DOBOJ – MASOVNO GROBIŠTE 150 LJUDI U PRISADAMA (Strijeljanje izvršili pripadnici 14. srednjobosanske udarne brigade)

Fotografija mjesta masovnog grobišta u Prisadama -
Fotografija mjesta masovnog grobišta u Prisadama – fotografirao Dragutin Bošatlić

Svjedočanstvo Dragutina Bošatlića o stradanju u Doboju nakon Drugog svjetskog rata. Gospodinu Dragutinu zahvaljujemo što nam je dostavio podatke za ovaj članak. 

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Nešto o meni i ocu kad već ulazimo u tragičnu fakto­grafiju i osobne sudbine:

Rođen sam 6. veljače 1945. godine u Zenici, mati Dragica Radić i otac Stjepan Bošatlić, tada rad­nik Rudnika u Zenici. Otac je rođen 5. rujna 1909. godine u Šipoviku, kod Travnika, župa Ovčarevo, kuće na proplancima ponad Gospina vrela. Pohađao je Nadbiskupsku veliku gim­naziju u Travniku koju, na žalost djeda, nije završio. Bio je na kraju uspješan soboslikar s manjim poduzećem, a radio je u Zeni­ci, potom u Zagrebu odakle se pred rat vratio u Zenicu. Kupio je plac i materijal za gradnju kuće.

Kako je završio u Doboju, priča je o brižnosti, hrabrosti i naivnosti u ključnom trenutku. Za rata je bio neutralan, nije odobravao nikakav ekstremizam, a znao je i riskirati da se po­mogne ugroženim ljudima. Pred sam kraj rata, krajem ožujka 1945. je, s organiziranom grupom od strane uprave rudnika i željezare, pošao do Osijeka radi povratka jednog od generato­ra željezarske termoelektrane, koji su demontirali i otpremili Nijemci u povlačenju, a zaglavio je kod Čepina (bez elektrane bi se rudnik potopio, a grad bi bio u polumraku), te da se na­bavi hrane za radnike. S tim generatorom, zatrpanim žitom na vagonu, došli su do Doboja i tu zapeli jer je željeznički most uzane pruge preko r. Bosne kod naselja Usora bio oštećen i popravljala ga je jedna grupa Domobrana (čudno u općem ras­padu i povlačenju, ali poslije će se vidjeti da im je zapovjed­nik bio čovjek od odluke i savjesti). Otac i prijatelji su odsjeli u Usori kod poznate im obitelji Mazanek i povremeno su pratili razvoj popravaka na mostu. Ujutro, 17. travnja su opet bili kod mosta kada su sa suprotne strane rijeke zapucali prvi parti­zani i nastalo je dovikivanje i zahtjevi za predaju. Na kraju je moj otac prešao po nekim daskama do sredine mosta i tamo s njima razgovarao te donio vijest da će se po predaji jedinice Domobrani moći opredijeliti za mobilizaciju ili odlazak doma. Na kraju nije bilo sve tako: nakon predaje i popisivanja njih 58, svi su ubačeni u kamion koji je naknadno stigao s drugom grupom partizana lijevom obalom. Zašto je s njima uzet moj otac i još dva njegova prijatelja iz grupe, Zeničani Drago Grgić i Franjo Rajković, nije jasno. Ostali iz grupe su sutradan, u novoformiranoj komandi mjesta, dobili propusnice i kasnije proslijedili za Zenicu. Što je odlučilo, teško je reći i pretposta­vljati: prigovor da tako nije dogovoreno, slučajna odluka ili, po nekim indicijama, upiranje prstom nekog partizana par dana ranije mobiliziranog u Zenici, a gledalo se i kako se tko zove. Sve je moguće, ali je odlučilo o sudbini. Kasnije, 1957- godine je svjedočenje povratnika iz grupe pred Sreskim sudom u Zenici tome da su otac i drugi mobilizirani u Doboju (odatle pret­hodni opis događaja koji je vjerodostojan i potvrđen na sudu van suda od više lica), nama osiguralo da ne nosimo stigmu pred vlastima i sredini, ali nam nije donijelo neke beneficije. Mukotrpan život i školovanje. Ono što ja nisam znao, jer zaštitila me je mati od isti­ne, saznala je mati 1946. godine iz razgovora s jednom parti­zankom: svi su streljani. Opisala je i tri Zeničanina, oca posebno jer je dugo pokušavao dokazati da ne pripada nikakvoj vojsci i da je do zadnjeg časa spominjao imena djece, mene i sestre mi. Gdje je to bilo, mati od šoka nije ni pitala, ali očite negdje kod Doboja. Još je bilo i drugih podataka koji uka­zuju na sustavnost u revolucionarnom pristupu pokazivanja lica novih vlasti. Ubijeni su i članovi dobojskog “ilegalnog narodno-oslobodilačkog odbora” koji su dočekali “oslobodioce”, zajedno s grupom omladinaca koji su bili naoružani puškama pokupljenim od vojske u povlačenju…

