U JAMI VIDANKI EKSHUMIRANA 21 ŽRTVA, USPRKOS 35 SVJEDOKA JOSIP BOLJKOVAC OSLOBOĐEN KRIVNJE ZBOG PROCEDURALNI RAZLOGA (Donosimo foto iskapanja i potresna svjedočanstva)

Vidanka – Duga Resa

Kada su 1998. godine, iz zajedničkih grobnica pronađenih na širem karlovačkom području ekshumirani posmrtni ostaci žrtava iz Drugog svjetskog rata, Boljkovca se sumnjiči da je 1945. godine, u vrijeme kad je bio šef povjerenstva Ozne za kotar Karlovac, naredio ubijanje civila na području Duge Rese, optuživši ih da su surađivali s ustašama. Po njegovoj zapovijedi, tvrdila je policija, na lokaciji Vidanka-Curak ubijeno je sedam osoba sada poznatog identiteta te još 14 nepoznatih civila, Treća četa Prve hrvatske brigade KNOJ-a, kojom je on zapovijedao, usmrtila ih i zakopala na predjelu Vidanka-Curak. Jedan muškarac, koji se usprotivio odvođenju u nepoznato, usmrćen je hicima iz vatrenog oružja kod željezničke pruge u Dugoj Resi, stojalo je u optužnici.

Doniraj za rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj. Hvala

10,00 EUR

Brojna svjedočanstva govore da su svi iz zatvora odvedeni noću u koloni. Zatvorenik Petar Gračan putem se pobunio, a partizani su ga odmah ubili. Strijeljan je i drugi zarobljenik. Njegovo je tijelo do Vidanke morao vući zarobljenik za kojeg je bio vezan žicom. Policija ima i izjavu izvršitelja zločina koji je sve priznao.

Uz jamu se s ubijenima stražarilo, da obitelji ne dođu i ne pokušaju pokopati svoje. Na putu kojim su prema jami prošli zatvorenici postavili smo križ kao spomen na te tragične događaje. Željeli smo da se dostojno obilježi jer je godinama nakon Drugog svjetskog rata tamo bilo zabranjeno prići. Uz jamu se i stražarilo, da nitko od obitelji poginulih ne bi dolazio – rekao je Nikola Katić, predsjednik Hrvatskog domobrana u Dugoj Resi, koja je elaborat o ekshumaciji 19 tijela dostavila saborskoj komisiji na predjelu Vidanka-Curak u šumi Kljuka. Elaborat i postupci koji su doveli do ekshumacije i istrage ratnog zločina temelje se na svjedočenjima 25 osoba. Na temelju informacija koje su udruge dobile na terenu zaključili su da su u tom pokolju ubijena čak 32 čovjeka.

U Vidanki je pronađeno 19 osoba, inače, najvjerojatnije smaknutih hicem u glavu iz velike blizine. Bili su to uglavnom muškarci stari od 30 do 40 godina. Najmlađi, kako govore dokumenti koje su prikupili u udrugama hrvatskih domobrana, imao je 24 godine. Da je riječ upravo o tim ljudima potvrđuju i nalazi sa ekshumacije obavljene 24. rujna 1998. godine.

U zapisniku s ekshumacije piše da je pored ostataka kostura, u jami pronađeno nekoliko raspalih komada obuće te staro posuđe. Posebno je pohranjeno nekoliko omči od žice, a žica se nalazila vezana i na ostacima podlaktica nekih kostura.

Većina kosti pripada muškarcima mlađe i srednje životne dobi. Pronađene su i lubanje pune prijeloma. Na nekima su se jasno mogle odrediti ulazne ili izlazne prostrijelne rane. Karakteristike nekih rana ukazuju na pucanje. Vjerojatno je riječ o 18 muškaraca i jednoj ženi – zaključila je u svom nalazu specijalistica patologije i sudske medicine Mira Mlinac-Lucijanić.

