U JAMI BEZDAN KOD RIJEKE, BEZ SUĐENJA UBIJENO IZMEĐU 500 I 1500 LJUDI (Donosimo potresno pismo roditeljima koje napisa župnik Martin prije ubojstva)

Jama Bezdan – Rijeka

Jama Bezdan je samo još jedna od nekoliko stotina jama u koje su Titovi partizani u ime komunističke ideologije bacali svoje žrtve nakon svirepog ubojstva. U jami Bezdan svoje živote tragično, bez suđenja i dokazivanja krivnje, izgubilo je između 500 i 1500 ljudi, žena, staraca i zarobljenih vojnika. Pravi broj će se ustanoviti kada bude izvršena ekshumacija ovih žrtava, te žrtve budu dostojno sahranjene. Sušački župnik Josip Manjgotić, nasljednik pogubljenog župnika Martina Bubnja nije dozvolio da i ovo veliko stratište padne u zaborav.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

O tome se prvi puta progovorilo tek nakon raspada bivše Jugoslavije, a pristup na to područje je bio zabranjen, pošto je tu bio teren jugo-vojske. Nakon strašnog masakra, jama je zatrpavana raznoraznim smećem, a onda i otpadnim materijalom iz «Vulkana». Čak i danas kada dođete na Bezdan i razgrnete zemlju, na dubini od par centimatara ćete naići na crnu tvar praškaste strukture.

Na prve navode o ovoj strašnoj tragedini uslijedila su reagiranja domaćih, kostrenskih partizana. Prvo su govorili da je tu bacana stoka. Nakon toga su govorili da je ipak bilo tu i pogubljenih ljudi, ali da su to bili prije svega Nijemci koji se nisu htjeli predati i par domaćih izdajnika.

A istina je, čini se, ipak ponešto drugačija. Zahvaljujući ponajprije upornom radu Josipa Manjgotića, nasljednika pogubljenog župnika Bubnja. On je godinama, još u olovnim vremenima, svake godine na dan Bubnjeva pogubljenja, 27. travnja, slavio u župnoj crkvi spomen-misu za njega. Također je godinama potiho sakupljao podatke i dokumente o Martinu Bubnju i izjave različitih svjedoka.

Naši stari su govorili da je kolona pogubljenih bila duga od Rijeke do Kostrene, znači preko pet kilometara. Neke su dovozili kamionima. Okupljanje je bilo kod zgrade stare škole, danas zgrade Općine Kostrena. Tu su ljudi bili čuvani do sumraka, a onda vezani žicom sprovedeni do Brezdanke, mučeni i ubijeni. Jedan je čovjek uspio izvući živu glavu nakon što ga je jedan od partizanskih kapetana izdvojio iz reda kao pekara. Godinama su se na kostrenskim plažama pojavljivali leševi, ali sad je pitanje da li su to zaista isplivavale žrtve Bezdana ili nešto drugo.

Nakon ulaska partizana na Sušak 21. travnja 1945., župnik Bubanj uhićen je odmah među prvima i odveden u školu u Kostreni, gdje je bio zadržan nekoliko dana. Strijeljan je i bačen u jamu Bezdan u Kostreni najvjerojatnije već 27. travnja iste godine. Naknadno je protiv njega podignuta optužnica Vojnog suda u Ogulinu koju je sastavio izvjesni Benedetti u svibnju 1945., nakon što je župnik Bubanj već bio pogubljen! U toj se optužnici navodi, među ostalim, što je kao “pristalica NDH” održavao “konferencije s biskupom Srebrnićem, Krešom Vranićem i drugim četničkim i bjelogardejskim prvacima”, kako je “simpatizirao Angloamerikance”, ali “nije pristajao uz ustaški pokret koji je kritizirao i ismijavao”. Osim toga je bio “vrlo pametan i inteligentan, prijazan i dobar prema ljudima, tako da su ga svi voljeli. Pomagao je svima, pa čak i partizane je izvlačio iz zatvora. Na taj način htio je sakriti svoj pravi rad.”

Martin Bubanj (Križišće/Mali Dol, 12. studenoga 1898. – Kostrena, 27. travnja 1945.), župnik i vjeroučitelj, ostavio je pismo roditeljima:

Tekst – pismo roditeljima 11. travnja 1945.

“Dragi roditelji! Ne znam ča će biti s menom. Ću kamo poći, ili uopće ne ću poći. Prilike su jako teške. Ja na svojoj duši nemam ništa, zla nisam učinio nikome. Svima kojima sam mogao pomoći, ja sam pomagao. Koliko sam vremena izgubio obijajući pragove raznih ureda da pomognem ljudima. Pa ipak čujem da mi se groze, pišu protiv mene u svojim novinama itd. Ako ostanem i poginem, znajte da je to zato što sam katolički svećenik koji sam propovijedao i branio svoju vjeru… Drugo, zato što sam se uvijek osjećao Hrvatom i što sam uvijek osjećao za hrvatski narod i pomagao tom narodu koliko god je bilo moguće… Drugo sve neka bude u rukama Božjim. Poginem li, nemojte ništa plakati, čak morate biti ponosni da sam poginuo za Boga i vjeru… Molite se Bogu za mene, samo On će me čuvati.  Ljubi Vas i pozdravlja Vaš Tinko.”

