ŽENAMA UREZIVALI “U” NA DLANOVIMA I GRUDIMA – UBILI 3 DJECE, 15 ŽENA I 2 SVEĆENIKA (Partizani izvršili pokolj nad 229 ljudi u Prijedoru)

Prijedor i okolna sela

 ZA VRIJEME PARTIZANSKE STRAHOVLADE OD 16. SVIBNJA DO 10. LIPNJA 1942.

Kada je otvoreno treće masovno grobište na Pašincu kod Prijedora, pružila se ova slika..
Kada je otvoreno treće masovno grobište na Pašincu kod Prijedora, pružila se ova slika..

 

Pet tijela u Pašincu kod Prijedora sa teško unakaženim glavama
Pet tijela u Pašincu kod Prijedora sa teško unakaženim glavama
Žrtve ekshumirane u Pašincu kod Prijedora
Žrtve ekshumirane u Pašincu kod Prijedora
Tijelo Ive Kneževića iz Prijedora ekshumirano iz masovnog grobišta u Pašincu
Tijelo Ive Kneževića iz Prijedora ekshumirano iz masovnog grobišta u Pašincu
Pogled na ekshumirana mrtva tijela dvojice Hrvata na Pašincu kod Priedora
Pogled na ekshumirana mrtva tijela dvojice Hrvata na Pašincu kod Priedora

Partizani su prilikom zauzimanja Prijedora 1942. godine., nemilosrdno likvidirali 229 ljudi, od čega 3 djece, 15 žena, 2 katolička svećenika, 24 osobe u životnoj dobi između 18-25 godina, te preko 70 osoba u životnoj dobi između 25-40 godina. Sudbeno-liječničko povjerenstvo, koje su sačinjavali: Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, dr. Maksimilian Stepinac, vijećnik Sudbenog stola iz Zagreba i perovođa Dragan Katičić, novinar iz Zagreba, boraveći od 23. do 29. srpnja 1942. godine., u Prijedoru, ustanovilo je na temelju podataka, prikupljenih od obitelji i rodbine ubijenih, da su u Prijedoru, odnosno u okolici, ubijeni od partizana ovi Hrvati i Muslimani iz grada Prijedora:

  1. Mehmed Crnkić, mesar, 31 god. star,
  2. Derviša Crnkić, supruga Mehmedova, 35 god. stara,
  3. Serafin Jurić, oficial tehničkog odjelka, 36 god. star,
  4. Ante Komljenović, trgovački pomoćnik, 22 god. star,
  5. Safet Kulenović, željezničar, 28 god. star,
  6. Haso Kurtović, seljak, 35 god. star,
  7. Ibro Murić, brijač, 23 god. star,
  8. Šero Čolić, seljak, 26 god. star,
  9. Adalbert Jedlička, seljak, 39 god. star,
  10. Alojz Sikora, radnik, 35 god. star,
  11. Juliana Pavlešić, domaćica, 22 god., stara,
  12. Jure Dejanović, radnik, 40 god. star,
  13. Ivan Knežević, željeznički činovnik, 40 god. star,
  14. Ivan Krvavica, nadzornik pruge, 49 god. star,
  15. Bego Jakupović, nosač, 37 god. star,
  16. Hasan Gulanović, staretinar, 47 god. star,
  17. Husein Kurtović, trgovac, 44. god. star,
  18. Mihajlo Akilov, stolar, 20. god. star,
  19. Milan Pečarić, željeznički radnik, 28 god. star,
  20. Ludvig Jakobin, graditelj, 41 god. star,
  21. Ivica Fabri, remenar, 43 god. star,
  22. Muharem Čepić, zidar 28 god. star,
  23. Josef Burda, bravar, 51 god. star,
  24. Mujo Fazlić, radnik, 50 god. star,
  25. Muho Delkić, seljak 85 god. star,
  26. Arif Džubur, radnik, 55 god. star,
  27. Alija Jakupović, pekar 33 god. star,
  28. Ahmed Sarajlić, krojač, 38 god. star,
  29. Hilmija Sarajlić, krojač, 50 god. star,
  30. Asim Rešić, trgovac, 48 god. star,
  31. Augustin Petrović, umirovljeni oružnik, 40 god. star,
  32. Bećir Delkić, seljak, 58 god. star,
  33. Antun Biljesković, bogoslov, 22 god. star,
  34. Filip Biljesković, željeznički radnik, 31 god. star,
  35. Muhamed Mehić, obćinski redar, 23 god. star,
  36. Olga Ljubičić, činovnica kotarske oblasti, 23 god. stara,
  37. Hamdija Babić, mesar, 40 god. star,
  38. Alija Hodžić, obćinski redar, 25 god. star,
  39. Hasan Čepić, radnik, 35 god. star,
  40. Huso Omerinović, 47 god. star,
  41. Mahmud Varmaz, seljak, 45 god. star,
  42. Haso Pehlić, seljak, 25 god. star,
  43. Huso Pehlić. seljak,
  44. Muhamed Kursumović, postolar, 67 god. star,
  45. Dedo Crnić, željezničar, 28 god. star,
  46. Zumra Abdagić-Altič, 45 god. stara,
  47. Dilha Altić, 17 god. stara,
  48. Mijaz Altić, 12 god. star,
  49. Hanifa Grabić, seljakinja, 48 god. stara,
  50. Hasan Vojniković, seljak 37 god. star,
  51. Omer Halimović, skretničar, 39 god. star,
  52. Meho Sarajlić, radnik, 22 god. star,
  53. Mehmed Zerić, umirovljeni oružnik, 38 god. star,
  54. Ivan Dobrinić, željezničar, 43 god. star,
  55. Božidar Dobrinić, sin Ivanov, 21 god. star,
  56. Petar Kučera, trgovački pomoćnik, 24 god. star,
  57. Ambroz Solčanski, vlakovodja, 44 god. star,
  58. Maše Omerinović, staretinar, 58 god. star,
  59. Meho Kurtović, trgovac, 40 god. star,
  60. Adem Čepić, 28 god. star,
  61. Ahmed Delić, 48 god. star,
  62. Muhamed Suhonjić, željeznički radnik, 31 god. star,
  63. Muharem Ganić, 42 god. star,
  64. Grga Pavlović, stražar, 33 god. star,
  65. Ivo Pavelić, gradski stražar, 34 god. star,
  66. Omo Tulić, radnik, 25 god. star,
  67. Agan Kardunović, seljak, 28 god. star,
  68. Jusuf Krupić, 24 god. star,
  69. Andrija Kuk, 38 god. star,
  70. Ante Leskovar, obćinski stražar, 24 god. star,
  71. Osman Čepić, 40 god. star,
  72. Ante Ledić, električar, 23 god. star,
  73. Rajmund Masnjak, željeznički činovnik, 21 god. star,
  74. Friedrih Kimle, seljak, 39 god. star,
  75. Rudolf Ros, seljak, 32 god. star,
  76. Salih Didović, seljak, star 25 god.,
  77. Sadik Rizvan, 30 god. star,
  78. Salko Dračić, seljak, 42 god. star,
  79. Meho Dračić, seljak, 56 god. star,
  80. Marko Bilandžija, prometnik, 36 god. star,
  81. Stjepan Jordaii, seljak, 38 god. star,
  82. Stjepan Pijak, seljak, 42 god. star,
  83. Husein Mujdžić, seljak,
  84. Ibro Šarić, seljak, 42 god. star,
  85. Bajro Huskić,
  86. Jasim Čepić, seljak, 55 god. star,
  87. Hasim Alić, 45 god. star,
  88. Alija Mešić, 37 god. star,
  89. Hasan Delkić, 43 god. star,
  90. Salih Hodzić, 28 god. star,
  91. Omer Ramlić, 20 god. star,
  92. Ahmed Kapetanović, vojnički izvjestitelj, 40 god. star,
  93. Rizo Kapetanović, obćinski blagajnik, 35 god. star,
  94. Mustafa Grozdanić, seljak, 34 god. star,
  95. Hasan Grozdanić, seljak, 45 god. star,
  96. Sahin Čoralić, seljak, 56 god. star,
  97. Ante Mosman, tokar, 44 god. star,
  98. Ivan Kivač, dimnjačar, 38 god. star,
  99. Nedjeljko Rivić, radnik, 33 god. star,
  100. Murat Delkić, seljak, 45 god. star,
  101. Suljo Zahidić, trgovac, 60 god. star,
  102. Husein Blazevič, seljak, 50 god. star,
  103. Petar Božić, željezničar, 43 god. star,
  104. Jure Jurić, električar, 51 god. star,
  105. Drago Zeman, brijač, 28 god. star,
  106. Zaim Delkić, seljak, 55 god. star,
  107. Muhamed Memić, stražar, 28 god. star,
  108. Ramo Delkić, željezničar, 38 god. star,
  109. Ibrahim Cirkić, željezničar, 50 god. star,
  110. Jozo Dimić, željezničar, 33 god. star,
  111. Muharem Salešević, radnik, 28 god. star,
  112. Alija Čepić, seljak, 38 god. star,
  113. Smail Pehlić, seljak, 44 god. star,
  114. Anđelka Sarić, 21 god. stara,
  115. Pero Sarić, vlakovođa, 38 god. star,
  116. Ante Sarić, vlakovođa, 44 god. star,
  117. Vid Brstilo, umirovljenik, 68 god. star,
  118. Drago Brstilo, činovnik, 26 god. star,
  119. Drago Matić, bravar, 20 god. star,
  120. Josip Pajtak, željeznički činovnik, 25 god. star,
  121. Božidar Jurčić, 23 god. star,
  122. Muharem Kljunić, prekupac, 47 god. star,
  123. Smail Huseinović, seljak, 38 god. star,
  124. Ibrahim Alagić, postolar, 27 god. star,
  125. Osman Hustić, radnik, 30 god. star,
  126. Abid Kurtović, obćinski načelnik, 41 god. star,
  127. Stjepan Sladojević, trgovački pomoćnik, 38 god. star,
  128. Johan Gutler, bravar, 36 god. star,
  129. Ivan Slišković, poštanski činovnik,
  130. Zahid Hodzić, trgovac, 45 god. star,
  131. Fehim Ganić, naučnik, 16 god. star,
  132. Hilmija Sarajlić, krojač, 38 god. star,
  133. Ferid Jusufbegović, činovnik, 30 god. star,
  134. Juro Dejanović, limar, 57 god. star,
  135. Miralem Kapeta?iović, obćinski načelnik, 47 god. star,
  136. Nura Kapetanović, činovnica, 45 god. stara,
  137. Husein Zenkić, trgovac, 31 god. star,
  138. Meho Džafić, seljak, 50 god. star,
  139. Esad Selimbegović, posjednik, 26 god. star,
  140. Rudolf Čadek, ravnatelj ložione ≫Šipad≪, 37 god. star,
  141. Husein Kasumović, kovač, 23 god. star,
  142. Ahmed Gugić, staretinar, 30 god. star,
  143. Hasim Rešić, trgovac, 56 god. star,
  144. Muharem Ališić, trgovac, 35 god. star,
  145. Hasan Ališić, trgovac, 36 god. star,
  146. Ibro Alibegović, obćinski bilježnik, 35 god. star,
  147. Franjo ‘Turković, oružnički narednik, 55 god. star,
  148. Drago Komad, državni računovođa, 41 god. star,
  149. Edhem Karahodzić, 38 god. star,
  150. Sulejman Rešić, brijač, 32 god. star,
  151. Husein Gulgović, seljak, 34 god. star,
  152. Ago Spahić, nadgruntovničar, 49 god. star,
  153. Filip Bilješković, željeznički dočinovnik, 27 god. star,
  154. Stipo Briševac, seljak, 22 god. star,
  155. Nazif Hergić, 29 god. star,
  156. Ivan Berket, umirovljenik, 43 god. star,
  157. Krunoslava Berket, 39 god. stara,
  158. Zaim Pašić (Začo), 44 god. star,
  159. Muhamed Babić, obćinski načelnik,
  160. Vejsil Rešić, radnik,
  161. Nazif Mršić,
  162. Stipo Barač, željezničar,
  163. Slavko Sikora, seljak,
  164. Jure Damnjanović, seljak,
  165. Mile Uvalić, željezničar.
  166. žena Mile Uvalića,
  167. Enver Kovačević, trgovac,
  168. Ibrahim Ališić Dervišev, željeznički radnik,
  169. dr. Dragutin Zgaga, liečnik.
  170. žena Mehe Džafića,
  171. Josip Kaurinović, župnik,
  172. Anka Trtanj, kuharica,
  173. Hubert Zeki, umirovljenik,
  174. Huberta Zeki, Hubertova žena,
  175. Miroslav Slišković,
  176. Zaim Ališić, piljar,
  177. Konstantin Babić, ljekarnik,
  178. Nikola Lesica, ljekarnik.
  179. Arif Babić,
  180. Ramo Habibović; piljar,
  181. Ante Komljenović, trgovac.
  182. Smail Šakić,
  183. Janko Pilihovski, seljak.
  184. Ibrahim Crnkić, radnik,
  185. Alija Džafić Ćamilov, seljak,
  186. Nina Džafić, kućanica,
  187. Omo Pehlić, seljak,
  188. Adem Delkić, seljak,
  189. Safet Cerić, kolar,
  190. Jukub Alihović, željezničar,
  191. Ibrahim Kapetanović, željeznički radnik,
  192. Muhamed Okić, željezničarski radnik,
  193. Derviš Čurić, željeznički radnik,
  194. Johan Birsl, željezničarski radnik,
  195. Juso Babić, radnik,
  196. Idriz Ganić, radnik,
  197. Mile Goić, podvornik,
  198. Osman Avdagić, kovač,
  199. Ljubo Batoz, krojač,
  200. Drago Stanković, radnik,
  201. Hasan Kežić, seljak, 27 god. star,
  202. Sulejman Holvadžić, 50 god. star,
  203. Ahmed Ramić, radnik,
  204. Mumin Pehlić, seljak,
  205. Šefka Džaferović, seljakinja,
  206. Janko Babić, seljak,
  207. Petar Cehelj, seljak,
  208. Marija Šalić,
  209. Petar Tukerić,
  210. Ašid Akić,
  211. Dragutin Gavranović, poštanski nadstojnik,
  212. Himzo Kemšević,
  213. Ante Gregor,
  214. Ramadan Ramadanović, sladoledar,
  215. Meho Kalbant,
  216. Meho A seljak,
  217. Ivica Toplisek,
  218. Smail Sitnica,
  219. Nikola Grgić,
  220. Slavko Fiščur, ekonom,
  221. Mehmed Zerić, umirovljenik,
  222. Mujo Krkić,
  223. Micika Brkić, gostioničarka,
  224. Josip Matušić,
  225. Hambo Usumović,
  226. Salih Modronja i
  227. Franjo Petrinović.
Ka ovom mjestu, na uzvisini zvanoj Glavica na Pašincu kod Priedora, pronađene su četiri masovna grobišta. Slika prikazuje početak iskapanja mrtvih tijela.
Na ovom mjestu, na uzvisini zvanoj Glavica na Pašincu kod Priedora, pronađene su četiri masovna grobišta. Slika prikazuje početak iskapanja mrtvih tijela.
Pokraj grobova poubijanih na Pašincu kod Prijedora nađene su još dvije ovakve velike svježe grabe u koje su imali doći drugi ljudi, koje su partizani namjeravali poubijati.
Pokraj masovnih grobišta poubijanih na Pašincu kod Prijedora nađene su još dvije ovakve velike svježe grabe u koje su imali doći drugi ljudi, koje su partizani namjeravali poubijati.