Podsjetimo, da je 2011. godine bio uhićen Josip Boljkovac tadašnji šef OZNE za kotar Karlovac, a MUP ga je sumnjičio za likvidacije upravo na mjestu ovog masovnog grobišta. Boljkovac je kratko vrijeme proveo u pritvoru, pa potom u zatvorskoj bolnici. No, istraga je otvorena navodno nezakonito, pa je Boljkovac pušten na slobodu nakon što je Ustavni sud ukinuo rješenja kojim je zagrebački Županijski sud otvorio istragu protiv njega, te mu odredio pritvor. Zaključeno je da je istraga protiv Boljkovca navodno nezakonito otvorena primjenom odredbi starog Zakona o kaznenom postupku. Poništenim rješenjima Boljkovac je bio osumnjičen da je 1945. godine naložio uhićenje većeg broja civila s ovdašnjeg područja, zbog sumnji da su surađivali s ustaškim vlastima koji su završili u Vidanci!

Dugorešani su željeli dati krv da se utvrdi gdje su tijela ubijenih

Apel potomaka žrtava nakon uhićenja Josipa Boljkovca u studenom 2011., osumnjičenog da je naredio ubojstvo 21 civila u svibnju 1945. godine. Želimo dati krv za DNK analizu, da konačno saznamo gdje su pogubljeni naši očevi i djedovi i da im na grobu, bez straha da će nas netko zbog toga prozivati ili privoditi, zapalimo svijeće i položimo cvijet – govorili su Dugorešani dan nakon uhićenja Josipa Boljkovca, osumnjičenog da je naredio ubojstvo 21 civila u svibnju 1945. godine. Sedam je žrtava identificirano, za još 14 strijeljanih ne zna se tko su pa se Dugorešani nadaju da je konačno došlo vrijeme da doznaju istinu.

Nakon 67 godina bit će dostojno pokopani

Nakon ekshumacije iz jame u Vidanki 12.09.2012. godine, posmrtni ostaci žrtava tadašnjeg komunističkog režima pohranjeni su u spomen-kosturnicu na groblju Sv. Petra u Dugoj Resi. Osim njihovih, tamo su ispisana imena i ostalih Dugorešana stradalih od istih ubojica Titovih partizana, njih ukupno 150. Na zgradi “Vile” gdje su bili zatvori zloglasne OZNA-e postavljena je spomen-ploča. Muškarci koji su identificirani a kao i mnogi drugi, u Dugoj Resi smaknuti u svibnju 1945. godine su: Stjepan Brnardić iz Belaja, Petar Katić iz Duge Rese, Štefan Šušlje iz Belajske Vinice, Mijo Vrbanić iz G.M. Polja te Ivan Starešinić iz Duge Rese. Tako će nakon više od 67 godina ove tragične žrtve koje su bestijalno likvidirane od strane partizanskih jedinica konačno naći svoj mir i posljednje počivalište.

Svjedočanstva

U svjedočenju Ljubice Ritz, koja je u međuvremenu umrla, stoji:

Dolaskom partizana u Dugu Resu 7. svibnja 1945. uhićen je i moj suprug Josip i zatvoren u podrum zgrade ‘’Male vile’’. Tamo ih je bilo 28. Nakon mjesec dana su nestali. Rečeno mi je da su odvedeni na prisilni rad u Gomirje. Nakon toga tražila sam ga danima po Kordunu. Kasnije mi je pokojni Mića Grgurić rekao da ga više ne moram tražiti jer je svih 28 pobijeno i zakopano u jednoj jami u Vidanki. Sa svojom pokojnom mamom Marijom Brozović krišom sam otišla na to mjesto i vidjela svježe zakopanu zemlju. Počele smo kopati i našle mnogo cipela, posuda za jelo, ispričala je Ljubica Ritz.

Marica Spudić iz Duge Resa i Viktor Ferić iz Ogulina prije gotovo sedam desetljeća bili su susjedi na dugoreškoj Staroj cesti. Nisu se družili jer je te, 1945. godine Marica bila jednogodišnja beba, a Viktor 13-godišnji fakin. Očevi su im bili prijatelji, zajedno su radili na željeznici. Progutala ih je ista svibanjska noć. Dan koji Dugorešani od tog 6. svibnja slave kao Dan oslobođenja od fašista, za ove dvije obitelji, i njih još 19 najtužniji je u njihovim životima. Nekoliko dana nakon što je Joža Boljkovac, tada 25-godišnji kotarski šef zloglasne OZNA-e, ušao u grad na Mrežnici oni su posljednji put vidjeli svoje očeve.

