Vojnić

• 

JAME S LEŠEVIMA HRVATA IZ KARLOVCA

Iskaz  jednog očevica

TOMA KRAKAR, radnik, rođen 15.XII.1928, u Jezeranima. selo Crnac broj 24., okrug Brinje, izjavljuje slijedeće:

U prosincu 1945., krenuo sam iz Jezerana s nekoliko prijatelja tražeći rada. Sa mnom su bili: Vlado Sebalj, njegov brat Toma, njihov otac Jure nazvan „Longa”, i Josip Sebalj, svi rodom iz Svete Nedjelje, opći­na Krivopolje, okrug Brinje, te osim toga Dane Jelić, rodom iz Jezerana. Išli smo pješke do Josipdola, a zatim vlakom u Vojniće. Tamo smo našli rada na čišćenju tunela šumske željeznice, koja spaja Vojniće s Petro­vom Gorom, šetajući se sedmog dana blizu tunela primijetili smo voda izvlači iz nekih šupljina ljudska crijeva. Pogledao sam bolje i usta­novio, da se pod tankim slojem zemlje, dubokim od 10 do 15 centime­tara, nalazi velika količina ljudskih trupla, Ove jame se prostiru tik do tunela; prva je udaljena oko 50 metara, Bilo je oko tridesetak jama od 10 X 50 m,, na površini od 100 X 100 m.  Nisam mogao ustanoviti koliko su duboke.

Tamo sam susreo čobanicu, imenom Eva, rodom iz Vojnića, koja mi je ispričala ovo: partizani su kroz mjesec dana, nakon svršetka rata, dovodili ovdje hrvatske vojnike i civile iz Karlovca, ubijali ih kijačama i toljagama, bacali u jame, a zatim dotukli strojničkim rafalima. Tako su redom postupali, dok ne bi ispunili svaku jamu. Ove su jame također vidjeli moji gore spomenuti prijatelji. Kunem se da je ovo svjedočanstvo istinito.

Klagenfurt, 20, svibnja 1951.

TOMA KRAKAR

Ovaj  je iskaz bio objavljen u listu „Hrvatska” (Buenos Aires), 4,V,1955., str, 6.

Izvor: Vinko Nikolić, Bleiburša tragedija hrvatskog naroda, Munchen – Barcelona, 1976.

NAPOMENA:

Upravo u izdanju “Studia Croatica”, odnosno “Instituto Croata Latinoamericano de Cultura” u Buenos Airesu, na oko četiri stotine stranica, prvi put su 1963. god., donesena sustavno obrađena brojna svjedočanstva i anali­ze, doduše na španjolskom je­ziku, o zločinu jugoslavenskih partizanskih jedinica na Bleiburškom polju i Križnim pu­tovima. Urednik knjige je bio Ivo Bogdan, a predgovor knjizi napisao je argentinski diplo­mat Eduard Augusto Garcia, višegodišnji predsjednik “Organizacije američkih država” (OEA).

Ivo Bogdan je 18. kolovoza 1971. god., ubijen u vlastitom stanu u Buenos Airesu. Pronašli su ga mrtvog na podu, policijska  istraga utvrdila je da su ubojice, njih najmanje troje, ušle u kuću pomoću krivotvorenog ključa. Ubili su agenti jugoslavenske UDBE. Razlog ubojstva je objava jednog dijela dokumentacije u svezi bleiburške tragedije, objavom knjige „Bleiburška tragedija hrvatskog naroda“ na španjolskom jeziku. Svrha knjige je bilo svjetskoj i hrvatskoj javnosti prikazati obrise zločina nad ratnim zarobljenicima i civilima na Bleiburgu i Križnim putovima, protivno svim pravnim konvencijama koje je počinio Titov jugokomunistički režim, a koje je taj režim htio zataškati po svaku cijenu pred cijelim svijetom. 

Iz stana Ive Bogdana nije nestala nijedna dragocjenost, nego samo određeni rukopisi-svjedočanstva o poslijeratnim zločinima jugoslavenske vojske. “Neka zakulisna viša sila”, tvrdi Bogdanov prijatelj i hrvatski emigrant u Argentini Ivo Rojnica, “spriječila je ozbiljnu i detaljnu istragu oko ubojstva Ive Bogdana”.

Srpsko-crnogorski književnik Miodrag Bulatović spomenuo je taj Udbin zločin u knjizi “Ljudi s Četiri prsta”, ustvrdivši da je ubojstvo Bogdana jedan od brojnih trofeja Udbe.

Uredništvo/komunistickizlocini.net