Z A P I S N I K

O OČEVIDU NA PAŠINCU NA GROBOVIMA POUBIJANIH HRVATA IZ PRIEDORA

ZAPISNIK

 Sastavljen dana 25. srpnja 1942. na licu mjesta u Pašincu, na mjestu Glavica kod Priedora, po sudbeno-liečničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka

 P r i s u t n i :

Predsjednik Matija Kovačić, savjetnik ministarstva vanjskih poslova, iz Zagreba; član povjerenstva dr. Maksimilian Stepinac, viećnik sudbenog stola, iz Zagreba; perovođa Dragan Katičić, iz Zagreba.

Povjerenstvo je stiglo u Priedor 24. srpnja 1942. i saznalo, da se jedan dio grobova Hrvata katolika i muslimana, poubijanih od partizana, nalazi na Pašincu, na predjelu zvanom Glavica, udaljenom od Priedora prema planini Kozari tri kilometra i da je za dan 25. srpnja 1942. i dan 27. srpnja 1942. po odobrenju kotarske oblasti u Priedoru određeno otvaranje grobova povjerenstveno s liečničničkim vještakom drom Isom Frolichom radi ustanovljenja koliko je osoba u tim grobovima pokopano i koji su to, i radi prienosa prepoznatih mrtvih tiela po obiteljima na groblje radi dostojnog pokopa. Povjerenstvo je stiglo na lice mjesta dana 25. srpnja 1942. u 7 sati u jutro i ustanovilo sliedeće:

Tri kilometra od Priedora prema planini Kozari nalazi se mjesto Pašinac, a na krajnjem rubu tog mjesta, uz put što vodi iz Priedora prema selu Božićima, nalazi se predjel tog Pašinca tik do sela Čirkin-polje, zvan Glavica. Ta Glavica je mala uzvisina gledajući s puta, koji vodi iz Priedora prema Božićima na lievoj strani. Glavica je obrasla šikarjem, a u tom šikarju 30 koraka od puta nalazi se ledina 30 koraka široka i po prilici tako dugačka. Na tom prostoru pronađena su tri zatrpana groba, dosta velika, na kojima se vidi nabacana zemlja još neobrasla ničim, a pokraj tih grobova nalaze se još dvie rake prazne izkopane, po prilici tri metra široke i četiri metra dugačke. Pretraživanjem ostalog grmlja i šikarja pronađen je dalje prema Božićima u grmlju četvrti grob oko 40 koraka daleko od gore spomenutih grobova. Nedaleko tih grobova na drugoj strani ceste, na malom brežujku, udaljenom od grobova 300 koraka, nalazi se pravoslavna crkva, koja spada već u Čirkin-polje. Kod četvrtog groba, koji je bio na osamljenom mjestu, pronađen je jedan kolac kao ruka debeo, 4 metra dugačak. Kolac je pregledan, ali na njemu nije ništa osobitog pronađeno. Kod grobova pronađeno je oko 40 praznih košuljica naboja. Pretraživanjem ove okolice nije pronađeno drugih grobova, no preslušani Hrvati iz javljuju da dalje prema šumi Kozari, a osobito u Božićima, Marjanovićima, Miljakovcima ima još mnogo grobova* u kojima su pokopani poubijani Hrvati, katolici i muslimani iz Priedora i okolice za vrieme partizanske vladavine u Priedoru. Čirkin-polje jest pravoslavno selo. Nakon toga odkopani su grobovi i u njima pronađeno 60 mrtvih tiela, koja su predana na razgled liečničkom vještaku, o čemu je sastavljen poseban zapisnik. Prigodom ekshumacije, kad su otvoreni grobovi, vidi se da su tiela poubijanih pobacana bez ikakvog reda u jamu. Mrtva tiela su se nalazila u raznim položajima ne samo po položaju samog čitavog tiela, već i po položaju pojedinih udova. Vjerojatno jest, da su ubijeni bili ubijani na rubu same jame i da su padali u jamu, a gdje se je moglo dogoditi, da su u jamu pali još i živi te tek u jami umrli, bilo prije nego su zakopani, bilo poslije. U grabama nađeni su mrtvi nekoji goli, a samo gdjekoji sa gaćama. Nekoji od njih imali su žicom svezane ruke na leđima, a jedan i s debelim lancem. Tiela mrtvih pokazivala su dosta rana i po tielu i po glavi, raznih oblika. Nekojima je prednji dio glave, lice, bio u velikoj rani kao odkinut, a nekojima se na vratu vidjela rana, kao da je zadana nožem. Na jednom od mrtvih tiela jasno su se razabirali znakovi klanja, jer je rana bila dugačka i oštrih rubova. Od tih pronađenih mrtvih tiela u prva tri groba prigodom ekshumacije bio je jedan dio prenesen u jednu od praznih raka i to ona, koja nisu po rodbini bila prepoznata ili što rodbina nije bila prisutna, da ih prepozna. Nakon svršene ekshumacije mrtva tiela, koja nisu odvczena na groblje i pokopana na groblju, opet su pokopana u grobovima, u kojima su prije bila, a one dvie rake, koje su nađene prazne prigodom očevida, ostale su i sada prazne. Te prazne rake, kako sve okolnosti pokazuju, bile su pripravljene od partizana za one Hrvate katolike i muslimane, koje su pravoslavni partizani još namjeravali poubijati.

Članovi povjerenstva:

Matija Kovačić, v. r. Dr. Maksimilian Stepinac, v. r.

Dragan Katičić, v. r.

