglo, brzo, iznenada pred klecalom na koljena i nekoliko puta poljubio pod zazivajući Srce Isusovo i Marijino i sv. Josipa u pomoć: ‘Srce Isusovo, ako je žrtva za te, neka bude, rado je primam. Smiluj mi se!’ Molio je sve za oproštenje.

Zagrlili smo se i pošli dolje u prizemlje, u blagovaonicu upravitelja sjemeništa, don Frane. Ponijeli smo mu i jedan pokrivač. U blagovaonici već su čekala dva vojnika (jedan oficir i jedan vojnik). Još smo se jednom zagrlili s ocem Pericom i otpratili ga do izlaza. Tu se po treći put oprostio i mi smo ga tješili. Još je rekao: ‘Nemojte zaboraviti na mene!’ Otvorismo vrata. Jaka jesenska studen udari nam u lice, a pred vratima se moglo opaziti u svjetlu elektrike još dva vojnika, mrkih lica. Pater Perica je još jednom svakome podao ruku i preporučio se da ne zaboravimo i otišao u noć da se više ne vrati.”

I evo posljednje vijesti o o. Perici zabilježene u kućnom Dijariju:

U utorak 24. listopada, kad smo navečer prali suđe, našli smo jedan listić s ovim sadržajem: ’SVSBS (Sve na veću slavu Božanskog Srca). Dbk, 24.10.44. (zabunio se u datumu). Velečasni u Kristu Oče! Dobre su nade. Vrlo dobre. Ako se ostvare, pričat ću vam o čudu protekcije s neba. Preporučujem se u svete Mise i molitve i svu trojicu usrdno pozdravljam, Vaš u Božanskom) Srcu Pater Perica DI.

Podaci do kojih je došao Ivo Gugić, kotorski biskup:

Nakon hapšenja, u noći od 23. na 24. listopada skupa s ostalim žrtvama, sproveden je iz zatvora i o. Perica i prevezen na otočić Daksu. Od njegova sprovodnika čuo sam ove pojedinosti: Iz stare samostanske zgrade na otočiću vodili su jednog po jednog tobože na šetnju, dok ne dođe lađa kojom će se nastaviti putovanje na Vis. U okolišu samostanske crkve neki su zatočenici već ranije iskopali nekoliko jama. Tako je bio izveden i o. Perica. Skinuli su mu haljine, za koje se otimao. Onako gola potezali su ga za bradu i dobacivali mu podrugljive riječi i neosnovane optužbe. On je zazivao Boga u pomoć, molio se da izdrži u mukama, a obraćao se i svojim mučiteljima s riječima: ’ Djeco, nemojte me mučiti, radije me ubijte!’ Bačen je u jamu i ustrijeljen nekom puškom na pritisak zraka. Tako je svršio Božji mučenik i svetac. Njegov brevijar i redovničko odijelo bilo je preneseno u prostorije izvršnih vlasti, u zgradu današnje narodne banke na Pilama. Odatle je ta roba nestala bez traga. Kad su vjernici na službenom javnom oglasu strijeljanih uz ostala imena pročitali i ime o. Perice, svi su ga šapatom sažalijevali, a mnogi i javno zaplakali. Govorili su: ’Umro je svetac kao mučenik. On će za nas moliti, a mi njemu!’

Svoj je izvještaj o mučeništvu o. Perice Ivo Gugić ovako završio:

Mnogi su tražili komadićke njegova odijela, ili bilo kojeg predmeta, da mogu imati kao relikviju i milu uspomenu. Razni mu se mole, preporučuju i osjećaju se smireni i uslišani. Mnogi su duboko uvjereni da je odmah zaslužio pravu aureolu sveca-mučenika.

O ovom je zločinu pisao hrvatski književnik Ivan Dragojević u alegorijskom romanu R 2 koji je hrvatska književna kritika i povijest književnosti nepravedno zapostavila. Zbog tog romana, koji je odmah po izlasku 1973. zabranjen, Ivan Dragojević je osuđen na godinu i pol dana zatvora.

Ovaj strašan zločin pokazuje kako su partizani htjeli obezglaviti hrvatski narod proganjajući i ubijajući njegove najbolje sinove, upravo one koji su bili nositelji vjerskog, društvenog i kulturnog života.

Nebrojeni pokolji i progoni svećenika, učitelja, književnika, liječnika i drugih nositelja i stupova društva teret su čije posljedice osjeća hrvatski narod i dan danas. Najtužnija stvar je što se ovim strašnim događanjima i zločinima moralo šutjeti 45 godina po cijenu zatvora, pa i smrti. Čak i danas se prijeti onima koji istražuju i razotkrivaju strašne zločine partizana.

Poznat je kao autor do danas u narodu omiljenih katoličkih pjesama “Rajska Djevo kraljice Hrvata” i “Do nebesa nek se ori”.

Zdravo , Djevo , svih milosti puna ,

Vječnog sunca ogrnu te sjaj.

Oko čela zvjezdana ti kruna,

Ispod nogu stenje pakla zmaj.

Rajska Djevo, kraljice Hrvata,

Naša majko,naša zoro zlata.

Odanih ti srca primi dar,

Primi čiste ljubavi nam žar.

Blažena si ,jerbo sva si čista,

zmijin dah neokuži ti grud !

Zvijezda sreće i nama da blista,