SMRT VAREŠKIH MUČENIKA (Partizani su poklali fratre)

Vareški fratri
Fra Ljudevit Petrović i Vitomir Zekić 27. svibnja 1945., zaklani u Balegovcu kod Odžaka

    Drugi svjetski rat i dandanas budi akademsku žeđ među istraživačima kojima predstavlja nepresušno vrelo, a pogotovo mlađoj generaciji koja (uglavnom) nije opterećena ideološkom komponentom i možebitnim društvenim ili obiteljskim pečatom te iste povijesti, pa se može reći da su u 21. stoljeću društvene i humanističke znanosti doživjele novu renesansu.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Prilog tomu bit će i ova kratka studija koja otkriva neke do sada nepoznate podatke o stradanjima vareških fratara u Drugom svjetskom ratu. No, svakako treba spomenuti da je ovu temu načeo Željko Ivanković (1954.) prije više od 20 godina u Bilješkama o zavičaju br. 38 (Bobovac br. 49, siječanj 1999.), kada je taksativno naveo i kratko predstavio “franjevce – mučenike vareškoga kraja”, kako je naslovljen tadašnji članak. Osim toga članka, koji može služiti kao dobro usmjerenje prema daljnjem istraživanju, tu je i knjiga fra Marijana Karaule (1954.) “Iskušenja Bosne Srebrene – Stradanja bosanskih franjevaca 1944.-1985.” iz 2014. u poslovično kvalitetnom izdanju zagrebačko-sarajevske izdavačke kuće Synopsis, kao i “Hrvatski martirologij XX. stoljeća” iz 2007., autora don Ante Bakovića (1931.-2017.) u izdanju zagrebačke Naklade Martyrium Croatiae. Trojicu fratara o kojima će ovdje biti riječi u svom je popisu stradalih Hrvata u Drugom svjetskom ratu s područja vareške općine naveo i Mirko Grgić (1939.-2009.), također prije više od 20 godina (Bobovac br. 46, listopad 1998.). Međutim, kako sam obiteljski vezan za jednog stradalog fratra, osjetio sam dužnost i potrebu da pronađem te široj javnosti potpunije predstavim ubijene svećenike slikama, životnim putem i nažalost, nasilnim završetkom života. U ono doba bile su rijetke autohtone vareške obitelji (da ne kažem – dinastije!) koje tijekom vremena nisu dale barem jedno svećeničko ime upisano u dugu povijest Bosne Srebrene. Od Matije Divkovića, oca bosanskohercegovačke franjevačke književnosti na narodnom jeziku u BiH, preko četiri vareška katolička biskupa, sve do danas, golema je vjera Varešana koji su svoj život posvetili Crkvi. Kod većine njih je životni put bio vrlo sličan – osnovno obrazovanje, odlazak u sjemenište, novicijat, filozofsko-teološki studij te onda služba sve do umirovljenja, odlaska u samostan i čekanja Božjeg suda. Nažalost, svećenici o kojima će biti riječi u nastavku nisu uspjeli iskusiti sve to. Netko ih je grubo prekinuo u tomu, u ime ideologije koja ih je htjela iskorijeniti, smatrajući da je religija “opijum za narod”, prema stajalištima jednog od njihovih vodećih mislilaca, a koji je generacijama današnjice poznat najviše po tome što su u školama imali poprilično omražen školski predmet nazvan po njemu.

Fra Vitomir Zekić
Fra Vitomir Zekić (sjedi) sa susjedom,
prijateljem i kolegom iz generacije, prof. dr.
fra Petrom Pejčinovićem (1905. – 1992.),
snimljeno u Varešu 1929. godine