Z A P I S N I K

 O IZKOPAVANJU MRTVIH TIELA

POUBIJANIH HRVATA IZ PPIEDORA NA PAŠINCU KOD ČIRKIN-POLJA

ZAPISNIK

 Sastavljen dne 28. srpnja 1942. u Priedoru po sudbeno-liečničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka.

 P r i s u t n i :

Predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, član povjerenstva: Maksimilian Stepinac, viećnik Sudbenog stola u Zagrebu, perovođa Dragan Kaličić, iz Zagreba; liečnički vještak dr. Iso Frohlich, vršilac dužnosti kotarskog liečnika u Priedoru.

 P r e d m e t :

Ekshumacija mrtvih tiela Hrvata katolika i muslimana, poubijanih od partizana u vremenu od 16. svibnja do 10. lipnja 1942. u Priedoru i okolici. Grobovi poubijanih nalaze se u Pašincu, na posebnom predjelu zvanom Glavica i od tih grobova, koji su za sada pronađeni, otvorena su povjerenstveno četiri groba. U ta četiri groba, od kojih su se tri nalazila jedan do drugoga na jednoj uzvisini, obrasloj grmljem, a četvrti podalje u jednoj šikari, nađeno je 60 mrtvih tiela, koja su sva iz grobova izvađena, te su predana liečničkom vještaku radi identifikacije i ustanovljenja ozljeda te inačina, na koji su bili ubijeni. Kada je otvoren treći grob na Pašincu kod Priedora pružila se ova slika Iza toga daje liečnički vještak svoj sliedeći:

 N A L A Z

I graba

  1. Lešina mužkarca, nepoznata, 162 cm duga, na čelu 2 cm iznad oka desno okrugla rana u promjeru od 1 cm, na zatiljku nema rane.
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 182 cm dugo, na lievoj strani lubanje u predjelu donje i dielom gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema desno i unutra.
  1. mrtvo tielo, nepoznato, 162 cm dugo, na desnoj i lievoj strani lubanje u predjelu donje i gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema sredini i unutra; u predjelu zatiljka rana po prilici 5 do 6 cm, kosti strše prema vani.
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 170 cm dugo, na lievoj strani lubanje u predjelu gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema lievo unutra, rana zadana tupim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca Nazifa Mršića, 158 cm dugo, lubanja u čitavom obujmu razmrskana tupim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca Ahmeda Gugića, domobrana 162 cm dugo, na čelu u sredini okrugla rana u promjeru od 1 cm, otraga na zatiljku nalazi se rana neravnih i nepravilnih rubova, koji su izvrnuti prema vani, rana prouzrokovana oštrim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca Jure Jurića, 190 cm dugo, na desnoj i lievoj strani lubanje u predjelu donje i gornje vilice deformitet, kosti strše prema vani, tupim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca Muje Fazlića, 186 cm dugo, u predjelu vrata nalazi se ravnolika, 14 cm duga, 5 cm duboka rana, zadana oštrim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca, Asima Rešića, 182 cm dugo, otraga na zatiljku rana 2 cm duga i 2 cm široka, zadana oštrim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 187 cm dugo, na donjoj vilici i djelomično deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti, rana zadana tupim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 151 cm dugo, izp^d lievog oka rana 2 cm duga i 2 cm široka, na zatiljku nema rane, rana zadana oštrim oružjem.
  1. mrtvo tielo ženske Olge Ljubičić.
  2. mrtvo tielo Juliške Pavlešić.
  3. mrtvo tielo Joze Dimića.
  4. mrtvo tielo Franje Petrinovića.

Ta tjelesa je rodbina odmah uzela radi pokopa, a jer su bila u razpadanju, to nisu pobliže opisana.

I I graba

  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 183 cm dugo, na desnoj strani lubanje u predjelu donje i dielom gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti, rana zadana tupim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 190 cm dugo, u sredini čela okrugla rana u promjeru od 1 cm, zadana oštrim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 181 cm dugo, na desnoj strani vrata 2 cm duga i 2 cm široka rana, zadana oštrim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 191 cm dugo, na lievoj strani lubanje u predjelu donje i gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti, rana zadana tupim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 192 cm dugo, na desnoj strani lubanje u predjelu gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema desno i unutra, rana zadana tupim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 189 cm dugo, usred čela okrugla rana 1 cm široka, otraga na zatiljku 2 cm široka, zadana oštrim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepozrtato, 176 cm dugo, na desnom prsnom košu izpod plućne kosti okrugla rana 1 cm široka, zadana oštrim predmetom.
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 187 cm dugo, na desnoj strani lubanje u predjelu donje i dielom gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema lieve i unutra, rana zadana tupim oružjem.
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 172 cm dugo, na desnoj strani lubanje u predjelu čela deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti, rane zadane tupim oružjem. rana s ravnim rubovima, duboka 8 cm, zadana oštrim predmetom.
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 167 cm dugo, na lievoj strani vrata 5 cm duga
  2. mrtvo tielo Zaima Pašića.
  3. mrtvo tielo Ahmeda Kapetanovića.
  4. mrtvo tielo Rize Kapetanovića.
  5. mrtvo tielo Rudolfa Ćadeka.
  6. mrtvo tielo Zahida Hodžića.
  7. mrtvo tielo Ivana Kneževića.
  8. mrtvo tielo Ante Krvavice.

Pokraj grobova poubijanih Hrvata na Pašincu kod Prijedora nađene su još dvie ovakve velike svježe izkopane grabe, u koje su imali doći drugi Hrvati, koje su partizani namjeravali poubijati. 

Mrtva tiela od rednog broja 11. do 17. nisu potanje opisana, jer ih je porodica odmah uzela radi pokopa i jer su u razpadanju.

