SMRT VAREŠKIH MUČENIKA (Partizani su poklali fratre)

Vareški fratri
Fra Ljudevit Petrović i Vitomir Zekić 27. svibnja 1945., zaklani u Balegovcu kod Odžaka

    Drugi svjetski rat i dandanas budi akademsku žeđ među istraživačima kojima predstavlja nepresušno vrelo, a pogotovo mlađoj generaciji koja (uglavnom) nije opterećena ideološkom komponentom i možebitnim društvenim ili obiteljskim pečatom te iste povijesti, pa se može reći da su u 21. stoljeću društvene i humanističke znanosti doživjele novu renesansu.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Prilog tomu bit će i ova kratka studija koja otkriva neke do sada nepoznate podatke o stradanjima vareških fratara u Drugom svjetskom ratu. No, svakako treba spomenuti da je ovu temu načeo Željko Ivanković (1954.) prije više od 20 godina u Bilješkama o zavičaju br. 38 (Bobovac br. 49, siječanj 1999.), kada je taksativno naveo i kratko predstavio “franjevce – mučenike vareškoga kraja”, kako je naslovljen tadašnji članak. Osim toga članka, koji može služiti kao dobro usmjerenje prema daljnjem istraživanju, tu je i knjiga fra Marijana Karaule (1954.) “Iskušenja Bosne Srebrene – Stradanja bosanskih franjevaca 1944.-1985.” iz 2014. u poslovično kvalitetnom izdanju zagrebačko-sarajevske izdavačke kuće Synopsis, kao i “Hrvatski martirologij XX. stoljeća” iz 2007., autora don Ante Bakovića (1931.-2017.) u izdanju zagrebačke Naklade Martyrium Croatiae. Trojicu fratara o kojima će ovdje biti riječi u svom je popisu stradalih Hrvata u Drugom svjetskom ratu s područja vareške općine naveo i Mirko Grgić (1939.-2009.), također prije više od 20 godina (Bobovac br. 46, listopad 1998.). Međutim, kako sam obiteljski vezan za jednog stradalog fratra, osjetio sam dužnost i potrebu da pronađem te široj javnosti potpunije predstavim ubijene svećenike slikama, životnim putem i nažalost, nasilnim završetkom života. U ono doba bile su rijetke autohtone vareške obitelji (da ne kažem – dinastije!) koje tijekom vremena nisu dale barem jedno svećeničko ime upisano u dugu povijest Bosne Srebrene. Od Matije Divkovića, oca bosanskohercegovačke franjevačke književnosti na narodnom jeziku u BiH, preko četiri vareška katolička biskupa, sve do danas, golema je vjera Varešana koji su svoj život posvetili Crkvi. Kod većine njih je životni put bio vrlo sličan – osnovno obrazovanje, odlazak u sjemenište, novicijat, filozofsko-teološki studij te onda služba sve do umirovljenja, odlaska u samostan i čekanja Božjeg suda. Nažalost, svećenici o kojima će biti riječi u nastavku nisu uspjeli iskusiti sve to. Netko ih je grubo prekinuo u tomu, u ime ideologije koja ih je htjela iskorijeniti, smatrajući da je religija “opijum za narod”, prema stajalištima jednog od njihovih vodećih mislilaca, a koji je generacijama današnjice poznat najviše po tome što su u školama imali poprilično omražen školski predmet nazvan po njemu.

Fra Vitomir Zekić
Fra Vitomir Zekić (sjedi) sa susjedom,
prijateljem i kolegom iz generacije, prof. dr.
fra Petrom Pejčinovićem (1905. – 1992.),
snimljeno u Varešu 1929. godine