Mala braća – suputnici i supatnici

Fra Vitomir Zekić (Vareš, 29. srpnja 1906. – Balegovac/Novo Selo [Odžak], 27. svibnja 1945.) Fra Ljudevit Petrović (Potoci, 1. rujna 1918. – Balegovac/Novo Selo [Odžak], 27. svibnja 1945.) Fra Vitomir Zekić je rođen 1906. u Jušićima, od oca Mate Zekića i majke Delfe rođ. Barišić, te kršten pod imenom Zvonimir (u pojedinim izvorima javlja se i hipokoristik Zvonko). Krstitelj mu bješe domaći fratar i spisatelj fra Franjo Blažević (1883. – ?), a krsni kum Ivan Musić. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom. Franjevački habit obukao je 12. kolovoza 1924., godinu novicijata odradio je u Fojnici, a na filozofsko-teološkim studijima diplomirao je u Sarajevu. Jednostavne redovničke zavjete položio je 13. kolovoza 1925., dok je svečane zavjete položio 15. kolovoza 1928. na Gorici kod Livna. Iste je godine, 1. rujna, ređen za đakona, a u Sarajevu je 24. ožujka 1929. primio sakrament svećeničkoga reda. Oba je obreda predvodio vrhbosanski nadbiskup mons. dr. Ivan Evanđelist Šarić (1871.-1960.). Postavši svećenikom, kao duhovni pomoćnik – kapelan služio je na Šćitu (Rama), u Fojnici, Tolisi (Orašje), Jajcu, Varešu, Gornjem Vakufu, Kraljevoj Sutjesci i Busovači, a župnik je bio u Sokolinama (Kotor Varoš) od 1934. do 1936., Svilaju (Odžak) od 1936. do 1940., Ivanjskoj (Banja Luka) od 1940. do 1943. i od 1943. do 1945. godine u Gornjoj Dubici (Odžak).

1
Fra Ljudevit Petrović s braćom, nema podataka o njima; fra Ljudevit je u sredini,
a budući je u habitu fotografija je nastala definitivno poslije 1937. godine

Fra Ljudevit Petrović je rođen 1918. u Potocima (selu koje će potkraj 1960-ih biti izbrisano s lica zemlje) od oca Mate Petrovića i majke Marije rođ. Gavrić. Interesantna činjenica koja se vezuje uz fra Ljudevita jest da su ga roditelji dali krstiti istog dana kad je rođen – i to pod imenom Anto. Kršten je, dakle, 1. rujna 1918. u župnoj crkvi sv. Mihovila u Varešu, krstio ga je tadašnji vareški kapelan, koji je, usput budi rečeno, kasnije postao i vareški župnik – fra Anto Šeremet (1893.-1966.), dok mu je krsni kum bio Jozo Mutić. Osnovnu školu završio je u Varešu, a osam razreda Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Filozofsko-teološke studije pohađao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1940. do 1945. i do tada završio devet semestara. U franjevački red je stupio 29. lipnja 1937. godine kada ga je tadašnji provincijal, fra Marijan Jakovljević mlađi (1880.-1943.), na Gorici kod Livna obukao u franjevački habit. Godinu novicijata, vremena priprave za intenzivniji redovnički život, također je proveo na Gorici i tamo je položio jednostavne redovničke zavjete 30. lipnja 1938. godine. Njegov odgojitelj u novicijatu, fra Bernardin Sarić, ovako je opisao fra Ljudevita: tjelesno razvijen, srednjih sposobnosti, radin, društven, poslušan i naginje bogoljubnosti. Svečane zavjete položio je 1. srpnja 1941. godine pred provincijalovim delegatom dr. fra Bonifacom Badrovom (1896.-1974.), a za svećenika ga je zaredio već spomenuti vrhbosanski nadbiskup Šarić 29. lipnja 1944. u Sarajevu. Mladu je misu slavio svega nekoliko dana poslije – 2. srpnja 1944., a propovijedao je Pogaranin fra Peregrin Brković (1891.- 1959.), još jedan iz dugog niza progonjenih vareških svećenika – uznika.

Na mladoj misi fra Ljudevita Petrovića zabilježena je nazočnost preko trideset svećenika, što je bio impozantan broj imajući u vidu tadašnje političke prilike. Nedugo zatim stiže odluka koja će mu zapečatiti životnu sudbinu: mladomisnik Petrović dekretom je iz Sarajeva poslan prvo u Svilaj, kao zamjenik župniku, a potom kao pomoćnik svom sugrađaninu fra Vitomiru Zekiću u susjednu Gornju Dubicu. Tu im se, dakle, životni putevi križaju i dalje ih vode u istom pravcu, do zajedničkog odlaska u smrt.