III graba

  1. mrtvo tielo mužkarca Muhamed Memića, 27 god. starog, 173 cm dugo, na čelu iznad desne obrve 1 cm široka, od sredine 1 cm udaljena okrugla rana zadana oštrim predmetom, otraga na zatiljku oko 2 cm široka rana;
  1. mrtvo tielo mužkarca Ferida Jusufbegovića, 182 cm dugo, na čelu u sredini 1 cm široka okrugla rana, zadana oštrim predmetom (strieljivom);
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 185 cm dugo, na lievoj strani lubanje u predjelu donje i gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema lievo i unutra, u predjelu zatiljka rana po prilici 5 do 6 cm široka, kosti strše prema Ivani, ozljeda tupim predmetom;
  1. mrtvo tielo mužkarca Stjepana Sladojevića, 185 cm dugo, u sredini čela okrugla rana 1 cm široka, na zatiljku rana 2 cm široka, zadana oštrim predmetom (strieljivom);
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 172 cm dugo, metak kroz usta, izlaz na zatiljku, rana 4 cm široka; . ‘ \
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 170 cm dugo, na desnoj strani lubanje u predjelu gornje vilice deformitet kosti u veličini male šake, u predjelu zatiljka rana 6 cm široka, kosti strše prema vani;
  1. mrtvo tielo mužkarca, 184 cm dugo, nepoznato, na desnoj strani zatiljka okrugla rana 1 cm široka, zadana oštrim oružjem;
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 186 cm dugo, na lievoj strani lubanje u predjelu donje i gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema lievo i unutra, kosti strše prema vani, rana je zadana tupim oružjem;
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 197 cm dugo, na lievoj ruci 12 cm duga i 5 cm široka duboka rana;
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 192 cm dugo, na lievoj strani lica u predjelu donje i gornje vilice 8 cm široka i 4 cm duboka rana; mrtvo tielo je vezano lancem, ruke vezane napried;
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 172 cm dugo, izpod vrata 12 cm duga i oko 5 cm široka rana s ravnim rubovima, rana prouzrokovana oštrim predmetom (strieljivom);
  1. mrtvo tielo mužkarca, Osmana Kurtovića Šerifova, deformitet u smislu utisnuća kosti gornje i donje vilice, rana zadana tupim oružjem;
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 184 cm dugo, na lievoj strani prsnog koša izpod plućne kosti 7 cm duga i 1 cm duboka rana, zadana oštrim oružjem;
  1. mrtvo tielo mužkarca Drage Matića, na desnoj strani lubanje u predjelu donje i dielom gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti; u predjelu zatiljka rana 6 cm široka, kosti strše prema vani, rana zadana tupim oružjem;
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 165 cm dugo, na desnoj strani lubanje u predjelu donje i dielu gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti, rana zadana tupim oružjem;
  1. mrtvo tielo žene Krunoslave Berket, 144 cm dugo, na lievoj strani lubanje u predjelu donje i gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti, rana zadana tupim oružjem;
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 187 cm dugo, usred čela okrugla rana 1 cm široka i pol cm duga, rana zadana oštrim predmetom;
  1. mrtvo tielo Slavka Fišćura, ekonoma;
  2. Johana Gutlera;
  3. Hašima Rešića;
  4. Esada Selimbegovića.

Mrtva tiela od rednog broja 18 do 21 nisu potanje opisana, jer ih je porodica odmah uzela radi pokopa i jer su u razpadanju.

VI graba

  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 174 cm dugo, okrugla rana, u predjelu šestog rebra lievog prsnog koša izlaz rane u predjelu osmog rebra lievo otraga, rana prouzrokovana oštrim predmetom (strieljivom);
  1. mrtvo tielo mužkarca Ibrahima Alagića, 172 cm dugo, na desnoj strani prsnog koša izpod ključne kosti okrugla rana 1 cm široka, prouzrokovana oštrim predmetom (strieljivom);
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, desni dio lubanje u predjelu donje i dielom gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema lievo i unutra, u predjelu zatiljka rana 6 cm široka, kosti strše prema van, rana zadana tupim oružjem;
  1. mrtvo tielo mužkarca Arifa Džubura, ranjenog po svoj prilici prije dolazka partizana u borbi; ima povoj i daščice na desnoj nozi. Fractura femoris. Na srednjoj strani lubanje u predjelu nosne kosti deformitet u smislu utisnuća tih kosti, rana je zadana tupim oružjem; 1 • ! j ‘i j
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 155 cm dugo, na desnoj strani prsnog koša okrugla 1 cm široka rana, zadana oštrim predmetom;
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato 165 cm dugo, na lievoj strani vrata 2 cm široka okrugla rana zadana oštrim predmetom (strieljivom);
  1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 174 cm dugo, na desnoj strani lubanje u predjelu donje i dielom gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema lievo i unutra; u predjelu zatiljka rana po prilici 6 cm duga, kosti strše prema vani.

MIŠLJENJE

Prema izgledu okruglih rana izvana, kao i kod sondiranja rana prema unutra kod svih pregledanih mrtvih tiela, mišljenja sam, da je ulazna rana sprieda na čelu i da su rubovi kosti ovdje utisnuti, prema tomu su zadane rane vatrenim oružjem i to vjerojatno puščanim metkom. Kod velikih rana sprieda i straga, gdje su kosti i čeljust deformirane u smislu utisnuća tih kosti, vjerojatno su rane zadane puščanim metkom, koji nije bio oštar već tup. Uzrok smrti kod ubijenih jesu ili pojedine rane ili skup tih rana. Pošto su mrtva tiela već u razpadanju, to nije moguće sa sigurnošću ustanoviti manje ozljede, kod kojih bi možebitno nastupilo krvarenje izpod kože.

Dr. Iso Frohlich, v. r.

Članovi povjerenstva:

Matija Kovačić, v. r. Dr. Maksimilian Stepinac, v. r.

Dragan Katičić, v. r.

SVJEDOCI O MUČENJU I UBIJANJU HRVATA U PRIJEDORU

 IZKAZ HAKIJE JUSUFAGIĆA, ZAPOVJEDNIKA OBĆINSKOG REDARSTVA U PRIJEDORU

ZAPISNIK

 Sastavljen dana 28. srpnja 1942. u Prijedoru po sudbeno-liječničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka o preslušanju Hakije Jusufagića, kao svjedoka.

 Prisutni: predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, iz Zagreba; član povjerenstva dr. Maksimilian Stepinac, vijećnik Sudbenoga stola, iz Zagreba; perovođa: Dragan Katičić, iz Zagreba.

 U zgradu kotarske oblasti u Priedoru pristupa pozvan Hakija Jusufagić, zapovjednik obćinskog redarstva u Priedoru, 42 godine star, musliman, propisno opomenut na izkaz istine pod svetost prisege i posljedice krive prisege, izjavljuje:  Navala partizana na Priedor počela je 16. svibnja 1942. u 1 sat u noći. Borba je trajala do poslije podne toga dana, do četiri ili pet sati, a obskrbna baza bila je u borbi sve do kasno u večer. Prvi dan, t. j. 16. V., kad su partizani ušli u Priedor, počeli su odmah pljačkati kuće i dućane, a sutradan su počeli zatvarati Hrvate katolike i muslimane u više zatvora u Priedoru. Ja sam se sakrio izpod nuždnika kod moje kuće, gdje su me treći dan pronašli i odveli u zatvor, gdje su mi svezali noge i ruke. U zatvor sam doveden u 7 sati u jutro i odmah su me partizani tukli puškama i pendrecima kamo su dosegli. U 11 i pol sati na večer odveli su me na preslušanje u prvi kat zgrade kotarske oblasti i tu me na svoj način preslušavali do 3 sata poslije pola noći. Tako su mi stavljali sliedeća pitanja: ≫Tko je doveo podpukovnika Severovića u Priedor? Tko je spriečio, da 13 bačava petroleja ne ode u Kozaru? Zašto sam zabranjivao Franji Abramoviću, da odveze petrolej u Brezičane, koji su bili u njihovim rukama? Zašto sam sprečavao Srbkinjama seljakinjama da kupuju duhan i nose u Kozaru? Zašto sam naredio da se smije prodavati samo jedan paketić duhana? Tko je bio i Što je govoreno na sjednici odbora 12.II. 1942.? Zašto su k meni dolazili hrvatski častnici i logornik? Kod svakog pitanja tukli su me i to njihov oficir šoša udario me je šakom u sljepoočicu i oborio me na pod, gdje me je partizan Karabegović udarao nogama u rebra i kamo je dosegao. Nato je Sosa naložio partizanskom komandantu zatvora Peri Alivuku, da me tuče kundakom pa me tako tukao kundakom, da mi je poslije svakog udarca tekla krv, a koliko me je puta udario, ne znam. Kad su me odveli natrag u zatvor, sav je pod u sobi bio poštrcan krvlju, a mene su odvukli, jer nisam mogao ni hodati. Bio sam u zatvoru do 9. VI., gdje sam svaki dan bio tučen, a tada me je partizan Pelo Glamočanin pustio i rekao mi je, da sam osuđen na smrt, ali pošto nema njihovog oficira Soše, da me pušta, dok on ne dođe.