Mala braća – suputnici i supatnici

Fra Vitomir Zekić (Vareš, 29. srpnja 1906. – Balegovac/Novo Selo [Odžak], 27. svibnja 1945.) Fra Ljudevit Petrović (Potoci, 1. rujna 1918. – Balegovac/Novo Selo [Odžak], 27. svibnja 1945.) Fra Vitomir Zekić je rođen 1906. u Jušićima, od oca Mate Zekića i majke Delfe rođ. Barišić, te kršten pod imenom Zvonimir (u pojedinim izvorima javlja se i hipokoristik Zvonko). Krstitelj mu bješe domaći fratar i spisatelj fra Franjo Blažević (1883. – ?), a krsni kum Ivan Musić. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom. Franjevački habit obukao je 12. kolovoza 1924., godinu novicijata odradio je u Fojnici, a na filozofsko-teološkim studijima diplomirao je u Sarajevu. Jednostavne redovničke zavjete položio je 13. kolovoza 1925., dok je svečane zavjete položio 15. kolovoza 1928. na Gorici kod Livna. Iste je godine, 1. rujna, ređen za đakona, a u Sarajevu je 24. ožujka 1929. primio sakrament svećeničkoga reda. Oba je obreda predvodio vrhbosanski nadbiskup mons. dr. Ivan Evanđelist Šarić (1871.-1960.). Postavši svećenikom, kao duhovni pomoćnik – kapelan služio je na Šćitu (Rama), u Fojnici, Tolisi (Orašje), Jajcu, Varešu, Gornjem Vakufu, Kraljevoj Sutjesci i Busovači, a župnik je bio u Sokolinama (Kotor Varoš) od 1934. do 1936., Svilaju (Odžak) od 1936. do 1940., Ivanjskoj (Banja Luka) od 1940. do 1943. i od 1943. do 1945. godine u Gornjoj Dubici (Odžak).

1
Fra Ljudevit Petrović s braćom, nema podataka o njima; fra Ljudevit je u sredini,
a budući je u habitu fotografija je nastala definitivno poslije 1937. godine

Fra Ljudevit Petrović je rođen 1918. u Potocima (selu koje će potkraj 1960-ih biti izbrisano s lica zemlje) od oca Mate Petrovića i majke Marije rođ. Gavrić. Interesantna činjenica koja se vezuje uz fra Ljudevita jest da su ga roditelji dali krstiti istog dana kad je rođen – i to pod imenom Anto. Kršten je, dakle, 1. rujna 1918. u župnoj crkvi sv. Mihovila u Varešu, krstio ga je tadašnji vareški kapelan, koji je, usput budi rečeno, kasnije postao i vareški župnik – fra Anto Šeremet (1893.-1966.), dok mu je krsni kum bio Jozo Mutić. Osnovnu školu završio je u Varešu, a osam razreda Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Filozofsko-teološke studije pohađao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1940. do 1945. i do tada završio devet semestara. U franjevački red je stupio 29. lipnja 1937. godine kada ga je tadašnji provincijal, fra Marijan Jakovljević mlađi (1880.-1943.), na Gorici kod Livna obukao u franjevački habit. Godinu novicijata, vremena priprave za intenzivniji redovnički život, također je proveo na Gorici i tamo je položio jednostavne redovničke zavjete 30. lipnja 1938. godine. Njegov odgojitelj u novicijatu, fra Bernardin Sarić, ovako je opisao fra Ljudevita: tjelesno razvijen, srednjih sposobnosti, radin, društven, poslušan i naginje bogoljubnosti. Svečane zavjete položio je 1. srpnja 1941. godine pred provincijalovim delegatom dr. fra Bonifacom Badrovom (1896.-1974.), a za svećenika ga je zaredio već spomenuti vrhbosanski nadbiskup Šarić 29. lipnja 1944. u Sarajevu. Mladu je misu slavio svega nekoliko dana poslije – 2. srpnja 1944., a propovijedao je Pogaranin fra Peregrin Brković (1891.- 1959.), još jedan iz dugog niza progonjenih vareških svećenika – uznika.

Na mladoj misi fra Ljudevita Petrovića zabilježena je nazočnost preko trideset svećenika, što je bio impozantan broj imajući u vidu tadašnje političke prilike. Nedugo zatim stiže odluka koja će mu zapečatiti životnu sudbinu: mladomisnik Petrović dekretom je iz Sarajeva poslan prvo u Svilaj, kao zamjenik župniku, a potom kao pomoćnik svom sugrađaninu fra Vitomiru Zekiću u susjednu Gornju Dubicu. Tu im se, dakle, životni putevi križaju i dalje ih vode u istom pravcu, do zajedničkog odlaska u smrt.

