KAKO SU 1983 STUDENTI ZAVRŠILI NA ROBIJI KAO ‘FAŠISTI’ ZBOG PJESME MARJANE (Marko Grubišić dobio 4 a Milan Sušac dvije i pol godine)

Zagreb

Vijeće Okružnog suda u Zagrebu osudilo je 11. travnja 1983. studente Marka Grubišića na kaznu zatvora od četiri godine, a Milana Sušca na kaznu zatvora od dvije i pol godine. Proglašeni su krivima jer su u studentskom domu Lašćina pjevali pjesmu „Marjane, Marjane” ubacivši u nju za Titov komunistički režim “nepodobne” riječi „crven-bijeli-plavi, pod kojim su pali Zrinski-Frankopani“, i „još jedno slovo ime Isusovo“.

pomozi.

Doniraj za rad povijesno obrazovne web stranice komunistički zločin

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj. Hvala

10,00 EUR

Mnogi naši gradovi imaju svoje himne. Jedan je od njih i Split. Himna je Splita legendarna pjesma (bolje bi je, drže neki, bilo nazvati popijevkom) „Marjane, Marjane“, a u verziji koju su gradske vlasti odabrale u cijelosti glasi: „Merjane, Merjane/ Merjane, Merjane/, Merjane, Merjane/ Merjane, Merjane, ča berjak ne viješ?/ Ča berjak ne viješ, ča berjak ne viješ/ ča berjak ne viješ, milu trobojnicu?/ Milu trobojnicu, milu trobojnicu/ milu trobojnicu, naš berjak ervaski! Sa kojin se diči, sa kojin se diči/ sa kojin se diči, čila Dalmacija/ Čila Dalmacija, čila Dalmacija/ čila Dalmacija i mater Ervaska!“. Radi se o staroj i očito popularnoj pučkoj pjesmi, ali nije poznato kada i u kojem je kontekstu nastala. Postoje mišljenja da joj početke valja tražiti u 19. stoljeću, a neki je povezuju s počecima pošumljavanja područja Marjana. Možda je zaživjela među radnicima i seljacima koji su radili na pošumljavanju, a moguće je da se tako dogodilo jer su odjeci pomorske bitke kod Visa 1866., kada je navodno pjesma prvi put izrečena ili napisana, još uvijek bili živi među ljudima.

Izgleda da je također spontana promjena nekih njezinih dijelova počela zajedno s njezinim pjevanjem. Prema vjerojatno najstarijoj zapisanoj varijanti koju je skladatelju Antunu Dobroniću izrekao kaštelanski težak Roko Britivić, cijela je pjesma glasila: „Marjane, Marjane/ što barjak ne viješ, milu trobojnicu, naš barjak hrvatski!/ S kojim se diči cijela Dalmacija, cijela Dalmacija i mili otoci/ Koji ‘Re d’Italiu’ u more utopi/. Spomen talijanske oklopnjače potopljene kod Visa sugerira uspomenu na pomorsku bitku. Međutim, početkom 20. stoljeća zabilježena u knjizi Dujma Srećka Karamana, a nama ovdje zanimljiv (prvi) dio glasi: „Marjane, Marjane/ Što barjak ne viješ?/ Što si prizlovoljan/ Al te voja nije/ Marjane, Marjane/ Moj debeli lade/ U tebi se goju/ Sve divojke mlade!/. Karamanova verzija sugerira da je u vrijeme zapisa Marjan bio splitsko šetalište, poznato po debeloj i smirujućoj hladovini. Istodobno je pjesma ušla i u politički život. Kada su narodnjaci pobijedili autonomaše na općinskim izborima u Splitu 1882. navodno se gradom orila pjesma sljedećeg teksta: „Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ/ milu trobojnicu, naš barjak narodni/ Crven, bili, plavi – to je barjak pravi/ ko se pod njim vije, kukavica nije!“.

Politička će uporaba pjesme prevladati u idućim desetljećima. Neka čitatelj ne zamjeri zbog navođenja svih tih varijanti, ali ono je potrebno za bolje razumijevanje ove priče. U međuratnom razdoblju pjesma je u više navrata harmonizirana, a učinio je to i Ivo Tijardović u obliku kakav je danas u glavnini prihvaćen za himnu grada Splita. Ali, uz jednu veliku razliku: u njegovoj varijanti izostao je stih „naš barjak hrvatski“ (u varoškoj varijanti „naš berjak ervatski“). Tijardovićeve razloge vjerojatno valja tražiti u ocjeni da bi taj stih bio neprihvatljiv srpskom kraljevskom režimu Karađorđevića. Srpski imperijalizam u plaštu jugoslavenstva postao je u međuvremenu (1920-ih i 1930-ih) glavni neprijatelj hrvatskih nacionalnih interesa, što je opet (prema svemu sudeći) uvjetovalo novu promjenu pjesme. Prema nekim podacima, u redovima pravaške mladeži bila je popularna u sljedećem obliku: „Marjane, Marjane/ ča barjak ne viješ/milu trobojnicu, naš barjak hrvatski/ Crven, bijeli, plavi to je barjak pravi/ tko se pod njim vije, kukavica nije/ a tko se ne vije, bolje da ga nije!“.