Čim sam izašao iz zatvora, sakrio sam se, te sam bio sakriven, dok su sutradan došli njemački i hrvatski vojnici. Vidio sam u zatvoru i druge Hrvate kako su ih mrcvarili i to sve redom, a osobito napominjem, da su Antu Krvavicu tako izprebijali, da nije uobće mogao stajati na nogama. Rudolfa Čadeka, koji je bio u ≫Kulturbundu≪, svega su izprebijali navodno radi toga, što je na rođendan Hitlera išao u Zagreb na proslavu. On je bio sav krvav i crn kao katran od udaraca, tukli su ga i u kući ljekarnika Babića kundacima i tako zamahivali, da su i lustere porazbijali. Esada Selimbegovića tukli su u zatvoru kundacima i pendrecima po glavi i kamo su god dosegli, a tuklo ga je 15 partizana. Ahmeda Sarajlića, ustaškog tabornika, tukli su u zatvoru tako, da je pao i onesviestio se. Jednoga dana izprebijanog bacili su ga u kola i odvezli, te negdje strieljali. Ahmeda Kapetanovića i Rizu Kapetanovića te Juru Jurića tukli su jedanput na preslušanju tri sata tako, da više nisu mogli poslije toga na nogama stajati i izčupali su im skoro sve kose s glave i nakon toga bacili u kola i kao stoku odvezli u Pašinac, gdje su im porazbijali glave, kako mi je pripoviedao Alija Jahić, koji je bio s njima i kojega su onda još ostavili na životu, jer im je tik pred strieljanje kazao, da će im odkriti mjesto, gdje se nalazi radio-postaja.

Tu skupinu ljudi pred grobom tukli su po njegovom pripoviedanju uz partizane i seljaci pravoslavci, a najviše srbske žene i to čekićima i sjekirama po glavama tako, da su oni umrli od tog mrcvarenja. Čuo sam, kad je komandant zatvora, partizan Pero Aviluk, u zatvoru pripoviedao, da su logornici Anđelki Sarić živoj urezali slovo ≫U≪ na oba dlana, zatim na obje strane grudiju i na čelu i onda su je ubili. Dok sam ja bio u zatvoru, uviek je zatvor bio pun Hrvata katolika i muslimana, a partizani su svakih pola sata dolazili u zatvor i tukli ljude kundacima, kamo su dosegli, kao stoku. Od nas u zatvoru opljačkali su sve, što je tko imao, a nekoje su nagovarali, da će ih pustiti i poštediti im život, samo neka im plate 5.000 dinara. Nisu naime htjeli spominjati Kune, premda se to imalo platiti u Kunama. Žena Asima Čepića, koji je bio sa mnom u zatvoru, za to je saznala, pak je partizanima doniela 5.000 Kuna i dala 10 kutija cigareta i 3 dukata, ali ga partizani nisu ipak pustili, nego su ga ubili’ Još sam se sjetio osobito okrutnog mučenja Zaima Pašića, trgovca iz Priedora, kojeg su partizani kundacima izpremlatili na smrt i boli ga noževima, a u zatvor su ga donieli svega krvavog i izranjenog, a kasnije je i on ubijen.

Hakija Jusufagić, v. r.

 I Z K A Z

 PARTIZANKE MIRE CI KOTA, KOJA JE HRVATE IZ PRIEDORA OSUĐIVALA NA SMRT

 ZAPISNIK

 Sastavljen dana 24. srpnja 1942. u Priedoru po sudbeno-liečničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka o preslušanju Mire Cikota.

 P r i s u t n i :

Predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, član povjerenstva Maksimilian Stepinac, Dragan Katičić, perovođa.

Iz zatvora kotarskog suda u Priedoru bude predvedena Mira Cikota, partizanka, i preslušana kako sliedi:

 Mira Cikota, supruga predstojnika suda Bože Cikote iz Priedora, rodom iz Bos. Dubice, od otca Gliše i majke Danice, rođena Pralica, 30 godina stara, pravoslavka,

izkazuje:

Kad su u svibnju mjesecu 1942. godine u Priedor ušli partizani, bio je među njima i partizan Boško Šiljegović, moj daljnji rođak po majci, koji je odmah došao k meni u stan s još nekoliko partizana i kod mene se s njima nastanio. Ti partizani zahtievali su od mene, da s njima sudjelujem u njihovom sudu, koji je imao suditi Hrvatima  i to tako, da ja kažem svoje mišljenje o svakom. Ja sam morala s njima otići u selo Božiće kod Priedora u Kozaru, gdje su partizanski oficiri sudili Hrvatima iz Priedora, koje su tamo dovodili. Osim u Božiće odvodili su Hrvate iz Priedora i u selo Miljakovac, te su u oba sela imali logore za Hrvate iz Priedora. Taj sud nije formalno donosio osude, već je imao neke podatke o tim Hrvatima, oni su mene pitali za svakog pojedinog,  da li ga poznajem.  Ja sam tri dana dolazilau Božiće kraj Priedora i vraćala se na večer natrag. U Božiće su dovodili  skupine Hrvata iz Priedora i pojedine odvodili dalje u Kozaru, gdje su ih ubili. Ja ne znam ni mjesto, gdje, su ih ubili, niti sam čula pripoviedati kako su ih ubili. Kada sam jedne večeri išla u Priedor već u sumraku, vidjela sam jednu skupinu Hrvata, koju su iz Priedora partizani odvodili u Božiće. Nisam ih mogla prepoznati, jer je bila tama i nisam vidjela, da li su svezani. No išli su polako. U prva tri dana, do’k sam ja bila u Božićima, mislim da je ubijeno oko 100 Hrvata katolika i muslimana. Nije istina, da sam ja jednoj gospođi rekla: ≫Treba ubiti i svako hrvatsko diete u kolievci≪. Kada su me pitali partizanski oficiri za mišljenje o ženi ljekarnika Babića iz Priedora, ja sam im kazala, da je ona majka dvoje djece, i tada su je pustili. Ja ne znam, da li su poubijane mučili. Uobće ne znam, kamo su ih odvodili i gdje se nalaze grobovi poubijanih Hrvata. U Božićima pred tim sudom bila je i Anđelka Sarić iz Priedora, no gdje su nju ubili i da li su je i kako su je mučili, ne znam. Znam, da je mjesto, kamo su odvodili one, koje su ubili, udaljeno četvrt do pola sata od Božića u planini Kozari iza briega, ali ja nisam čula ni pucnja. Glavni partizanski oficir kod toga suđenja bio je neki Soša. Mi smo ga znali samo pod tim imenom. Kad su hrvatske i njemačke trupe ulazile u Priedor, ja sam sa djetetom pobjegla u Kozaru, gdje sam par dana lutala i kad su nadirale u Kozaru njemačke i hrvatske trupe, sakrila sam se u jedan grm, gdje su me našli i zarobili. Za vrieme partizanske vladavine u Priedoru održavani su sastanci i jedan zbor, na kojem su govorili vođe partizana.

