Travnik

• 

Jozefina Lukić (pok. Mate iz Travnika) rođena 11. VII. 1932. god., živo se sjeća dva događaja partizanskih zločina u svome travničkom kraju.

Rođena sam u Travniku u ulici sada zvanoj Kalibunar 22, a tada Bolnička. Imam svoju vlastitu kuću koju je moj pok, otac sagradio nasuprot vojarne, gdje i danas stanujem. Događaji o kojima želim govoriti odvijali su se upravo pred mojom kućom na očigled mene, mojih roditelja i moga brata (danas svi pokojnici). Budući da je prošlo 58 godina od ratnih događaja, u koje doba sam imala samo 12 godina, svega se živo sjećam i želim opisati samo ono što sam svojim vlastitim očima vidjela i doživjela.

Majka sam triju kćeri, bila sam zaposlena na Općinskom sudu u Travniku u zvanju šefa računovodstva. Djecu sam sama školovala i čuvala svoj posao, nikad nisam htjela pričati o događajima iz rata, jer sam se bojala da ne izgubim svoj posao. Umirovljena sam 1967. god, danas imam 70 godina. Možda ni sada ne bih o tome govorila da nisam opet očevidac onoga što se sada događa na njivi, u mojoj neposrednoj blizini, a vlasnikom joj je Opća bolnica. Sad su počeli neki radovi na toj zemlji. Raniji vlasnik te zemlje bio je čovjek koji za sve ovo vrijeme nije ni živio u Travniku. On se, navodno, preselio u Sarajevo, a nije mi poznato je li imao nasljednike. Nikada se na toj zemlji za tih 58 godina ništa nije sijalo i nikada se vlasnik nije pojavio. Vlasnik te zemlje prezivao se Haramandić.

Kad su počeli zemljani radovi, sa strahom sam počela razmišljati da će se pojaviti kosti tu strijeljanih ljudi. Nisam znala kome se trebam obratiti s podatcima o ovom događaju. No, opet sam šutjela sve dok jedne noći nije počeo prolom oblaka koji je izazvao odron zemlje. Tad su se pojavile ljudske kosti (20. II. 2002.)

Kad je Travnik zauzet i kad prestadoše borbe, 2 do 3 dana poslije, navečer bi u 9 sati stizao kamion s 30 svezanih ljudi i nekoliko stražara. Tada bi počelo pucanje, a moj otac i brat bi od straha bježali na tavan koji je imao prozor okrenut u pravcu rovova. Kuća je bila u takvoj blizini da su njih dvojica razgovijetno čuli molbe i vapaje osuđenika u trenutku strijeljanja. Meni, kao curici, majka nije dala to gledati, ali sam posljednju večer otišla bez njezine dozvole i vidjela svojim očima da jedan čovjek puca u te jadne ljude, a oni padaju u rovove. To je trajalo tri noći. Moj brat, koji je bio stariji od mene dvije godine, poveo bi me ujutro da bacamo sanduke od stijeljiva preko ubijenih, kako bismo spriječili najezdu seoskih pasa koji bi, gladni, nasrtali i otkidali meso s umrlih. Tek su poslije dva do tri dana došli radnici, civili, da zemljom zatrpaju te leševe. Uz to bi po našim vrtovima kupili pobijene domobrane koji su posljednje večeri borbe pokušali pobjeći. Tek su, jedan od glavnih časnika, potpukovnik Klobučarić i zastavnik Bogojević uspjeli utrčati u našu kuću, ali nitko od ukućana nije znao do sljedećeg jutra da su oni tu. Kad se sve stišalo, oni se pojaviše. Moji im roditelji tada dadoše neka civilna odijela i zamoliše ih da napuste našu kuću. Jer, da su ih partizani pronašli kod nas, ubili bi moga oca i zapalili bi nam kuću. Oni navečer, po mraku, obučeni kao civili krenuše put Vlašića, gdje ih je sreo jedan domobranski časnik, Zeljković (koji je oko mjesec dana prije pada Travnika otišao u partizane), prepoznao ih i predao u zatvor. Poslije smo saznali da je potpukovnik Klobučarić osuđen na 25 godina zatvora i transportiran, sa svim travničkim uglednim građanima, teretnim vagonom u Zenicu, da bi na tabli jedno jutro izišao popis osoba koje treba strijeljati. Među njima je bio i zastavnik Bogojević. Najvjerojatnije je i on strijeljan i otpočiva u ovoj masovnoj grobnici. Nama se još neko vrijeme javljao iz zatvora gospodin Klobučarić, slao nam poruke preko obitelji koje su posjećivale svoje u zatvoru Zenica. Poslije nekog vremena izgubili smo bilo kakvu vezu i ne znam što je bilo s njim.

Dobro se sjećam još jedne pojedinosti, kojoj sam očevidac. To se dogodilo kad me otac (koji nije smio izaći iz kuće) poslao na željezničku stanicu da vidim ima li netko od njegovih kolega, kako bi se on mogao prijaviti svome šefu.

Na tom sam putu prolazila pored mrtvačnice, koja je bila u krugu bolnice. Prolazeći, naime, tuda, vidjela sam širom otvorena vrata mrtvačnice. Od poda do stropa vidjela sam nabacane leševe jedan preko drugoga – od novorođenčeta do staraca i žena koji su ubijeni u bolničkim krevetima. Poslije sam čula od ostalih da je to počinio samo jedan partizanski oficir koji se zvao Jusko Babić. Svi su ti leševi potom preneseni preko ulice i pokopani u već postojeće muslimansko groblje.

Sjećam se i prizora što smo ga mogli vidjeti s prozora naše kuće: u krugu vojarne leš do leša, ne mogu govoriti o njihovu broju, svi su bili samo u donjem rublju; po njima pada kiša. Jezivo! Sve je to moj mali mozak u svojoj dvanaestoj godini trajno urezao u sjećanje. Pored mene iz moje neposredne blizine ima još jedan živi svjedok koji je u to doba imao 7 godina, a danas je profesor na našoj gimnaziji, a zove se Momčilo Malenica, koji je spreman sve ove navode posvjedočiti. Toga se sjeća i njegova tetka koja je živjela zajedno s njim i njegovom majkom, a danas ima sigumo 80 godina. (Svjedočanstvo dato u Travniku, 12. III. 2002.)

Izvor: Stojan Miloš, Bleiburg i križni put – zločin bez kazne, Livno – Zagreb, 2004.

Uredništvo/komunistickizlocini.net