Korak u promijeni  pjesme učinio je i partizan Silvio Bombardelli. Njegova verzija pjesme glasi: „Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ/ milu trobojnicu, naš barjak slobode/ Crven, bijeli, plavi, to je barjak pravi/ na njemu se čita ime druga Tita, a na drugoj strani – naprijed, partizani!/ I na vrh barjaka – zvijezda petokraka/“.

Novi je komunistički režim Bombardellijevu verziju pjesme potpuno prisvojio. Postala je jedan od njegovih zaštitnih, ali i nedodirljivih simbola. Prvi put u njezinoj povijesti promjena stiha ili riječi mogla je autora odvesti na dugogodišnju robiju. Upravo se to i dogodilo 11. travnja 1983., kada je vijeće Okružnog suda u Zagrebu osudilo Marka Grubišića na kaznu zatvora od četiri godine, a Milana Sušca na kaznu zatvora od dvije i pol godine. Optuženi su, kako je navedeno u presudi, proglašeni krivima jer su u noći na 24. listopada 1982. u studentskom domu Lašćina, na proslavi rođendana jedne studentice, navodno, „u više navrata i na sav glas“, pjevali pjesmu „Marjane, Marjane, i to tako da su ubacili riječi „crven-bijeli-plavi, pod kojim su pali Zrinski – Frankopani“, i „još jedno slovo ime Isusovo“. Ti su stihovi, za sudsko vijeće nesumnjivo provokativni, izazvali „uznemirenje, revolt i reakciju“ jednog studenta srpske nacionalnosti.

Prijavio ih drugi student

Valja znati da on nije sam čuo Grubišića i Sušca da pjevaju inkriminirane stihove, nego ga je navodno o tome obavijestila studentica u čijoj sobi se rođendanska proslava održavala. Uglavnom, negdje oko tri ujutro, uznemireni i revoltirani student odlučio je reagirati pa je o svemu obavijestio sekretara aktiva Saveza komunista u domu Lašćina. Idući dan kasno navečer, 25. listopada 1982. oko 23 sata, Grubišić i Sušac su navodno fizički maltretirali dojavljivača. Daljnji je niz jednostavan: policijska istraga, optužnica, suđenje, osuda i zatvor.

Nećemo ovdje posebnu pažnju usmjeriti na pojavnosti koje snažno upućuju u smjeru montiranog procesa: od vrištećih neusklađenosti u izjavama ključnih svjedoka optužbe – jedan je izjavio kako je siguran da je jedna grupa pjevala „crven, bijeli, plavi, to je barjak pravi, pod kojim su pali Zrinski-Frankopani“, druga pak „naprijed, partizani“, a nije čuo da je itko spomenuo „ime ili srce Isusovo, a drugi da je jedna grupa pjevala „naprijed, partizani“, druga „ime Isusovo“, a nije čuo spomen „Zrinskih i Frankopana“, treći je u istrazi izjavio da je čuo samo spomen „srca Isusovog i Zrinskih i Frankopana“, a na suđenju da je čuo samo pjevanje u „izvornom obliku pod kojim misli s tekstom “ime druga Tita” i “naprijed, partizani“ – koje ne dopuštaju točno utvrđenje oblika korištene pjesme, odbacivanja iskaza brojnih drugih svjedoka (barem su trojica dosljedno iskazivala da nisu uopće čula da bi itko pjevao navedenu pjesmu u bilo kojem njezinu obliku) do kontroverzne informacije prema kojoj je jedini svjedok napada ujedno i sama (navodna) žrtva napada. Grubišić i Sušac osuđeni su za daleko manje u nas analizirani oblik delikta mišljenja ili verbalne političke delinkvencije. Radilo se o notornom članu 134. (stavci 1 i 3) Kaznenog zakona Jugoslavije, tj. kaznenom djelu izazivanja i raspaljivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti među narodima i narodnostima Jugoslavije koji žive u SFRJ, koje je potom izazvalo nerede i nasilje. Kako se ovo kazneno djelo nalazilo u Glavi XIV. saveznog kaznenog zakona (kaznena djela protiv osnova socijalističkog, samoupravnog društvenog uređenja i sigurnosti SFRJ), Grubišića i Sušca je navodno pjevanje nekoliko stihova dovelo do statusa uhvaćenih, osuđenih i kažnjenih državnih neprijatelja.

Usporedivo s mnogo više analiziranim slučajevima klasičnog delikta mišljenja (član 133., stavak 1), i u ovakvim primjerima režim zapravo nije morao previše posezati za namještanjem suđenja. Definirane zakonom i u punoj ovisnosti o stavu suda, presudne su bile dvije pojavnosti, a obje ulaze u okvir fenomena neprijateljske propagande. Grubišić i Sušac su, naime, unaprijed znali da su inkriminirani stihovi neprijateljsko iskrivljavanje povijesne istine, s tom su ih spoznajom, tj. svjesni da se radi o neprijateljskom činu, potom namjerno odlučili ispjevati, a s unaprijed smišljenim planom da izgovorom neprijateljskih riječi izazovu povredu nečijih nacionalnih osjećaja. Da bi pokazalo kod Grubišića i Sušca kontrarevolucionarni umišljaj ili namjeru, sudsko je vijeće samo moralo stihove proglasiti neprijateljskim povijesnim falsifikatom, čiji izgovor navodno nedvojbeno povređuje nacionalne osjećaje Srba.