Krenuli su tako svećenici Zekić i Petrović na jug, prema središtu grada. Od Gornje Dubice, gdje je sjedište župe u kojoj su službovali, do Odžaka ima kojih 4-5 kilometara (“sat i pol hoda”, po riječima suvremenika). Između ta dva mjesta postoji selo koje se do 1955. zvalo Balegovac, a od tada pa do danas poznato je pod “generičkim” nazivom Novo Selo, iako je puk u govoru i sjećanjima zadržao stari naziv. Tu u Balegovcu, odnosno Novom Selu, Zekića i Petrovića 27. svibnja 1945. godine presrela je partizanska vojska. Na licu mjesta, bez ikakva suda i krivice, bestijalno su ubijeni od strane partizanskog časnika, što stoji i u Nekrologiju Bosne Srebrene. Zatrpani su pored puta, te se za njihovu sudbinu nije znalo izvjesno vrijeme. Fra Vitomirova sestra Marica uporno je dolazila iz Vareša, obilazila oko Odžaka uzduž i poprijeko, raspitivala se i na koncu uz pomoć neke muslimanke saznala gdje su pokopani. Otkopala je humak kraj puta i našla njihova izmučena tijela. Vareški fratri bili su zaklani. Njihovi posmrtni ostaci su potom preneseni i dolično pokopani na odžačkom groblju Bijele Bare. Nad zajedničkim grobom, na kovanom križu izlivenom u Varešu, napisano je: “Ovdje počivaju u miru Božijem misnici fra V. Zekić; fra Lj. Petrović i don Lj. I. Raje. Mir i pokoj.” Fra Vitomir Zekić (1906.-1945.), kako stoji u nekrologiju uz njegovo ime – Bio je dobar svećenik i revan u svojoj službi, odan svojoj provinciji i svom narodu, koji ga je uvijek volio kao svoga pravoga sina. Ubijen u 39. godini života. Fra Ljudevit Petrović (1918.-1945.) najmlađa je žrtva među svećenicima Bosne Srebrene u Drugom svjetskom ratu! Imao je samo 27 godina kada je ubijen.

Circulus vitiosus* (*začarani krug)

Vlč. Ljubomir Ivan Roje (Split, 14. srpnja 1898. – Pećnik, 15. siječnja 1945.) Za Zekića i Petrovića znamo, dakle, da su sinovi našeg kraja. Međutim, treće ime i titula na nadgrobnom križu “don Lj. I. Raje” pripadaju svećeniku o kome nije bilo dostupno previše podataka. Iscrpnim istraživanjem došao sam do imena don Ljubomir Ivan Roje (ponegdje se javlja i Ljudevit!) te kratkom komparacijom utvrdio da se radi o istoj osobi. Dakle, već na nadgrobnom križu imamo netočan podatak o prezimenu, što može navesti na krivi trag. Roje je rođen 14. srpnja 1898. godine u Splitu, a odrastao u Sarajevu gdje je polazio niže razrede gimnazije. Više razrede s maturom završio je u travničkom sjemeništu. U Sarajevu je zaređen za svećenika 29. lipnja 1923. a bogosloviju završava 1924. godine. Godinu dana ostaje kapelan u katedralnoj župi u Sarajevu, da bi potom bio imenovan župnikom u Višegradu i Goraždu gdje ostaje petnaest godina. Po naravi živahan, Roje je na romanijskom području bio ne samo župnik već i vjeroučitelj i sakristan, a godine 1940. premješten je u Pećnik, selo koje danas pripada općini Vukosavlje (formirana nakon rata 1990-ih od dijelova općine Odžak koji su ostali u Republici Srpskoj i ruralnih dijelova Modriče). Pećnik je, također, selo blizu Odžaka pa je vrlo vjerojatno da su se Zekić, Petrović i Roje poznavali, budući da su njihove župe bile međusobno bliske. Na pragu župne kuće u Pećniku, 15. siječnja 1945. ubili su ga četnici, u 47. godini života, tako što su mu zadali 11 rana bodežom po glavi i gornjem dijelu tijela. Možda vlč. Ljubomir Ivan Roje nije imao nikakve nama poznate veze s Varešom, ali činjenica da njegovo tijelo počiva zajedno s vareškim fratrima, a iznad njihovog groba stoji križ izliven u Varešu (kao djelo nadaleko čuvenih vareških livaca) potaknula me da i njega istražim i uvrstim u ovu malu studiju. Prilikom istraživanja saznao sam još nekoliko zanimljivih činjenica: vlč. Luka Janjić, vrhbosanski svećenik i književnik (1944.-1996.) kršten je od strane vlč. Ljubomira Ivana Roje, a koji je ubijen godinu dana poslije i to zajedno s Janjićevim ocem. Nadalje, Janjić je zaređen za svećenika isti dan kada i njegov krstitelj vlč. Roje (29. lipnja, ali 1969.), a kada je Janjić umro 1996., sahranjen je na istom groblju, tik do njega i naših, vareških mučenika za vjeru. Krug se zatvorio. Spasitelj matica, vijački inferno i smrt u Posavini Fra Augustin Brković (Vareš, 11. ožujka 1913. – Tramošnica, 1945.) Nažalost, tužna istina o “slavi” partizanskog “oslobađanja” Bosanske Posavine ne završava smrću samo dvojice spomenutih vareških fratara – Zekića i Petrovića.