Maričino svjedočanstvo

Otac je u Dugu Resu došao 1933., bio je imućan i zvali su ga grof, svima je pomagao. Možda ga je netko prokazao zbog ljubomore, ne znam, jer drugih razloga nije bilo. Pričali su mi da su me kao bebu nosili do ‘Vile’ u kojoj je bio zatvoren. Kroz rešetku koja iz podruma gleda na ulicu rekao je: ‘Dajte mi malu, da je vidim’. Pričali su mi i da je tada rekao: ‘Nikoga se ne bojim jer nikada nikome nisam učinio zlo’. Ubili su ga. Mama je poslije toga dobila otkaz u Pamučnoj industriji i ostala na cesti s nas četvero.

Na bonove smo dobivali brašno i druge potrepštine, a i bez toga smo ostali nakon što nas je susjed odao vlastima da smo zaklali odojka kojega nam je poklonio rođak. Inspektor je bio naš susjed čiji potomci i dalje žive u istoj ulici. Ukorio je majku i rekao: ‘Ja sam ti muža poslao tamo gdje je sada!’ – svjedoči Marica Spudić.

Svjedočanstvo Viktora Ferića još je potresnija. On je otkrio trupla zakopana u Kljuki, kako Dugorešeni zovu predio šume Curak-Vidanka. Kaže da je njegova oca odveo šef dugoreške OZNA-e Đuro Macan, kojemu je Boljkovac bio nadređen.

Bio sam fakin od svojih 13 godina, ali sjećam se svega. Bilo je to par dana poslije oslobođenja. Tata je radio noćnu smjenu, on i njegovih dvojica kolega, Petar Katić i Ivan Starešinić.

Ujutro se nije vratio kući. Nismo znali gdje je, tek kasnije smo doznali da su ih zatvorili u podrume ‘Vile’, one zgrade kod ‘Inzla’ u Dugoj Resi. Išao sam s mamom Maricom tamo, da vidimo što se dogodilo, zašto su ga odveli. Rekli su da više nije tu, da je prebačen u Karlovac. Moja teta, mamina sestra Antonija Viđan, u to je vrijeme bila istaknuta partizanka i obećala je mami da će se raspitati gdje je otac završio. Došla je jedne večeri i sjela s mamom u kuhinju, nas djecu su potjerale, ali ja sam ostao iza zida i prisluškivao razgovor. Rekla joj je: ‘Anton je strijeljan i zakopan u Vidanki’. Ne sjećam se jesu li plakale i ne znam o čemu su dalje pričale. Samo znam da narednih dana nitko nije ni o čemu pričao – prisjeća se Viktor Ferić.

Djeca ostalih željezničara, postolara, poštara, koji su nestali s njegovim ocem, bila su njegove dobi; bili su mu prijetlji jer su svi živjeli u istoj ulici, na Staroj cesti, udaljenoj samo kilometar od Vidanke.

Ispričao sam Marku Starešiniću te Perici i Zlatku Katiću što sam čuo od tete Antonije. Složili smo se da ih moramo pronaći. Vidanka nije velika šuma, mislili smo, naići ćemo na neke tragove.

Uzeli smo one ‘talijanske ašove’ i krenuli. Bio je sunčan dan, 1 sat, možda 1.30 poslije podneva. U jednoj udolini zapazili smo svježe kopanu zemlju posipanu vapnom. Na hrpici nedaleko od humka bila je municija, čahure. Vojnički nož bio je zaboden u obližnju bukvu. Znali smo da je to to. Počeli smo kopati. Na oko 75 centimetra od površine uočio sam ruku. Uzeo sam je i povukao, očistio od zemlje. Bila je obučena u košulju. Prijatelji su se uplašili i razbježali, pa pozvali odrasle, a ja sam ostao. Za oko pola sata gore su počele dolaziti žene, majke i rodbina tih ljudi. Došla je i majka dugoreškog poštara Josipa Ritza, koji je također bio odveden. Na ruci koja je virila iz zemlje prepoznala je košulju. Počela je jaukati. Ljudi su i dalje dolazili i krenuli otkopavati svoje najmilije – prepričao je traumatična sjećanja djed Viktor.

Pola stoljeća šutnje

Glas o nalazištu stratišta brzo je došao i do komunističkih vlasti koje su stajale iz smaknuća.

