Fra Pavao Ivakić 

• 

     Rođen je 27. siječnja 1909. u Drenovcima kod Županje, od oca Ilije i majke Marije, rođ. Đermanović. Osnovnu školu završio je u Drenovcima, a gimnaziju u Travniku. U kapucinski red je stupio 1927. u Varaždinu. Bogosloviju je završio u Splitu, gdje je 1933. zaređen za svećenika. Službu gvardijana obnašao je u Splitu te u Osijeku, a zatim je imenovan župnikom Župe Gospe od Pojišana u Splitu.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Partizani su ga strijeljali 26. svibnja 1945. na groblju Lovrinac u Splitu, zajedno s većom skupinom Hrvata. U tadašnjoj komunističkoj Slobodnoj Dalmaciji, objavljeno je, da je Pavao Ivakić ubijen jer je – protivnik NOB-a.

Mučeništvo hrvatskog kapucina Pavla Ivakića predstavlja dragulj u kruni hrvatskih svećenika mučenika. Nikad se nije bavio politikom, još manje terorizmom, a umoren je bez suda. Fra Pavao (Petar) Ivakić živio je u jednoj Kraljevini u kojoj je i Katolička crkva i hrvatski narod bio izvan zakona, u kojoj je bilo toliko sila zla koje su se sručile i duhovno trovale katoličku Hrvatsku. Čuo je glas Božji te je u svojoj 18. godini života izabrao strogi kapucinski red. Vrlo brzo postao je jedan od najvrjednijih članova Hrvatske kapucinske provincije. Prožet žarom i revnošću neustrašivog apostola Isusa Krista, postao je omiljen svećenik kojega su svi biskupi tražili jer je svaki od njih želio u svojoj biskupiji imati jednog takvog apostola kakav je bio fra Pavao Ivakić. On je najzaslužniji za osnivanje velike kapucinske župe u Dubravi (Zagreb) koja mu je povjerena jer ga je nadbiskup Stepinac neobično cijenio i imao o njemu najbolje mišljenje.To je isto činio i splitski biskup fra Klement Bonefačić koji je osnovao novu župu Gospe od Pojišana i također tražio fra Pavla Ivakića da je njemu povjeri, što se i dogodilo. Provincijal fra Bono Zvonimir Sagi izjavio je: Uspješno je djelovao kao propovjednik i organizator. Bio je samostanski poglavar u Splitu i Osijeku. Poznat kao pučki misionar i nadahnitelj omladine. Iskren rodoljub. Bivši provincijal, stari kapucin fra Alojzije Novak piše:

Kad su zatim partizani zauzeli Split i naveliko ubijali Hrvate, naročito intelektualce – onda je sastavio i razmnožio neku kratku peticiju kojom se obratio na neke splitske komuniste moleći ih neka ne ubijaju Hrvate jer Srbi ne ubijaju svoje bivše četnike, bio je uhapšen i držan nekoliko dana u zatvoru, a zatim je bio s ovećom grupom sličnih – bez javnog suđenja – u policijskim zatvorenim kolima odvezen na groblje na Lovrinac i tamo ustrijeljen pred otvorenim grobom. Mi smo taj posljednji podatak brzo zatim saznali od jednog, našima poznatog, grobljanskog radnika koji im je to povjerio (što je vidio) pod najstrožom tajnom. U jame na splitskom Lovrincu je bačeno tisuće ubijenih ljudi iz cijele Dalmacije. Titovi zločini – groblje Lovrinac u Splitu puno je jama gdje su bačeni ubijeni dalmatinski Hrvati

Nas i rodbinu nisu nikada obavijestili o tome. Pogubljen je 26. svibnja 1945.

O slučaju fra Pavla Ivakića saznajemo u opširnom članku Ivice Mlivončiča u Slobodnoj Dalmaciji (1995.) koja ga donosi u tri broja. Mlivončič donosi svjedočanstvo fra Alojzija Novaka:

O njegovoj mučeničkoj smrti kazivao mi je fra Špiro Jerkunica i to u strahu da to netko drugi ne sazna. Drhteći me je molio da to nikome ne kažem i dodao da se boji za svoju glavu. Njemu je to sve ispričao jedan radnik s groblja na Lovrincu. On je rano ujutro 26. svibnja 1945. godine vidio da je u “crnoj marici” na groblje Lovrinac dopremljena skupina ljudi, a među njima je bio i fra Pavao Ivakić. Spomenuti radnik je upravo radio na groblju pa je vidio i smaknuće fra Pavla Ivakića. On kaže da je otac Pavao kada se našao nad iskopanom grobnom jamom i vidio da će biti ubijen zavapio: “O, nemojte me ubiti!” Na to je dobio metak u glavu i pao je u grob.

