Ivan Protulipac

• 

     Prva žrtva jugoslavenskog državnog zločinačkog stroja u inozemstvu bio je dr. Ivan Protulipac, osnivač Orlovske i Križarske katoličke organizacije za mladež u Kraljevini Jugoslaviji.

Dr. Ivan Protulipac rođen je u Hrnetiću (Karlovac) 4. srpnja 1899. godine, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju pohađa u Karlovcu.U Zagrebu je studirao pravo i bio promoviran u čast doktora prava.

Kao student prava 1920. godine prisustvovao je Orlovskom sletu u Mariboru, gdje je pozvao prisutne Hrvate da stupe u orlovske redove. Kad je 16. prosinca 1923. godine osnovan Hrvatski orlovski savez u Zagrebu, izabran je za predsjednika ove organizacije. Bile su mu 24 godine. Na tom je položaju ostao do raspusta Orlovske organizacije koncem l929. godine. Početkom 1930. godine sudjeluje u osnivanju Križarske organizacije. Odmah nakon osnivanja diktatorski beogradski režim uhićuje dr. Protulipca pod sumnjom da pod Križarstvom obnavlja dokinuto Orlovstvo. Nakon mjesec dana pušten je iz zatvora. Kako je mjesto predsjednika Križarske organizacije ostalo nepopunjeno kod osnivanja, sljedeće, 1931. godine izabran je dr. Ivan Protulipac za predsjednika Križarstva i tu dužnost obnaša do kraja 1938. godine.

Punih 15 godina je bio na čelu Orlovsko-križarske organizacije. U njeno je djelovanje uložio sav svoj idealizam, sve svoje slobodno vrijeme i ne male svoje materijalne žrtve. Radio je neumorno, obilazeći sela i gradove, održao je na stotine predavanja i govora na manjim i većim nastupima. Posebno su bili poznati njegovi govori prilikom proslava Papinog i Križarskog dana u Zagrebu i po provinciji. Napisao je brojne članke i osvrte u križarskim listovima i knjigu HRVATSKO ORLOVSTVO (1926.).

Kao rodoljub i katolik progonjen za života i nakon smrti. – Diktatorski režim stare Jugoslavije progonio je dr. Protulipca. Prvih dana Križarstva bio je uhićen i proveo je u zatvoru u Zagrebu mjesec dana, što je kasnije opisao u svom prikazu „Iz prvih dana Križarstva“ (NEDJELJA, 1936. g.). Kad ga je njegov otac došao pohoditi 1930.god. u zatvoru, Ivo mu je rekao riječi koje su imale proročanski prizvuk: „Ja sam svoj put zacrtao i znam zašto. Bez obzira što se dogodilo neka nitko za mnom ne plače. Bog živi!“

U lipnju 1938. zbog svoga hrvatskog rodoljublja i katoličkog angažiranja ponovno je optužen i izveden pred Okružni sud u Zagrebu radi navodnog „djela iz č1.3 Zakona o zaštiti države“. Nakon provedenog postupka bio je oslobođen optužbe. Oženio se 1943. god. s Nadom Klemenčić. U kratkom braku nije imao djece. Njegova supruga dočekala je povratak njegovih posmrtnih ostataka u domovinu 1993. godine.

Za vrijeme II. svjetskog rata nije se slagao s metodama nove vlasti u Hrvatskoj, pa je dva puta bio zatvaran. Tijekom ratnih godina živio je povučeno i obavljao je svoju odvjetničku praksu.

Dr. Ivan Protulipac ubijen je 31. siječnja 1946. u Trstu. Ubijen je na ulici iz revolvera s prigušivačem.  Ime ubojice bilo je poznato odmah nakon ubojstva. Prema dokumentima koje je talijanska policija pronašla kod ubojice, dotični se zvao Gino Benčić, star 21 godinu, rodom sa Sušaka. Njegova osobna iskaznica nosila je datum izdavanja 17. siječnja 1945. Ti podaci su objavljeni u talijanskim novinama koje su tih dana pisale o ubojstvu: La Voće Libera, II Corriere di Trieste i Giornale Alleato.

Dr. Protulipac poginuo je kao žrtva ljubavi za svoj hrvatski narod i za svoje ideale, a ostavio je uspomenu zaslužnog hrvatskog katoličkog predvodnika, odličnog govornika i izvanrednog organizatora.

Talijanska policija je ispitala Benčića i potom ga predala engleskim vojnim vlastima koje su tada nadzirale područje Trsta i njegove okolice. Nekako istodobno jugoslavenske su vlasti uhitile dvojicu engleskih časnika u toj pograničnoj zoni te su Englezima predložile zamjenu za Benčića. Englesko zapovjedništvo je odmah na to pristalo i tako se Benčić veoma brzo vratio svojim naredbodavcima.

O dr. Ivanu Protulipcu kod nas se nije moglo pisati, jer je poslije njegova ubojstva bilo jasno, da ga je uklonio jugoslavenski komunistički režim. Svako spominjanje njegova imena u javnosti povlačilo je za sobom sankcije režima. Tako je, na primjer, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu 1972.g. objavilo u Kalendaru Danici njegovu kratku biografiju zajedno s biografijom Marice Stanković. Komunističke vlasti zaplijenile su Danicu. Ili, drugi slučaj: Početkom 1986. godine Glas Koncila objavio je mali oglas – poziv na molitvu za dr. Ivana Protulipca prigodom 40. obljetnice njegove smrti. Nakon nekoliko dana uslijedio je članak u zagrebačkom Vjesniku pod naslovom „Križarski poziv iz groba“ pun neutemeljnih napadaja protiv dr. Protulipca i Križarstva, lažno ih povezujući s fašističkom ideologijom itd. Očito je bilo koliko se komunistički režim još uvijek bojao Križarstva i njegovih velikana, odnosno koliko su oni bili vrijedni kad je režim nastojao ušutkati svaki njihov spomen u javnosti.