4
Fra Augustin Brković

Naime…

Fra Augustin Brković je rođen 11. ožujka 1913. u Matijevićima, od oca Mate Brkovića-Zekića i Kate rođ. Malić te kršten pod imenom Anto. Krstitelj mu bješe fra Arkanđeo Grgić (1889.-1975.), tadašnji vareški kapelan o kome je (i o njegovom djelu, podrazumijeva se) član uredništva lista Bobovac, Alen Kristić, priredio osmodijelni feljton (“Drugi svjetski rat u sutješkoj samostanskoj kronici” I-VIII, Bobovac br. 184-191). Krsni kum fra Augustinu bio je Ivo Idžaković. Osnovno obrazovanje je stjecao u Varešu i Breškama kod Tuzle. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, dok je godinu novicijata proveo u Gorici kod Livna. Svećenikom postaje 30. travnja 1939. u Sarajevu, a kao kapelan služi i boravi u Bugojnu, Kreševu, Fojnici, Tuzli, Breškama i Tramošnici. Osim kapelanske službe, župnikom je u ratno doba – što je nama vrlo važan podatak – bio u Vijaci, onda kada je ona teško stradala te kada je vijačkim krajem prošao Vrhovni štab na čelu s Titom, o čemu je uostalom pisao Titov osobni biograf, akademik Vladimir Dedijer (1914.-1990.). Partizanske su čete prošle kroz župu 26. srpnja 1943., čak su te večeri pojedini partizani prenoćili kod fratra i nisu dirali u njegovu sobu, a sutradan ujutro su se povukli i napustili selo. Međutim, poslijepodne istoga dana nad selom se pojavila njemačka avijacija i Vijaka je bombardirana. O tomu događaju fra Augustin ostavlja izuzetno dragocjen (a zacijelo i jedini zapis koji o tome postoji i prvi ga objavljujemo!): “Bio sam u crkvi, kad jedan piskutljiv zvuk i detonacija iza crkve. Prva bomba. Svijet bježi i sakriva se. Mislim da su iz zrakoplova, koji su letili nisko… Za druge i treće bombe sklonio sam se pod most. Nestane zrakoplova. Poletim u kuću da razgledam. Opet zrakoplovi. Sklonim se s dvije bake u podrum iza cementnog zida i otvorim vrata podruma. Čuje se jezivi zvuk padajućih bombi. Prva, druga… I tako njih oko sedam padne oko kuće. Onim dvjema staricama podijelim odrješenje, a sam se pokajem i Bogu preporučim. Bile su zapaljive i odmah nastane požar. Dok su zrakoplovi nad nama, nemoguće je izaći, jer daju žestoku mitraljesku vatru. Napokon zrakoplova nestane. Izađemo. Oko kuće sve gori žestokim plamenom, koji je obuhvatio i sam krov župnog stana. Ljudi nema da ga gase. U dva-tri navrata iznesem najnužnije stvari, a to sam mogao jer u samu kuću nije bio direktni pogodak. Matice sam sve iznio. Ostalo je sve izgorilo. Izgorila je, dakle, kuća kačara, hambar i oko osam četvornih metara bukovih drva. Štala nije izgorila. Crkva je sva u ruševnom stanju. Prozori, vrata, sve izbijeno i razbijeno. U selu od 44 kuće samo krajnje četiri nisu oštećene. Ostalo je sve oštećeno, a jedna polovica je neuporabiva za stanovanje barem za prvo vrijeme…”.