Župnik Manjgotić je tijekom godina istraživanja uspio čak saznati i za izravne počinitelje tog zločina: »Jedan od izvršitelja još je uvijek živ, a dvojica su umrli. Ja sam s njime razgovarao, ali kada se o tome povede razgovor, neće ništa kazati. Tada je bio dvadesetogodišnjak« (»Na Sušaku podignuta prva spomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 5). Emil Kratil, majstor za glasovire, koji je g. 1945. najprije bio raspoređen u skupinu za pogubljenje a potom ipak nad samom jamom pušten, puno je godina kasnije opisao susret s jednim od egzekutora nad jamom Bezdan: »Ovo vam pričam jer sam danas doživio udar da mi je došlo zlo videći jednog od kostrenskih partizana, dolazeći do obitelji, gdje sam bio pozvan da ugodim glasovir« (»Zvona«, Rijeka, travanj 1995. str. 4). Lucija Cibić iz kostrenskog zaselka Šodića slučajno se zatekla u blizini stratišta i vidjela Bubnjevo pogubljenje: »Mi žene smo otišle tamo vidjeti. Ali smo ih vidjele još žive kad su ih do jame dopeljali. Sakrile smo se iza jedne šmrike, daleko, ne blizu. Vidjeli smo da su doveli dvije osobe, postavili su ih kraj jame. Doveli su ih partizani. Najprije su njega nešto ispitivali, pa su ga svukli, dali su mu molitvenik da moli. Vidjela sam ga ovako, iz profila. Ona je gospođa htjela vriskati. A mi nismo smjeli ništa da ne bi nas u jamu hitili. I tako smo mi kroz grm špijali. Onda su velečasnog opalili tu (pokazuje zatiljak) i bacili u jamu. A poslije su i gospođu, lijepu gospođu, od najviše pedeset godina. Onda smo pobigli ća s blagom« (»Zgrušana krv do gležnja«, »Večernji list«, 1. rujna 1990, str. 10).

Srećko Fužinac, voditelj nekadašnjeg istražnog centra Komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava za područja bivših općina Delnice, Crikvenica, Čabar, Krk, Mali Lošinj, Opatija, Rab, Rijeka i Senj, opisao je cijeli partizanski postupak: »Ljude su okupili u kostrenskoj školi te u jednoj sušačkoj vili, odakle su ih potom u više navrata, u kolonama odvodili do kostrenske jame Bezdan, njihovog stratišta. Tu je mučki ubijeno, prema iskazima svjedoka, nekoliko stotina ljudi vezanih žicom, preklanih i strijeljanih uz zapomagajući vrisak i jauke… Pristup jami tada i još mnogo nakon toga bio je zabranjen, a kasnije je minirana, zatrpana vapnencem i potom postala najobičnijim odlagalištem otpada« (»Na Sušaku podignuta prva spomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 5).

Uz ostalo Fužinac je i izjavio: »Dok su počinitelji ovog strašnog zločina u Kostreni, poslijeratni partizani, čija su imena poznata, a poznato je i to da nisu bili Hrvati, doživjeli i živjeli u počastima, dotle su njihove žrtve ponižavane a njihov strašni grob pretvoren je u smetlište« (isto, str. 4). Starica Antonija Kerner prisjetila se također tih mučnih dana: »Usred ljeta punih pet dana i noći uz jamu odjekivala je paljba. Potom su pucnji prestali, ali se čulo dozivanje u pomoć…« («Večernji list«, 25. kolovoza 1990, str. 10).

Nekolicina ljudi je svojim rukama 2002. godine., podigla spomenik žrtvama partizanskog terora, bez ikakve financijske pomoći države ili općine. Nakon dovršetka spomenika, organizirano je hodočašće. Bio je sunčan i vruć dan, povorka se sakupila ispred zgrade Općine i krenula križnim putem do Bezdana. Bilo je tu i mladih i starih, djece, žena, starica u crnini koje su molile i plakale… Josip Manjgotić je održao prekrasnu misu: «Došli smo ovdje sa strahopoštovanjem jer je svaki grob za nas vjernike sveto mjesto. Ova je jama natopljena krvlju mnogih ali i mržnjom koja još lebdi u zraku, a što smo osjetili i prošle nedjelje. Zločini nikad ne zastarjevaju, pa i gadosti učinjene na ovom mjestu su vapijući grijesi do neba, bez obzira da li spadaju u crvene ili crne. Ipak, za našu državu zločini nisu jednaki, jer jedino su nacizam i fašizam doživjeli osudu, ali ne i komunizam kako su to učinili Europa i svijet. Ovdje smo kao molitelji, a ne tužitelji i istražitelji što bi drugima trebao biti posao.»

Izvori: Zvona, Rijeka, travanj 1995. str. 4

          Večernji list, 25. kolovoza 1990, str. 10

          Večernji list«, 1. rujna 1990, str. 10

          Novi list, 18. svibnja 1995, str. 5

               Lokalpatrioti-rijeka.com

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s