Prvi korak u potrazi sam napravio tako da sam otvorio fasciklu napisao ime oca i datume, stavio njegovu sliku, krsni list i nešto njegove dokumentacije, te otpočeo s pisanjem prvih pretpostavki i potrebnih koraka u traženju, oprezno obzirom na okolnosti. Ustvari, našao sam se pred priličnom maglom i šutnjom onih koji bi nešto mogli znati. Mati je još u strahu apriori odbijala reći bilo što bitno. Štoviše, još je pokazivala ljutnju prema njegovoj odluci da ide na rizičan put. Izgleda da su se porječkali, a on je krenuo bez pozdrava. Posljedice njegovog nestanka su bile teške za sve nas i trebalo je proći pola života truda da se ispliva iz siromaštva i otpočne pristojan život.

Godine 1984. sam postavio službeni upit Povijesnom arhivu NOB pri Ministarstvu obrane u Beogradu s podatcima koje sam znao i dobio odgovor da ga nema u evidencijama kao učesnika rata niti u jednoj jedinici, uključujući i one koje su ušle u Doboj 1945. godine. Time je eliminirana pretpostavaka pogibije u borbi i otvorena ona o mogućem zločinu. Iste go­dine sam razgovarao sa Slobodanom Luganićem, poslovođom iz valjaonice Željezare, jednim od svjedoka s mosta. Mada je tamo bio u istoj ulozi kao i moj otac, ovaj put mi je ispričao i neku svoju čudnu i preuveličanu ulogu oko predaje Domobra­na, ali je naveo njihov broj od oko 58, da su se u miru predali, popisali (jedan je od njih i natipkao cijeli popis na pisaćem stroju koji su imali).

Godine 1993. godine, za Domovinskog rata bio sam Na­čelnik tehničke službe za područje Dalmacije, susreo sam se u Vrgorcu s poznatim Matom Šarlijom – Daidžom (pravo prezime Batlak), emigrantom iz skupine u Torontu. Kako smo se do­hvatili teme prošlog rata, upitao sam ga je li ratovao u Doboju. Na moje zaprepaštenje je rekao: “Nisam, ali je tamo bio moj brat Jasmin Batlak, zapovjednik domobranske inženjerijske satnije koja je popravljala most na r. Bosni. Pri ulasku par­tizana u Doboj su se predali na mostu pod obećanjem da će biti pušteni ili mobilizirani tko hoće. Bila je to prijevara, svi su streljani kod nekih koliba, a zadnji moj brat koji je to morao gledati”. I tako su se moje crne slutnje potvrdile i kasnije tra­ganje sam usmjerio na potragu za stratištem.