Božidar Nagy, jedan od obnovitelja Velikog križarskog bratstva u Hrvatskoj, zapisao je o dr. Protulipcu:

“Dr Protulipac bio je već došao do Rima i bio je na sigurnom. Ondje je bio proveo dva mjeseca. Međutim, čuvši kako mnogi naši ljudi bježe vratio se natrag u Trst da pomaže našim ljudima. Imao je namjeru osnovati i jedno transportno poduzeće od čije bi dobiti pomagao našim ljudima. I stoga se slobodno može reći da je poginuo stvarno kao mučenik ljubavi prema svome narodu

• 

Veličanstven povratak u domovinu. – 25. lipnja 1993. godine tijelo dr. Ivana Protulipca prevezeno je iz Trsta u Domovinu i, uz sve počasti koje dolikuju hrvatskom katoličkom velikanu i mučeniku, sahranjeno je sutradan 26. lipnja u Zagrebu na Mirogoju. Cijelu akciju prijenosa tijela organizirala je izvela tek obnovljena Križarska organizacija kojoj je to bio jedan od prvih velikih pothvata nakon nastavka javnog djelovanja. Dr. Protulipac je prvi hrvatski mučenik koji je ubijen u emigraciji i prvi čije se tijelo vratilo u domovinu.

• 

Po dolasku u Zagreb, posmrtni ostaci su najprije dovezeni u Baziliku Srca Isusova, gdje su najbliža rodbina, prijatelji i znanci iskazali prvu počast tijelu ovoga hrvatskog mučenika. Nakon sv. Mise, koju je predvodio o. B. Nagy, pokojnika je pozdravio njegov treći nasljednik u vodstvu organizacije, dr. Lav Znidarčić, predsjednik Velikog križarskog bratstva. Ovim činom prijema u Bazilici Srca Isusova, u koju je dr. Protulipac često dolazio, osim prvog pozdrava, željelo se takoder na simboličan način upriličiti susret dr. Protulipca s njegovim prijateljem i suradnikom dr. Ivanom Merzom koji počiva u Bazilici Srca Isusova, a na čije je mjesto na Mirogoju tijelo dr. Protulipca od tada položeno da počiva u hrvatskoj grudi.

Na svečani ispraćaj dr. Ivana Protulipca na njegovo vječno počivalište na Mirogoju došla je njegova supruga, dva brata i dvije sestre i ostala rodbina, njegovi prijatelji i suradnici, križari i križarice iz Zagreba i izvan Zagreba, te brojni vjernici. Na pogreb su došli njegovi prijatelji, križari, čak iz Sjeverne Amerike, Južne Amerike i Australije. Pogrebnu sv. Misu u crkvi Krista Kralja na Mirogoju predvodio je zagrebački pomoćni biskup mons. Marko Culej u koncelebraciji s petnaestak svećenika. Bili su nazočni i izaslanici šibenskog i đakovačkog biskupa, te predstavnici redovničkih zajednica: isusovaca, franjevaca konventualaca, kapucina. Donesene su bile orlovske i križarske zastave, čuvane i sakrivane godinama kod križara ili po župnim dvorovima. Kod sv. Mise pjevao je zbor zagrebačke katedrale koji je kod groba otpjevao križarsku himnu. U svojoj propovijedi biskup Culej je rekao da dr. Protulipac, taj „velikan i mučenik hrvatskog naroda, nije među nama da bi umnožio grobove još jednom svježom rakom (takvih je i previše), već da bi pokazao kako se žrtvom i euharistijom sjedinjuju duša i Domovina.“

Nad otvorenim grobom bile su navedene proročanske riječi iz njegova programatskog članka objavljenog još 1930. godine u prvom broju „Križa“ na početku osnivanja Križarske organizacije, zbog kojega je bio zatvoren i sudski proganjan:

„Od časa, kada je zasjao na Golgotskom vrhu Križ u svoj svojoj veličini i strahoti, postao je središtem, oko kojega se okreću životi naroda. Pokušali su mimo njega proći moćni carevi, koji su tresli zemljama. Naučenjaci su htjeli sazidati kulturu i život naroda kao da Križa i nema. Nastale su ogromne organizacije, koje su uzele sebi životnu zadaću, da skrenu stazu roda ljudskoga mimo Križa i daleko od njega. A svi su oni zaboravili, da i onda, kada zažmire očima, javlja se u njihovoj misli neodoljivom snagom Križ. Nikada nije pred očima njihovima nestalo Križa… Križ jest i ostati će pitanje nad svim pitanjima. On će ostati središte, na koje će upirati oči sva pokoljenja… Naš narod danas željno čeka da dođe omladina koja će poput križara Božjih ponijeli novi duh po našim krajevima… Program je te omladine jasno vidljiv u Kristovu križu… A poteškoće, mi ih vidimo. Ali iza Velikog Petka dolazi Uskrs. Do njega mora doći… Mi hoćemo i Veliki Petak da dođe tim sjajniji Uskrs! Da li si nas razumjela, hrvatska omladino, i vi hrvatski katolici?“

Uredništvo/komunistickizlocini.net