Začas se tamo našlo mnoštvo tih oznaša, a svi naoružani. Sve su nas rastjerali. Morali smo ići, pa pobili bi nas sve. Nakon toga nitko tamo nije smio prići, tri mjeseca su držali stražu, noću i danju. Poslije se sve smirilo, znalo se da se o tome više nije smjelo pričati, pa se nije pričalo. Sin pokojnog željezničara Petra Katića napravio je nekoliko križeva i tamo ih postavio. Ali ljudi su znali, i nosili su cvijeće, palili svijeće. Ja samo ocu donio željeznički grb. Sve to noć bi uvijek gutala, a mi bismo opet dolazili i obilježavali, i tako skoro pola stoljeća – svjedoči Viktor.

 Otac je rođen u Generalskom Stolu, a čovjek koji ga je uhapsio, Đuro Macan, bio je iz susjednog sela. Njegov sin bio je željezničar kao i ja. Nisam izdržao, rekao sam da znam da mi je njegov otac ubio oca. Je li mu to naredio Joža Boljkovac, ne mogu tvrditi, možda doživim istinu – kaže Ferić.

Imena Marice i Viktora nalaze se na popisu 35 svjedoka koji su svoja saznanja o likvidacijama u Kljuki ispričali istražiteljima koji su 1998., započeli s prvim iskapanjima masovne grobnice. Uz njihove iskaze te uz druge dokaze, a doznajemo da su se prikupljali i putem međunarodne pravne pomoći iz Beograda.

Branko Zanić nakon pola stoljeća plakao za 33 dugarešćana koji su završili u jami

Zbog čega je moj otac Branko Zanić pustio suze 1995 godine u 6 mjesecu kada se vraćao za Hrvatsku, za 2 sina ili ?? Vozim ja mamu i tatu na aerodrom u Melbourne jedno 20 minuta od Geelonga ,moj je tata počeo plakat, kazem ja stari ne plači opet  će mo se mi vidjet (to je bilo zadnji puta), mislio sam da plače za sinovima Ivicom i menom. Kada će on meni ja vozim on naprijed, i počne on meni pričat baš o tima ljudima sto su poubijani u Vidanki, znam da malo vas znade da je moja baka živila na doljnem mlinu. Kada su te ljude hrvatske domobrane i civile pohvatali oni su ih vozili na konjima i kolima, bili su povezani sa ” žicom na rukama ” i pjevali su pjesme, znademo da mi idemo u smrt, vozili kroz Dugu Resu u Vilu, ujutro su ih odveli u Vidanku i poubijali. Te je moj otac sve ljude vidio koji su bili i koji su ubijeni, na žalost od krvoločničke ruke. Ma sav se ježim kada se sjetim, ma to ne mogu i neću nikada zaboravit. Hvala ti oče i ponosan sam na tebe, pustili smo oba suze za našim Dugarešćanima i prepričavali to do Melburna.

Svjedočanstvo Branke Vajdić u obitelji se godinama govorilo o nestanku mog djeda Josipa Jurana u svibnju 1945., Odveden je iz svoje kuće bolestan iako ni dana nije bio ni u kakvim vojnim postrojbama. Cijeli je rat proveo radeći kao strojovođa. Ipak, nikad nije skrivao da je Hrvat. Sjećam se da su moji stari prepričavali njegove riječi da bi radije dao svoja dva oka nego Hrvatsku. U to je vrijeme, očito, reći nešto takvo bio prevelik grijeh da bi se mogao oprostiti. Kao i mnogi drugi, odveden je najprije u Malu vilu, a je li poslije pogubljen u Kozjači, Vidanki ili u Mrzlom polju, nikad nismo doznali. Znam samo da je mojoj baki puno poslije netko donio njegovu željezničarsku tzv. režijsku kartu i rekao da ju je našao negdje u šumi – ispričala je Branka Vajdić. Nikada, kaže, ni ona ni obitelj nisu tražili krivca za sve što se dogodilo u danima nakon rata. No dobro znam da su svi u obitelji, ali i mnogi drugi, pričali da je za odvođenja odgovoran Josip Boljkovac.