Krenuli su tako svećenici Zekić i Petrović na jug, prema središtu grada. Od Gornje Dubice, gdje je sjedište župe u kojoj su službovali, do Odžaka ima kojih 4-5 kilometara (“sat i pol hoda”, po riječima suvremenika). Između ta dva mjesta postoji selo koje se do 1955. zvalo Balegovac, a od tada pa do danas poznato je pod “generičkim” nazivom Novo Selo, iako je puk u govoru i sjećanjima zadržao stari naziv. Tu u Balegovcu, odnosno Novom Selu, Zekića i Petrovića 27. svibnja 1945. godine presrela je partizanska vojska. Na licu mjesta, bez ikakva suda i krivice, bestijalno su ubijeni od strane partizanskog časnika, što stoji i u Nekrologiju Bosne Srebrene. Zatrpani su pored puta, te se za njihovu sudbinu nije znalo izvjesno vrijeme. Fra Vitomirova sestra Marica uporno je dolazila iz Vareša, obilazila oko Odžaka uzduž i poprijeko, raspitivala se i na koncu uz pomoć neke muslimanke saznala gdje su pokopani. Otkopala je humak kraj puta i našla njihova izmučena tijela. Vareški fratri bili su zaklani. Njihovi posmrtni ostaci su potom preneseni i dolično pokopani na odžačkom groblju Bijele Bare. Nad zajedničkim grobom, na kovanom križu izlivenom u Varešu, napisano je: “Ovdje počivaju u miru Božijem misnici fra V. Zekić; fra Lj. Petrović i don Lj. I. Raje. Mir i pokoj.” Fra Vitomir Zekić (1906.-1945.), kako stoji u nekrologiju uz njegovo ime – Bio je dobar svećenik i revan u svojoj službi, odan svojoj provinciji i svom narodu, koji ga je uvijek volio kao svoga pravoga sina. Ubijen u 39. godini života. Fra Ljudevit Petrović (1918.-1945.) najmlađa je žrtva među svećenicima Bosne Srebrene u Drugom svjetskom ratu! Imao je samo 27 godina kada je ubijen.

Circulus vitiosus* (*začarani krug)

Vlč. Ljubomir Ivan Roje (Split, 14. srpnja 1898. – Pećnik, 15. siječnja 1945.) Za Zekića i Petrovića znamo, dakle, da su sinovi našeg kraja. Međutim, treće ime i titula na nadgrobnom križu “don Lj. I. Raje” pripadaju svećeniku o kome nije bilo dostupno previše podataka. Iscrpnim istraživanjem došao sam do imena don Ljubomir Ivan Roje (ponegdje se javlja i Ljudevit!) te kratkom komparacijom utvrdio da se radi o istoj osobi. Dakle, već na nadgrobnom križu imamo netočan podatak o prezimenu, što može navesti na krivi trag. Roje je rođen 14. srpnja 1898. godine u Splitu, a odrastao u Sarajevu gdje je polazio niže razrede gimnazije. Više razrede s maturom završio je u travničkom sjemeništu. U Sarajevu je zaređen za svećenika 29. lipnja 1923. a bogosloviju završava 1924. godine. Godinu dana ostaje kapelan u katedralnoj župi u Sarajevu, da bi potom bio imenovan župnikom u Višegradu i Goraždu gdje ostaje petnaest godina. Po naravi živahan, Roje je na romanijskom području bio ne samo župnik već i vjeroučitelj i sakristan, a godine 1940. premješten je u Pećnik, selo koje danas pripada općini Vukosavlje (formirana nakon rata 1990-ih od dijelova općine Odžak koji su ostali u Republici Srpskoj i ruralnih dijelova Modriče). Pećnik je, također, selo blizu Odžaka pa je vrlo vjerojatno da su se Zekić, Petrović i Roje poznavali, budući da su njihove župe bile međusobno bliske. Na pragu župne kuće u Pećniku, 15. siječnja 1945. ubili su ga četnici, u 47. godini života, tako što su mu zadali 11 rana bodežom po glavi i gornjem dijelu tijela. Možda vlč. Ljubomir Ivan Roje nije imao nikakve nama poznate veze s Varešom, ali činjenica da njegovo tijelo počiva zajedno s vareškim fratrima, a iznad njihovog groba stoji križ izliven u Varešu (kao djelo nadaleko čuvenih vareških livaca) potaknula me da i njega istražim i uvrstim u ovu malu studiju. Prilikom istraživanja saznao sam još nekoliko zanimljivih činjenica: vlč. Luka Janjić, vrhbosanski svećenik i književnik (1944.-1996.) kršten je od strane vlč. Ljubomira Ivana Roje, a koji je ubijen godinu dana poslije i to zajedno s Janjićevim ocem. Nadalje, Janjić je zaređen za svećenika isti dan kada i njegov krstitelj vlč. Roje (29. lipnja, ali 1969.), a kada je Janjić umro 1996., sahranjen je na istom groblju, tik do njega i naših, vareških mučenika za vjeru. Krug se zatvorio. Spasitelj matica, vijački inferno i smrt u Posavini Fra Augustin Brković (Vareš, 11. ožujka 1913. – Tramošnica, 1945.) Nažalost, tužna istina o “slavi” partizanskog “oslobađanja” Bosanske Posavine ne završava smrću samo dvojice spomenutih vareških fratara – Zekića i Petrovića.