Ovo su sve moje rieči te ih svojim podpisom potvrđujem. Mira Cikota, v. r.

 I Z K A Z

 MIČE RODIĆA, PARTIZANA IZ ĆIRKINPOLJA, KOJI JE PRISUSTVOVAO UBIJANJU HRVATA

NA PAŠINCU I KOPAO GROB ZA NJIH

ZAPISNIK

 Sastavljen dana 25. srpnja 1842. u Priedoru po sudbeno-liečničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka o preslušanju Miće Rodica kao svjedoka.

 P r i s u t n i :

Predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, član povjerenstva Maksimilian Stepinac, perovođa Dragan Katičić.

U prostorije kotarske oblasti u Priedoru pristupio je pozvani Mićo Rodić, partizan, i preslušan kako sliedi:

 Mićo Rodić, star 30 godina, sin Sime i Mare iz Čirkin-polja, kuća br. 17, pismen, pravoslavne vjere, oženjen, prema vlastitom izkazu do sada nekažnjavan, izkazuje:

Kad su partizani ušli u Priedor, ja sam bio kod kuće. Partizani su u Priedoru hvatali Hrvate i vodili ih gore u šumu na Pašinac kod sela Palančišta. Prvu grupu Hrvata katolika i muslmana vodili su iz Priedora na rečeno mjesto u tri sata poslije podne. Prvo strieljanje dovedenih Hrvata na Pašincu, gdje su danas izkopavali mrtva tiela ustrieljenih, bilo je prve noći, nakon što su partizani ušli u Priedor i to, ja ne znam točno, ali nekako između 12 i 2 sata noću. Oko ponoći došla su k meni u moju kuću u Čirkin-polju trojica naoružanih partizana i rekli mi da idem s njima da kopam grabu za one, koji će biti strieljani. Ti su partizani imali puške. Ja sam otišao s njima na mjesto, gdje su se danas izkopavala mrtva tiela ustrieljenih. Kad sam došao tamo, našao sam još trojicu ljudi: Jovana Gavranića i još dvojicu iz Orlovaca, koji su sa mnom kopali grabu. Tamo, kad smo došli, našli smo još tri naoružana partizana, koji su stražarili nad dovedenim Hrvatima na strieljanje. Imena ostale dvojice, koji su sa mnom kopali grabu za strieljanje, ne znam, jer ja nisam obilazio po selima i ne poznam ljude. Kad sam došao tamo, rekli su nam partizani da kopamo grabu tri metra duboku. Vidio sam na tratini kraj grabe, koju smo kopali, već postrieljane ljude. Ja mislim, da je strieljanih bilo 7 do 8, ali ja sam zaboravan čovjek, pa je moglo biti i više. Kad smo kopali grabu za strieljanje, stajala su kraj grabe još dvojica ljudi, koji nisu bili strieljani, kad smo mi došli da kopamo grabu. Kad smo grabu izkopali, onda su partizani skinuli odiela i košulje sa ove dvojice, koji još nisu bili strieljani. Bio je sumrak, ali se ipak nešto vidjelo. Kraj grabe su bila odiela i rubenina, koju su partizani bili skinuli s onih postrieljanih. Dok smo kopali grabu, partizani su govorili svašta, ali ja sam zaboravan i ne znam što su govorili. Ona dvojica, koje su strieljali, kad smo mi izkopali grabu, nisu ništa govorili. U času kada su ih partizani strieljali straga, oni su stajali kraj grabe okrenuta lica duž grabe. Na njih su pucali s dum-dum tanetima u glavu otraga. Ustrieljeni su pali, a da nisu rekli ni rieči. Kad smo ih počeli slagati u grabu, dvojica su se micala. Partizani su na to; opalili na njih još dva metka. Kad smo ih slagali u grabu, nisam primietio, da je koji od njh bio živ. U grabu smo ih slagali sva četvorica, koji smo ju kopali. U onu dvojicu, koji su se još micali, pucao je jedan partizan. Nakon što smo postrieljane poslagali u grabu, zatrpali smo ih zemljom i onda smo svi otišli. Kamo su otišli partizani i ona trojica, koji su sa mnom kopali grabu, ne znam, a ja sam otišao kući. Ne znam što je bilo s odielima i rubeninom postrieljanih, koja se nalazila kraj groba. Priznajem, da su mi partizani rekli: ≫Uzmi ove hlače!≪ Ja sam uzeo te hlače i odnio ih kući i dao sam ih ženi. Te su hlače bile na plotu, kada je vojska ušla u Priedor i kada smo otišli bježeći u šumu Kozaru. Ne znam, što je s tim hlačama bilo. U Kozari sam ostao tri nedjelje. Hranili su nas civili, seljaci u selima. Predali smo se vojsci u selu Palančište. Tu su nas pustili na slobodu. Nisu nas preslušavali. Nije istina što tvrdi moja žena, da sam ja u noći, kada se navaljivalo na Priedor, otišao s partizanima. Moja žena ne zna, gdje sam ja bio. Meni su uoči napadaja na Priedor bili došli partizani i rekli da idem do jedne kuće u Palančište i da se tamo skupimo. Tu smo ostali.

Sve gore navedeno su moje rieči i potvrđujem ih svojim podpisom. Mićo Rodić, v. r.

 I Z K A Z

UROŠA TIMARCA IZ CIRKIN-POLJA, KOJI JE PRISUTSTVOVAO UBIJANJU HRVATA

IZ PRIEDORA

 Z A P .I S N I K

 Sastavljen dne 26. srpnja 1942. u Priedoru po povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka o preslušanju Uroša Timarca, kao svjedoka.

 P r i s u t n i :

Predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, član povjerenstva Maksimilian Stepinac, perovođa Dragan Katičić.