I to nije bilo najtraumatičnije iskustvo za fra Augustina (koji je dakle vijačku povijest ukoričenu u nekoliko župnih matica u posljednji trenutak spasio i jedini pismeno zabilježio taj događaj). Nedugo zatim fra Augustin biva premješten za kapelana u Tramošnicu Gornju mjesto u Posavini danas podijeljeno međuentitetskom crtom između Gradačca (FBiH) i Pelagićeva (RS). Iako tamo nije bilo zapaljivih bombi ili zrakoplova bilo je partizana, koji su uglavnom osvetnički gledali na kler. Po svjedočenju fra Vlade Karlovića (1913.-1996.), dugogodišnjeg franjevačkog provincijala, oni su ubili fra Augustina, međutim, o mjestu, vremenu i načinu ubojstva pouzdani podaci nisu dostupni do dana današnjega. Sa sigurnošću ostadoše samo godine. 1945. kao godina njegove smrti. I trideset druga životna.

Epilog

U razdoblju od 1941. do 1945. godine Franjevačka provincija Bosna Srebrena izgubila je 57 svojih članova: 39 svećenika, jednog časnog brata, devet bogoslova i osam sjemeništaraca. Četvorica franjevaca osuđena su nakon rata na smrt, a još su dvojica umrla od posljedica zatvorskih tortura. Od 1945. do 1985. čak 98 franjevaca Bosne Srebrene provelo je jedan dio života u zatvorskim ćelijama ili na prinudnom radu. Vareš do dana današnjega nije dobio ozbiljnu, ideološki neopterećenu stručnu knjigu koja bi se bavila Drugim svjetskim ratom i poraćem – ako se izuzme segment fotomonografije “Vareš i vareški kraj kroz stoljeća” Željka Ivankovića u kome se tretira ovo razdoblje. Sve drugo što je dosad objavljeno snažno je ideološki obojeno ili je pak, uz najbolje napore “pregaoca”, djelo nekompetentnih autora i samim tim nema relevantnosti. Potkrijepljeno dokumentacijom i svjedočanstvima to bi djelo bilo od nemjerljive važnosti za razumijevanje ljudi i političkih prilika tog doba, zbog toga što je živih svjedoka svakim danom sve manje, a sjećanja bi valjalo sintetizirati i pohraniti jer tko ne piše taj zaboravlja, a tko zaboravlja, povijest mu se ponovi… Velika većina Varešana koja je poznavala pokojne fra Augustina, fra Ljudevita i fra Vitomira nije među živima. Uskoro tragediju vareških klerika i Varešana iz Drugog svjetskog rata više neće imati tko svjedočiti.

Nažalost, ni posljednji rat nije protekao bez ubijanja vareških svećenika, a zapis o tragičnoj sudbini velečasnog Ratka Grgića (1944.-1992.) predočili smo već u našem listu – oko čega se svojevremeno potrudio vareški župni vikar fra Nikica Vujica u listu Bobovac br. 139 iz srpnja 2006. godine.

Autor: Vladimir Ruf

Izvor: Bobovac, broj 305, svibanj, 2020. 

Uredništvo/komunistickizlocini.net

2 comments

  1. Zlocini komunizma ,skrivani desetljecima polako ipak izlaze na vidjelo.Hvala Bogu sto je dao hrabrost pojedinim ljudima i povjesnicarima da govore i pisu istinitu povijest.

    Sviđa mi se

  2. Koga briga za nase mucenike sad u Domovinskom Ratu bila isto se ponovilo pored tolike smrti ubivanjaAgresori se jos poklanja 51% Bosne 208,000 Katolika Posavine preko noci nestade ostavismo Srbiji Billione u stalams njivama pune Ambare kuruza ko je to spomenio mismo nistarije biramo anti krscane lopove budale pogledaj jednu Cesku Poljsku Izreal a mi tonemo ali moraju imati auto pred kucom Sofera a guzicu nema sa vim posteno prati a kuce 75 g bez fasada sad sam proso od Nove Gradiska do Novske starom cestom mislio dasam u nekoj africkoj Zemlji.
    Pozdrav
    Pejo P. Cosic

    Sent from my iPhone

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s