4
Fra Augustin Brković

Naime…

Fra Augustin Brković je rođen 11. ožujka 1913. u Matijevićima, od oca Mate Brkovića-Zekića i Kate rođ. Malić te kršten pod imenom Anto. Krstitelj mu bješe fra Arkanđeo Grgić (1889.-1975.), tadašnji vareški kapelan o kome je (i o njegovom djelu, podrazumijeva se) član uredništva lista Bobovac, Alen Kristić, priredio osmodijelni feljton (“Drugi svjetski rat u sutješkoj samostanskoj kronici” I-VIII, Bobovac br. 184-191). Krsni kum fra Augustinu bio je Ivo Idžaković. Osnovno obrazovanje je stjecao u Varešu i Breškama kod Tuzle. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, dok je godinu novicijata proveo u Gorici kod Livna. Svećenikom postaje 30. travnja 1939. u Sarajevu, a kao kapelan služi i boravi u Bugojnu, Kreševu, Fojnici, Tuzli, Breškama i Tramošnici. Osim kapelanske službe, župnikom je u ratno doba – što je nama vrlo važan podatak – bio u Vijaci, onda kada je ona teško stradala te kada je vijačkim krajem prošao Vrhovni štab na čelu s Titom, o čemu je uostalom pisao Titov osobni biograf, akademik Vladimir Dedijer (1914.-1990.). Partizanske su čete prošle kroz župu 26. srpnja 1943., čak su te večeri pojedini partizani prenoćili kod fratra i nisu dirali u njegovu sobu, a sutradan ujutro su se povukli i napustili selo. Međutim, poslijepodne istoga dana nad selom se pojavila njemačka avijacija i Vijaka je bombardirana. O tomu događaju fra Augustin ostavlja izuzetno dragocjen (a zacijelo i jedini zapis koji o tome postoji i prvi ga objavljujemo!): “Bio sam u crkvi, kad jedan piskutljiv zvuk i detonacija iza crkve. Prva bomba. Svijet bježi i sakriva se. Mislim da su iz zrakoplova, koji su letili nisko… Za druge i treće bombe sklonio sam se pod most. Nestane zrakoplova. Poletim u kuću da razgledam. Opet zrakoplovi. Sklonim se s dvije bake u podrum iza cementnog zida i otvorim vrata podruma. Čuje se jezivi zvuk padajućih bombi. Prva, druga… I tako njih oko sedam padne oko kuće. Onim dvjema staricama podijelim odrješenje, a sam se pokajem i Bogu preporučim. Bile su zapaljive i odmah nastane požar. Dok su zrakoplovi nad nama, nemoguće je izaći, jer daju žestoku mitraljesku vatru. Napokon zrakoplova nestane. Izađemo. Oko kuće sve gori žestokim plamenom, koji je obuhvatio i sam krov župnog stana. Ljudi nema da ga gase. U dva-tri navrata iznesem najnužnije stvari, a to sam mogao jer u samu kuću nije bio direktni pogodak. Matice sam sve iznio. Ostalo je sve izgorilo. Izgorila je, dakle, kuća kačara, hambar i oko osam četvornih metara bukovih drva. Štala nije izgorila. Crkva je sva u ruševnom stanju. Prozori, vrata, sve izbijeno i razbijeno. U selu od 44 kuće samo krajnje četiri nisu oštećene. Ostalo je sve oštećeno, a jedna polovica je neuporabiva za stanovanje barem za prvo vrijeme…”.