• 

Bilo je to u neposrednoj blizini zajedničke grobnice svih splitskih franjevaca. Sada nitko ne zna gdje je taj grob. To se onda nije smjelo ni znati. Nitko nam nije ni javio da je suđen niti da je osuđen, a niti da je strijeljan. Kada smo dobili vijest da je smaknut na Lovrincu više nismo nikoga ništa pitali o njegovoj sudbini. Osim toga, bili smo svjesni da je opasno bilo što dalje o njemu pitati… 

Budući da nema mnogo objavljenih informacija o životu fra Pavla Ivakića, knjižicu Pavlovog  životopisa je napisao i izdao fra Zlatko Josip Šafarić a pod nazivom Fra Pavao Ivakić splitski mučenik.

Dalje fra Alojzije svjedoči:

U ono vrijeme fra Pavao Ivakić je bio među najperspektivnijim hrvatskim kapucinima. Bio je vrlo sposoban. Zahvaljujući njegovu naporu zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac dodijelio je kapucinima župu u Dubravi u Zagrebu. U Splitu se otac Pavao pokazao kao marljivi pastoralni djelatnik. Oživio je Treći red svetoga Franje, u njega je uspio učlaniti veliki broj mladih ljudi i održavao je s njima redovite sastanke. Razvio je i karitativnu djelatnost pa su u samostan dolazili mnogi siromašni ljudi. Njegove propovijedi su bile poznate i veoma tražene. Za dogradnje drugoga kata našega samostana u Splitu sav se unio u taj posao. Kapucinska redovnička zajednica živjela je u Splitu skromno, nije imala mnogo novca, a otac Pavao uspio se povezati s uglednim ljudima u gradu i tako je dobio kredit za dogradnju, a pomogao mu je i biskup dr. Kvirin Klement Bonefačić.

Fra Pavao Ivakić je bio smion i dalekovidan. Nesmiljena i nepravedna smrt prekinula je sve njegove namjere i želje u radu za dobro Katoličke crkve i svoga hrvatskog naroda. O razlogu njegovog ubojstva pišu Glas Koncila (1995.) i Slobodna Dalmacija (1945.).

Ističu da je razlog njegovog ubojstva bio taj što je pozvao hrvatske komuniste da ne ubijaju svoje sunarodnjake. Pozvao ih je da se ugledaju na srpske komuniste koji se ne osvećuju svojim četnicima, nego ih uzimaju u svoje redove. To je i bila velika istina, iako malo poznata. Srpski su komunisti imali petlju zaštititi svoje četnike, za razliku od hrvatskih komunista koji tada nisu ustali u obranu niti jednog hrvatskog domoljuba. Jedan je od razloga njegovog ubojstva zasigurno i njegov veliki apostolski žar, njegov rad s omladinom i njegove misijske propovijedi. On je bio svećenik koji je privlačio ljude u crkvu, svećenik kojega su ljudi rado slušali, svećenik koji nije praznio crkve, nego ih je punio. Slobodna Dalmacija je tih dana pripremala javnost za likvidaciju fra Pavla Ivakića tako da je pisala protiv njega. Iako su pisali da je fra Pavao Ivakić sjeo za pisaći stroj i napisao letak uperen protiv narodnooslobodilačkog pokreta kojim poziva Hrvate da obustave borbu protiv ustaša. Razumije se da su to sve grubi falsifikati, jer on nije pozivao Hrvate da zaustave borbu protiv ustaša nego da prestanu ubijati Hrvate, a to nije isto.Taj letak nije nikakva optužba protiv fra Pavla Ivakića, nego veličanstven dokaz njegove plemenite i uzvišene osobe. On se u jednom teškom razdoblju hrvatske povijesti nije zavukao u mišju rupu, nego je pokazao hrabrost i ustao u obranu progonjenih i obespravljenih. Dokaz tome je što je taj letak Ozna uništila.

Mnogi su tragali za tim letkom i nitko ne može doći do njegove kopije. Samo na osnovi tog letka i na osnovi svoga života fra Pavao Ivakić zaslužio je beatifikaciju i kano­nizaciju. Kako je Crkva u Hrvata bogata mučenicima, svecima, neustrašivim Kristovim apostolima, svećenicima takve vertikale da je malo koji narod u Europi imao takav solidan kler prije Drugoga svjetskog rata i takva žarišta crkvenog života kao što smo mi Hrvati imali.

Izvor : Don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. Stoljeća, Zagreb, 2017. str. 261,262.

Autor: Vedran.P/komunistickizlocini.net