Pitam se zašto je toliko trebalo čekati na reakciju, kad smo svu dokumentaciju već odavno proslijedili nadležnima. Podaci govore da su na području Vidanke smaknuta 32 čovjeka, a ekshumirano je tek 19 tijela. Očito je da se ondje nalazi još jedna grobnica rekao je Mladen Šomek iz Društvapolitičkih zatvorenika.

Ivan Perković, predsjednik Županijskog suda u Karlovcu, je istakao da je do sada ekshumirano 500 žrtava i to samo na četiri lokacije; u Petrovoj i Babinoj gori, u mjestu Vidanka Curak kod Duge Rese i na Kozjači. Najviše ih je nađeno u šumi na Babinoj gori, čak oko 400. Šomek dodaje da je njegova udruga, u razgovorima s brojnim svjedocima, od kojih su ih neki odveli na njima poznata stratišta po čitavoj županiji, locirala 50 masovnih grobišta.

Policija je utvrdila da je početkom 1945. godine, nakon ulaska partizana u Karlovac, formiran logor za ratne zarobljenike i civile na Dubovcu. Nakon što je policija prikupila podatke, karlovačko Županijsko državno odvjetništvo je podnijelo zahtjev za provođenje istražnih radnji.

Kontroverzni zločinac Josip Boljkovac, u to vrijeme je bio pripadnik Ozne u Karlovcu, kaže kako je Dubovac bio logor u ovlasti partizana, dok je on bio u policiji. Sjeća se tek da su i dvojica njegovih poznanika nestala iz tog logora te da je u to vrijeme bilo puno zločina koje su počinili pripadnici partizana.

Locirane su i masovne grobnice u kojima su pokapani zarobljenici civili. Kao zapovjednike svjedoci spominju majora Viktora Koričana, zatim Marka Božića i Mišinu Kukića. Prema tim navodima, iz tog logora dio zarobljenika stočnim vagonima odvezen je na lokaciju Međuvođe – Lužnjak kod rječice Globornice, gdje su nakon izlaska iz vagona likvidirani i bačeni u jame. Kao osobu koja je navodno pripremala te likvidacije spominje se pokojni Vlado Zatezalo Macan, pripadnik Ozne za Karlovac i Dugu Resu.

Od zločina do kazne: 68. godina do optužbe za zločine protiv civila

1941. Josip Boljkovac kao mladi komunist;

uključuje se u Narodnooslobodilački pokret;

1945. Komunisti čine zločine u Dugoj Resi u vrijeme kada je Boljkovac šef Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) za grad i kotar Karlovac;

1990. Boljkovac, sada već pravnik i iskusni obavještajac i političar, 1990. postaje prvi ministar unutarnjih poslova u prvoj Vladi RH;

1994. je zajedno s Stipom Mesićem i Josipom Manolićem te skupinom drugih zastupnika sudjeluje u pokušaju parlamentarnog prevrata. Nakon neuspjeha, pristupa Hrvatskim nezavisnim demokratima.

2009. Ivan Zvonimir Čičak na konferenciji HHO-a, posvećenoj ratnim zločinima, izravno optužuje Josipa Manolića i Josipa Boljkovca da su ratni zločinci;

2011. Ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko u veljači najavljuje intenziviranje istrage o zločinima nakon 2. svjetskog rata, u studenom je Boljkovac uhićen, a mjesec poslije zbog navodnih proceduralnih razloga i pušten iz pritvora;

2013. Protiv Boljkovca je Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu podiglo optužnicu za zločine počinjene u Dugoj Resi u svibnju i lipnju 1945.;

Ustavni sud ukinuo je rješenja kojim je Županijski sud u Zagrebu otvorio istragu protiv njega;

Ako uzmemo u obzir koliko su se određeni politički lobiji otvoreno zalagali da Perković i Mustač ne budu izručeni Njemačkoj, ovakva odluka Ustavnog suda u Hrvatskoj u svezi Boljkovca nije nikakvo iznenađenje…

Boljkovac je umro 2014. godine a svim žrtvama u Vidanki još ni imena ne znamo!

Izvori:  Radio Mrežnica od 11.9.2012.

          Jutarnji List od 03. studenog 2011.

          Večernji.hr od 03. studenoga 2011.

          KAportal od 12.09.2012.

         Jutarnji od 19. rujan 2013.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s