I to nije bilo najtraumatičnije iskustvo za fra Augustina (koji je dakle vijačku povijest ukoričenu u nekoliko župnih matica u posljednji trenutak spasio i jedini pismeno zabilježio taj događaj). Nedugo zatim fra Augustin biva premješten za kapelana u Tramošnicu Gornju mjesto u Posavini danas podijeljeno međuentitetskom crtom između Gradačca (FBiH) i Pelagićeva (RS). Iako tamo nije bilo zapaljivih bombi ili zrakoplova bilo je partizana, koji su uglavnom osvetnički gledali na kler. Po svjedočenju fra Vlade Karlovića (1913.-1996.), dugogodišnjeg franjevačkog provincijala, oni su ubili fra Augustina, međutim, o mjestu, vremenu i načinu ubojstva pouzdani podaci nisu dostupni do dana današnjega. Sa sigurnošću ostadoše samo godine. 1945. kao godina njegove smrti. I trideset druga životna.

Epilog

U razdoblju od 1941. do 1945. godine Franjevačka provincija Bosna Srebrena izgubila je 57 svojih članova: 39 svećenika, jednog časnog brata, devet bogoslova i osam sjemeništaraca. Četvorica franjevaca osuđena su nakon rata na smrt, a još su dvojica umrla od posljedica zatvorskih tortura. Od 1945. do 1985. čak 98 franjevaca Bosne Srebrene provelo je jedan dio života u zatvorskim ćelijama ili na prinudnom radu. Vareš do dana današnjega nije dobio ozbiljnu, ideološki neopterećenu stručnu knjigu koja bi se bavila Drugim svjetskim ratom i poraćem – ako se izuzme segment fotomonografije “Vareš i vareški kraj kroz stoljeća” Željka Ivankovića u kome se tretira ovo razdoblje. Sve drugo što je dosad objavljeno snažno je ideološki obojeno ili je pak, uz najbolje napore “pregaoca”, djelo nekompetentnih autora i samim tim nema relevantnosti. Potkrijepljeno dokumentacijom i svjedočanstvima to bi djelo bilo od nemjerljive važnosti za razumijevanje ljudi i političkih prilika tog doba, zbog toga što je živih svjedoka svakim danom sve manje, a sjećanja bi valjalo sintetizirati i pohraniti jer tko ne piše taj zaboravlja, a tko zaboravlja, povijest mu se ponovi… Velika većina Varešana koja je poznavala pokojne fra Augustina, fra Ljudevita i fra Vitomira nije među živima. Uskoro tragediju vareških klerika i Varešana iz Drugog svjetskog rata više neće imati tko svjedočiti.

Nažalost, ni posljednji rat nije protekao bez ubijanja vareških svećenika, a zapis o tragičnoj sudbini velečasnog Ratka Grgića (1944.-1992.) predočili smo već u našem listu – oko čega se svojevremeno potrudio vareški župni vikar fra Nikica Vujica u listu Bobovac br. 139 iz srpnja 2006. godine.

Autor: Vladimir Ruf

Izvor: Bobovac, broj 305, svibanj, 2020. 

Uredništvo/komunistickizlocini.net

2 comments

  1. Zlocini komunizma ,skrivani desetljecima polako ipak izlaze na vidjelo.Hvala Bogu sto je dao hrabrost pojedinim ljudima i povjesnicarima da govore i pisu istinitu povijest.

    Sviđa mi se

  2. Koga briga za nase mucenike sad u Domovinskom Ratu bila isto se ponovilo pored tolike smrti ubivanjaAgresori se jos poklanja 51% Bosne 208,000 Katolika Posavine preko noci nestade ostavismo Srbiji Billione u stalams njivama pune Ambare kuruza ko je to spomenio mismo nistarije biramo anti krscane lopove budale pogledaj jednu Cesku Poljsku Izreal a mi tonemo ali moraju imati auto pred kucom Sofera a guzicu nema sa vim posteno prati a kuce 75 g bez fasada sad sam proso od Nove Gradiska do Novske starom cestom mislio dasam u nekoj africkoj Zemlji.
    Pozdrav
    Pejo P. Cosic

    Sent from my iPhone

    Sviđa mi se

Odgovori na Peter Cosic Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s