U LOGORU BEZIGRAD STOTINJAK LJUDI BI STAVILI U SPREMNIK I POLAKO GA ISPUNILI VODOM DOK SE SVI NE POGUŠE ( Svjedok navodi imena odgovornih za ubojstvo 10.000 ljudi)

Bezigrad – Celje

Stari spremnik za vodu
Slika spremnika je simbolična

Svjedočanstvo slovenskog izbjeglice o pokolju 10.000 zarobljenika u okolici Celja.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Pristupa pred ovaj Odbor u Rimu mladi K.L.V., rođen 16.6.1936. u Celju i izjavljuje slijedeće:

U času kapitulacije Njemačke (9.5.1945.) prošlo je kroz Celje nekoli­ko vojski na povlačenju: Nijemci, Hrvati (ovi brojniji od ostalih), slovenski domobrani (belcki), dolazeći iz tri pravca: iz Zidanog Mosta, iz Rogaške Slatine te iz Maribora-Št. Jurja i, uglavnom, odstupali su u pravcu Vojnik-Dobrna-Slovengradec te Zalec-Slovengradec.

Bilo je zarobljeno mnogo vojnika, a poslije su ih dovodili s raznih strana. Iz moje kuće vidio sam mnoge kolone zarobljenika u najbjednijem stanju, dronjave, gladne i klonule. Na putu su ležali mrtvi i ubijeni, naime oni koji nisu mogli proslijediti put, ili su se htjeli napiti vode, Stražari su ih ubijali. Zapovjednik partizana bio je neki Palček, rodom iz Dramlja, i njegov stožer nalazio se u Zgome Slame blizu Dramlja. Potom su pristizale nove jedinice partizana, i posebno se sjećam jedne bosanske brigade, jer je njen šef bio imenovan zapovjednikom Celja, a nije se znao ni potpisati, već bi umjesto potpisa nadrljao neku crtu.

Zarobljenike bi obično odvodili u sabirni logor Bezigrad blizu Sv. Ane, udaljene pet kilometara od Celja u pravcu sjevero-istok. Partizani su logor ogradili bodljikavom žicom, tako da je bijeg bio skoro nemoguć. Logor se nalazi na obronku između Bezigrada i Sv. Ane, udaljen oko kilometar i pol od obadviju i pokraj njega ide cesta Bezigrad-Blagojna. Više puta sam posjetio ovaj logor, kad su ga partizani napustili, i nabrojio sam osam baraka, svaka je bila duga oko 30 m. U sredini se je nalazila betonska cisterna, koja se izdizala s tla oko 40 cm. Da joj se pristupi, bile su četiri stepenice na dvije strane. Posjedovala je čvrsta vrata. U jednoj baraci nalazio se je ured komande logora.

Tamo su doveli prve zarobljenike, 10. ili 11. svibnja 1945., nekoliko dana nakon svršetka rata. Pokolj je odmah započeo, možda već prvi dan. Zapovjednik logora bio je Franc Sotošek, star 28-30 godina, sin krojača iz Blanca blizu Rajhenburga. Poslije je bio sef UDBE u Ljubljani i Celju uzastopce i zatim šef Seljačke zadruge rada Začret, ali zbog pronevjerenja i prevare bio je osuđen na 18 mjeseci zatvora. Poznam ga osobno: visok, krupan, bez jednog oka. Zamjenjivao ga je Anton Sume, rodom iz Ljubečna. Među drugim zločinačkim milicionarima, koji su počinjali pokolje, nalazili su se također N. Benešek rodom iz Doblja (s komunističkim nadimkom „Luka”) i Štefan Krušč, također iz Doblja, sada u Austriji, u WoHsbergu, i Ruden činovnik u tvornici Ulmann.