Godine 1998. mi je moj stric, očev mlađi brat Ivica, priznao da je na zamolbu moje bake 1946., išao sve do Čepina u potragu i da je slijedeći put grupe iz Zenice u povratku bio u Doboju. Tamo mu je netko dobronamjerno rekao da se pre­stane raspitivati jer ako je u Doboju uzet od partizana onda je gore na brdu zajedno s oko 150 strijeljanih zarobljenika i ostalih pokupljenih iz raznih razloga. Time se hvalio jedan oficir pripadnik 14. srednjobosanske brigade (upoznao ga je na služenju vojnog roka Husnija Hajrić iz sela Orašje, iznad Usore). Tko je naredio ili odobrio, sasvim je sigurno – koman­dant armijske grupe Koča Popović. Sutradan, po “oslobođenju” 18. travnja, je bio u novoformiranoj komandi mjesta u kući Jankovića, u Doboju. To mi je potvrdio i Zeničanin Rudo  Fabjanović tada vozač u Kočinoj pratnji. Uostalom Koča je zaslužan i za druge zločine, a i kao ministar vanjskih poslova je bio bojkotiran na međunarodnim susretima i odstupio je s položaja jer su ga Nijemci optuživali da je uživao zarobljenike gaziti tenkovima.

Svi zarobljeni i ostali koje je trebalo prikupiti (učesnici vlasti, službi itd.) su dovođeni i zatvarani u prostor dobojske tvrđave jer je to trajalo neko vrijeme, to je bio slobodan pros­tor, a i zgodno je za noćno odvođenje iza brda na likvidaciju.

Počeo sam potragu po groblju iza tvrđave, a kako nije bilo uočljivog traga masovne grobnice kapaciteta preko 100 ljudi, zapitao sam prvog Bošnjaka u obližnjoj kući. Mada vid­no iznenađen, samo je rekao da zna, ali da to nije ovdje nego dalje i da točno mjesto zna Husnija Hajrić iz sela Orašje čiji je brat strijeljan, a on ga je s ocem sahranio. Još je pristao da nas odvede u Orašje. Nažalost tamo nije bilo Husnije, još je bio u izbjeglištvu i dolazio je povremeno da obnovi kuću, a ostali u selu su samo neodređeno govorili ili nisu znali ništa. Na kraju sam pogledao u njihovo seosko groblje i odmah zamijetio trag neobilježene masovne grobnice, ali skromnijih dimenzija od očekivanih. Groblje je bilo zapušteno i popunjeno, ali u dnu je bio čist nedirnut prostor s ulegnućem 8×2 m. Zapalili smo svijeću, pozdravili se i vratili za Zenicu i Split, dijelom zado­voljni. Kasnije ću vidjeti da je to uzdrmalo dosta duhova u selu.

Kapela Presvjetlog Sv. Trojstva na Prisadama sa spomen obilježjem ispred.
Kapela Presvjetlog Sv. Trojstva na Prisadama sa spomen obilježjem ispred – fotografirao Dragutin Bošatlić

Godinu dana kasnije sam došao u Doboj i konačno našao Hajrića koji me je doveo na Prisade i do križa kod stare uništene kapele. Kazavši da je tu čuvao kola i volove, a da je njegov otac sa suseljanima iz Orašja dolje u njivi prebirao mrtve i iznosio na put. Vadili su svojih 28 mladića, pripadnika Domobrana i seoske straže, svi prokazani i pokupljeni u selu i odvedeni. Dolje nije išao, nije mu otac dao jer imao je tek 22 go­dine, ali kaže da je na stratištu bilo Domobrana i civila. Svoje su prenijeli u seosko groblje i sahranili na mjestu koje sam ja uočio. Zašto ne obilježe i urede groblje? Vidio se još strah iz prošlog vremena, a i bilo je sada prečih životnih problema i svježijih stradanja.