Pogledajmo kako je sudsko vijeće počinilo ovaj nečastan čin. Na početku, presuđeno je da su Grubišić i Sušac promijenili autentični tekst revolucionarne pjesme „Marjane, Marjane“. To je, naravno, bila očita laž kako je detaljno pokazao jedan njihov odvjetnik. Iz prije navedenog jasno proizlazi da su postojale brojne i različite verzije pjesme, pa i da su sami partizani rabili više verzija. Drugim riječima, uopće nije bilo moguće ustanoviti promjenu autentične verzije pjesme jer nije postojala autentična verzija pjesme, čak ni u partizanskom razdoblju! Vrhovni je sud predvidivo odbacio taj argument obrane, dodavši u drugostupanjskoj presudi još i da je njihov navodni neprijateljski umišljaj vidljiv u tome da su „glorificirali osobe iz hrvatske povijesti“ (Zrinski i Frankopani). Tako su, navedeno je dalje, „bili svjesni da takvim načinom pjevanja (tj. navodnom promjenom autentičnog teksta i spomenom Zrinskih i Frankopana) mogu izazvati i raspaliti mržnju i razdor prema grupi osoba druge nacionalnosti“. Ovdje se valja zaustaviti jer su oba suda proglasili da je spomen imena dvaju plemićkih obitelji iz 17. stoljeća također pogodan za izazivanje nacionalne netrpeljivosti, mržnje i razdora. Preciznije, da je spomen Zrinskih i Frankopana povrijedio nacionalne osjećaje studenta srpske nacionalnosti.

Pogledajmo argumente obrane. U trenutku izricanja obje presude, Zrinski i Frankopani bili su mrtvi već oko tri stoljeća, u Zagrebu su postojali Trg Nikole Šubića Zrinskog, Trg Katarine Zrinski te Ulica Petra Zrinskog i Frankopanska ulica, a spomenuti su u svakom školskom udžbeniku povijesti.

Istaknuti su članovi obitelji potom stradali u borbi s Austrijancima, a prije su se sukobljavali s Osmanlijama. Sami Srbi, koje su znali naseljavati na svoje posjede spašavajući ih tako od nasilnih Turaka, bili su im zahvalni što su u kasnijim novinama i publikacijama često spominjali. Konačno, Zrinski i Frankopani postali su integralnom simboličkom vrijednošću hrvatskog nacionalnog identiteta, što ni sam režim nije poricao. Kako je, dakle, spomen Zrinskih i Frankopana mogao uvrijediti bilo kojeg Srbina? Savezni je sud smanjio kaznu Grubišiću na dvije i pol, a Sušcu na godinu i pol zatvora, uglavnom zbog stava da (navodni) napad na jednog čovjeka nije isto što i izazivanje masovnih nereda. Interpolacija je Zrinskih i Frankopana u pjesmu „Marjane, Marjane“ i dalje ostalo dijelom šireg neprijateljskog plana izazivanja nacionalne netrpeljivosti, mržnje i razdora.

Neovisno o nesretnoj sudbini Grubišića i Sušca (a vjerojatno baš zbog ovakvih presuda) u idućim je godinama broj pjevača pjesme „Marjane, Marjane“ nezaustavljivo rastao. Ne, naravno, u „autentičnoj revolucionarnoj varijanti“, ali – za režim još poraznije – ne ni u verziji koja je navodno ispjevana u travanjskoj noći u jednom studentskom domu u Zagrebu. U drugoj je polovici 1980-ih najraširenija varijanta pjesme glasila: „Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ/ milu trobojnicu, naš barjak hrvatski/ Crven, bijeli, plavi to je barjak pravi, tko se pod njim vije kukavica nije, a tko se ne vije, bolje da ga nije! I još jedno slovo – ime Isusovo.”. Ova je varijanta posebno raširena bila u Dalmaciji, a popriličan je javni skandal izazvala u travnju 1989., kada je pjevana na košarkaškoj utakmici između Jugoplastike i beogradskog Partizana. Sve je privuklo i pažnju stranih novinara koji su počeli režimskim partijskim rukovodiocima postavljati neugodna pitanja. „U čemu se sastoji zlo da netko pjeva?“, splitske je rukovodioce pitao jedan iz Njemačke, „i u tom kontekstu je li pjesma Marjane, Marjane stara hrvatska pjesma?“ Opet režim ništa nije naučio: održavana su nova suđenja (premda za političke prekršaje), a mediji pjevače ove pjesme nazivali nacionalistima i fašistima. Godinu dana nakon spomenute utakmice, pjesma je ostala, a Titov komunistički režim nestao s povijesne scene.

Izvor: Večernji list od 21. ožujka 2021.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s