Ubijali su zarobljenike na razne načine. U rezervoar bi stavili po 100 do 200 ljudi, stiskali bi ih i morali su ostati sagnuti, jer je cisterna bila vrlo niska. Onda bi pustili, da voda curi polagano, i ugušili bi tako sve. Drugi zarobljenici bi izvadili njihova tjelesa i zakopavali ih skupno sa strijeljanim. Prije strijeljanja, svukli bi ih skoro do gola, odveli bi ih do jedne dolinice, koja se nalazi na cesti Bezigrad-Blagojna, ispod i oko logora u pravcu Sv. Ane. Zarobljenici su morali kopati vlastite grobove, zatim bi ih masovno strijeljali automatskim oružjem. Mrtve ili polumrtve pokapali bi dosta plitko, jer na tom mjestu nije bilo dovoljno zemlje, a krvnicima se je silno žurilo. Nije mi poznat drugi način ubijanja, osim što se u logoru nalazio jedan mehanizam za mučenje, te su tamo neki umrli od tortura.

Kako je logor bio krcat, a mnogi zarobljenici živili su stisnuti vani logora, predpostavljam da je tamo moglo biti od 2 do 5 tisuća osoba. Ubijeni su bili ubrzo nadomješteni novim kandidatima smrti. Glavne su žrtve bile hrvatski domobranci, zatim slovenski domobranci, stanoviti broj Nijemaca i, na koncu, civili, među njima znatan broj žena. Ne poznam broj ubijenih, ali se računa više od 10 000. uglavnom Hrvata. O ovim danjim i noćnim pokoljima zna svo pučanstvo Celja, a još više okolice, osobito oni iz Ljubečne, Blagojne, Sv. Ane, Zasreta i drugih obližnjih mjesta. Čak su bile izrečene osude na 15 god. zatvora protiv onih, koji su fotografirali umorene žrtve. Jugoslavenska komunistička vojska napustila je taj logor u ožujku 1946., Još sam u to vrijeme obilazio oko logora i scenarija masovnog pokolja, jer je tada bio strogo zabranjen pristup tom logoru. Ovi su se pokolji odigrali u svibnju i lipnju na masivan način, smanjujući se njihov ritam do rujna 1945. Poslije ožujka 1946., kupeći streljivo, bio sam u logoru i na klaonicama. Sada tamo obično vrše manevre i vojničke vježbe. Klaonice i grobovi nalaze se u toj udolini. Ima deset skupnih grobova, dugih 250 metara i širokih 180 metara svaka. Teku usporedo i zauzimaju jedan dio rečene udoline. Još i danas se osjeća zadah i teren je neprohodan, jer je pokretljiv i nesiguran, pošto se noge uranjaju. Vidio sam kako iz ovih grobova strše glave s kosom, ruke i noge, i također sam vidio, kako psi raznose kosti strijeljanih.

Također sam vidio skupne grobove uz austrijsku granicu, da budem točan, na 4 kilometra od Prevalja, na križištu Prevalje-Mezica, blizu Seljačke zadruge rada „Kraljevo” i nedaleko od kuće seljaka Vodepa. Tamo je blizu poluporušena crkva. Tamo ima manje grobova nego u Bezigradu, i mislim da je tamo zakopano oko 2.000 ljudi, zaklanih po jednoj bosanskoj brigadi. Po pričanju seljaka, zadnji koji je poginuo bio je zapovjednik te postrojbe hrvatskih vojnika.

Zbog gore rečenog i dijelom viđenog vlastitim očima spreman sam se zakleti i svjedočiti pod bilo kojom sankcijom. Ono što se dogodilo u logoru, ispričao mi je moj ujak, koji je tamo bio četiri mjeseca i prisustvovao užasnim prizorima. Moj ujak živi sada u svom domu.

Ovaj iskaz mi je bio pročitan te ga potvrđujem, jer je točan i istinit.

Rim, dne 21. srpnja 1954.

K.L.V., v.r.

Nadodajem da o ovoj stvari postoji omašni fascikl, debeo 15 cm., u ravnateljstvu komunističkog redarstva u Celju (UDBA), bivša zgrada Ravnikar blizu poliklinike, odjel za Agit-Prop, registar 4, polica s lijeve strane, odio 2. Imao sam ga u svojim rukama.

Bitna napomena: Zbog ovog svjedočanstva kao i drugih koji su se našli u knjizi Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, Barcelona, 1976., od strane Udbe likvidiran je Ivo Bogdan 1971., koji je ovu knjigu objavio na španjolskom jeziku dosta prije ove verzije na hrvatskom iz 1976. Više o tome u članku!

Izvor: Vinko Nikolić, Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, Barcelona, 1976.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s