Prisade masovno grobište kod Doboja
Prisade masovno grobište 150 ljudi kod Doboja

Prije dvije godine sam sasvim slučajno pogledao satelit­ski snimak područja Doboja koji se može dobiti kompjuterskim programom (GOOGLE Earth te sam spustio povećanu slika na predio Prisada. Snimak nije još ažuriran pa nema kapele, ali sam sa zaprepaštenjem otkrio da se mjesto stratišta može iz svemira vidjeti jer odudara po boji od okoline. Opisno mjesto se nalazi oko 80 m sjeveroistočno od obnovljene kuće Mira Grgića koja se nalazi putem niže od kapele. Stratište je na dnu nekadašnje njive, sada zarasle u paprat i kupinu, na rubu šume i puta koji je rubom njive prolazio. Na kraju, 31. svibnja 2009 godine., sam došao na Prisade i bio vidno iznenađen novosagrađenom kapelom. Još više me je iznenadilo da sam našao ljude koji dosta toga znaju. Nakon Prisada sam potražio starog Husniju u Oranju. Još je živ, 87 godina, sjeća me se. Hvali se odmah da su uredili i očistili svoje groblje, nova ograda i kapija, a naručena je ploča s imenima onih 28 i još drugih žrtava iz ovog rata. Kaže još da je već stavio drveni nišan s bratovim ime­nom. Eto, moja potraga je imala i usputnih efekata.

Na posljetku i ne manje važno pitanje: koliko je tamo bilo žrtava? Mislim da bi se mogao sastaviti neki okvirni broj koji neće mnogo odstupati od broja 150. Sigurni smo za 58 Domobrana s mosta, 3 zenička radnika, sigurno 28 iz Orašja, a i drugi zaselci su imali seoske straže« bilo je još zarobljenih pri­padnika NDH i ljudi u bijegu koji su zapeli u Doboju, iz grada oko 20 članova odbora i skojevaca i nepoznat broj uglednijih građana. Kada Ilija Grgić spominje kolone, onda to nije grupa koju su vodili putem, nego kolona u dva reda pod stražom koja približno ima ljudi koliko je metara duga, a to je, uz pratnju i kapacitet drvene šupe u koju su u turama dovođeni i zatvarani, oko 50 ljudi u svakoj. Obzirom da su sa stratišta odnošeni mrt­vi, 28 u Orašje, odnosili su okolni mještani Hrvati i Dobojlije svoje, na stratištu, na oba bliska mjesta bi moglo biti ostav­ljeno oko 100 tijela Žrtava.

Naknadno se došlo do sljedećih podataka:

U knjizi “17 Slavonske brodske brigade”, piše: Prešli smo rijeku Bosnu preko željezničkog mosta i zauzeli uzvisine Sjeverozapadno od Doboja. Zarobili 58 vojnika i časnika. Dakle potvrdili su istinitost podatka o 58 zarobljenih!

Husnija Hajrić svjedoči: Strijeljanje su izvršili pripadnici 14. srednjobosanske udarne brigade kako mu se pohvalio partizanski oficir u Travniku 1946 godine.

Ilija Grgić svjedoči: Žrtve su dovođene u grupama i zatvarane u drvenu staju kod kuće njegovog brata Drage Grgića a onda su izvođene dolje na strijeljanje. Trojca su uspjela pobijeći Mehmed Salibašić iz Čaira, Haso Delić i Osman Hadžimujić koji je uhvaćen i ubijen.

Popis dijela stradalih pretežno od partizana manji broj od četnika u Doboju i okolini:

  1. Akšić, Stjepan Ledenci – Garešnica;
  2. Andrijašević, Marko Stipe Doboj, 1944.
  3. Antoljak, Luka Stjepana 1901, Turnašica 1941.
  4. Arambašić, Jure Bosansko Petrovo Selo – Gračanica 1941.
  5. Bajić, Anto 1924-1945, Spomenik u Ularicama
  6. Bajić, Ivan 1927-1944, Spomenik u Ularicama.
  7. Bajić, Ivan Franje 1901, Ularice; 1944.
  8. Bajić, Janja 1902-1945, Spomenik u Ularicama.
  9. Bajić, Mato 1913-1943, Spomenik u Ularicama.
  10. Balković, Matija Suhopolje – Virovitica 1941.
  11. Barić, Adam Ivana 1914, Đakovo 1941.
  12. Barišić, Anto 1913, Mišinci 1943.
  13. Barišić, Ivan Ivana 1919, Ularice 1945.
  14. Barišić, vlč. Stipe Franjin 1918, Cer 1944.
  15. Barušić, Ivan 1919-1945, Spomenik u Ularicama.
  16. Batanjek, Stevo Nova Ploščica – Garešnica 1941.
  17. Batarić, Martin Ilije Gašinci 1941.
  18. Batera, Martin 1941.
  19. Batista, Ivica 1924-1945, Spomenik u Ularicama.
  20. Batista, Marijan 1915-1945, Spomenik u Ularicama.
  21. Batista, Marijan 1922-1945, Spomenik u Ularicama.
  22. Batista, Mato Marijana 1890, Ularice 1945.
  23. Batista, Petar 1921-1945, Spomenik u Ularicama.
  24. Bejić, Anto 1912-1945, Spomenik u Ularicama.
  25. Bejić, Anto 1920-1941, Spomenik u Ularicama.
  26. Bejić, Franjo 1895-1944, Spomenik u Ularicama.
  27. Bejić, Ilija 1924-1945, Spomenik u Ularicama.
  28. Bejić, Ivan 1902, Spomenik u Ularicama.
  29. Bejić, Ivan 1910-1945, Spomenik u Ularicama.
  30. Bejić, Ivo 1920-1945, Spomenik u Ularicama.
  31. Bejić, Jozo 1918-1945, Spomenik u Ularicama.
  32. Bejić, Mijo 1914. Spomenik u Ularicama.
  33. Bejić, Pavle 1908-1945, Spomenik u Ularicama.
  34. Bejić, Petar 1921-1943, Spomenik u Ularicama.
  35. Belavec, Franjo Jure Žepče, 1941.
  36. Belavec, Štefan Jure Žepče, 1941.
  37. Bene, Pavao Stjepana 1906, Mala Peratovica – G. Polje 1942.
  38. Benkus, Stjepan 1906; Adolfovac – P. Slatina; 1941.
  39. Berbić, Rozalija 1916, Doboj 1944.
  40. Bešić, Mijo 1941.
  41. Bilić, Ilija Joze 1911, Novo Selo 1944.
  42. Bilić, Nikola 1885, Pridjel 1941.
  43. Bionda, Marko 1912, Dragotin 1943.
  44. Boban, Bruno Šimuna 1922, Doboj 1944.
  45. Bogdanović, Stjepan 1944.
  46. Bojčuk, Mihajlo 1941.
  47. Bojčuk, Vasilj Nova Dubrava Prnjavor 1941.
  48. Borovac, Anka Blato na Cetini; 1944.
  49. Babić, Mihael Mitar 1913-1945.
  50. Babić, Ivan Mitar 1919-1945.
  51. Grgić, Ivan Ivanov 1904-1943.
  52. Grgić , Miško Jago 1924-1944.
  53. Grujić Ilija 1892-1945.
  54. Grujić, Marijan Ilije 1922-1945.
  55. Hrkač Franjo, Ilije. 1907–1945.
  56. Mandir Anto, Joze 1918-1945.
  57. Mandir Stjepan, Joze 1913-1943.
  58. Novak Mato, sin Peje, ubijen 1945.
  59. Petrović Ivan, Ive 1920-1945.
  60. Radoš, Petar Ivana 1894-1943.
  61. Šarić /Pavle/ Filip 1900-1945.
  62. Tavra, Mato Joze 1883-1944.
  63. Tavra, Rudolf Mate 1919-1944.
  64. Vrkašević, Petar Ivana 1927-1945.

Izvor: Josip Senjak, 110 godina župe Doboj 1896 – 2006, Doboj, 2009.

Dragutin Bošatlić koji je dostavio fotografije i snimke sa Google Eartha, te dopune teksta i svjedočenja.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s