 U zgradu kotarske oblasti u Prijedoru pristupio je pozvani Uroš Timarac, 54 godine star sin Nikole i Ruže, oženjen, pravoslavne vjere, pismen iz Činkin-polja, upozoren na izkaz istine pod svetost prisege izkazuje:

Druge ili treće noći nakon što su partizani ušli u Priedor, ja sam došao između 8 i pola 9 sati na večer kući s konjima. Te večeri došli su k meni vojnici-partizani. Prije nego su oni došli, ja sam spavao. Moja me je žena probudila. To je moglo biti malo prije 1 sat noću. Žena mi je rekla: ≫Uroše, pucaju puške!≪ ≫Koliko je puta puklo?≪ pitao sam? Ona je rekla: ≫Skupa sedam do osam puta!≪ Ja sam joj rekao: ≫Šuti, j …….. ti puške!≪

Prošlo je nekih 15 minuta i došli su vojnici-partizani. Rekli su mi da idem smjesta s njima, da uzmem lopatu i motiku. Ja sam im rekao: ≫Molim vas, vojsko, ja sam umoran, ja sam došao s konjima, pustite me, ja sam stari čovjek≪. Tada su me dva puta šamarali i rekli mi: ≫Ideš, ponesi lopatu i motiku!≪ i pratili su me na Glavicu. Kad sam došao na Glavicu, gdje su postrieljali Hrvate, graba je već bila izkopana i u njoj su bili postrieljani ljudi. Već je na njih bilo nabacano nešto zemlje, ali su se tiela vidjela, osobito noge, koje su stršile van. Postrieljane Hrvate zatrpavalo je nekoliko vojnika-partizana. Kad sam ja došao, rekli su mi: ≫Bacaj, Boga ti tvoga!≪ Ja sam šutio i zagrtao. Radili smo dva sata, dok su mi rekli: ≫Kod kuće nemoj govoriti ništa, ubit ćemo te, to znaš dobro!≪ Na Glavici je tada bilo dosta vojnika-partizana. Bila je velika masa. Svi su bili naoružani s puškama. Nisam vidio, da li su imali i bombe. Zatrpavao sam grabu ja i tri vojnika-partizana, a osim toga i Lazo Vranješ iz Orlovaca, koga su kasnije partizani strieljali. Kad sam počeo zatrpavati postrieljane Hrvate, meni se činilo da je bilo oko 7 do 8 ljudi u grabi. Ja sam pitao, koliko ima ustrieljenih, a partizani su rekli: ≫Ima ih desetak, što se to tebe tiče, samo zagrtaj!≪ Kad smo počeli zagrtavati vidio sam, jer su svietlili električnim lampama, da je jedan metar od grabe puno krvi. Naredili su nam da najprije postružemo tu krv i da je sa zemljom bacimo u grabu. Krv se nije više pušila. Mi smo ju postrugali i bacili u jamu i počeli zatrpavati. Svima postrieljanim Hrvatima iz Priedora su skinuli odiela i košulje, prije nego su ih strieljali. Meni je komandant rekao: ≫Ajde, ti ćeš dobiti hlače≪, a ja sam rekao: ≫Ne ću, gospodo, vama hvala≪, i ja sam otišao kući. Komandant je još rekao: ≫Tko ima poderano na sebi, drugovi, ajdete, neka sebi uzme odielo≪. Ostala odiela i rubeninu nosili su do crkve u Čirkin-polju, koja je blizu Glavice. S njima je išao i Lazo Vranješ i tamo su svietu, kojeg se mnogo sakupilo u blizini crkve, koja je blizu mjesta, gdje su strieljali Hrvate iz Priedora, dielili odiela i rubeninu poubijanih. Ja sam drugog i narednih dana vidio ljude, koji su na sebi nosili odiela poubijanih Hrvata, ali ih nisam pitao, odakle im to. To se mene nije ticalo. Više bi vam znao reći Ivo Dejanović, knez sela. Ništa vam drugo ne mogu reći o tome, znate, kako je, ne volim pričati zlo, a više i ne znam o tome. Drugog dana oko podne došli su po mene, vozili smo s konjima vodu i neko brašno iz mlina u Orlovcima. Ja sam poslije išao u Priedor a iz Priedora u Kozarac. Vozio sam puške, municiju i ranjenike. Ne znam koliko puta sam vozio. Nisam vozio opljačkane stvari iz Prijedora, nego samo ćebad.

Ovo su moje rieči, koje podpisujem svojim podpisom. Uroš Timarac, v. r.

 I Z K A Z

 JELE RODIĆ IZ ČIRKIN-POLJA, PARTIZANKE

 ZAPISNIK

 Sastavljen dne 25. srpnja 1942. u Priedoru po sudbeno-liečničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka o preslušavanju Jele Rodić, kao svjedoka.

 P r i s u t n i :

Predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, član povjerenstva Maksimilian Stepinac, perovođa Dragan Katičić.

 U prostorije kotarske oblasti u Priedoru pristupila je pozvana Jela Rodić, žena Miće Rodića iz sela Čirkin-polja, kuća br. 17, stara 23 godine, kćerka Mihajla i Mare Milinković, pravoslavne vjere. Ona izjavljuje:

 Partizani su prolazili kraj naše kuće, u vremenu nakon što su bili ušli u Prijedor, i oni su se svraćali kod nas u kuću. Moj muž pozvan je od partizana, kad se navaljivalo na Priedor, da ide s njima i on je s njima otišao u Priedor u noći, odakle se vratio drugog dana između 9 i 10 sati prije podne. Prvu noć poslije toga bili smo kod kuće. Partizani su došli noću, ne znam koliko je bilo sati, pred našu kuću i pozvali moga muža. Drugih ljudi, partizana, nisam vidjela. Moj muž je otišao s ovom trojicom naoružanih partizana i vratio se kući za dva, tri sata. Ja sam bila budna i čekala na njega. Čula sam pucnjavu, ali ne znam, koliko je hitaca izpaljeno. Kad je moj muž došao kući, onda sam ga pitala: ≫Mića, gdje si bio!?≪ On mi je rekao: ≫Gdje bi bio, bio sam vani, na Glavici, gdje su strieljani. Kopao sam tu grabu, gdje smo zakopali one, koji su strieljani. Zakopali smo ih petnaest!≪ Drugo mi ništa nije pripoviedao, već je legao i spavao. Kući je donio jedne hlače i ja sam ih dala slugi. Ja sam te hlače oprala i ostavila ih na plotu. Ne znam dalje što je s hlačama bilo. Ne znam ništa, šta je bilo s odielima i rubeninom onih Hrvata, koje su postrieljali, ali sam čula, da su partizani sve odnosili u komandu. Ja ne znam, kome su dali. Moj muž je došao kući s Glavice oko 4 sata u jutro. Ništa vam  drugo ne mogu reći, jer znate, gospodine, ništa nisam čula, jer se ljudi nisu usudili  pripoviedati. Znate, nama su partizani govorili: ≫Ništa ne smijete govoriti, jer ćemo vas strieljati,  imate da ćutite≪. Još su nam govorili: ≫Vidite li ovu pušku, ovime vam možemo suditi!≪ Ženama  su se najviše prietili. Čula sam da su u Božićima i gore u Palančištu strieljali neke žene, jer su nešto rekle. Ne smijemo mi ništa pričati, gdje je tko ubit ili strieljan, jer nama kugla u čelo, ako samo rieč izkažemo. Partizani su od nas tražili da idemo u Priedor na zborove, ali moj muž nije išao, jer ga je zaboljelo srdce. Ne znam, kud je on otišao, kad je došla vojska u Priedor i odtjerala partizane. Ja sam bila kod mog otca u Tukovima. Partizani su govorili svašta. U Tukovima su ljudi govorili, da ne valja ovo što rade partizani.≪ Tko može što ovoj sili, kakva je vojska, nas će upropastiti ovi ≫šumari!≪. Drugo vam ništa ne znam reći za ubijanje Hrvata.

Ovo su sve moje rieči i to potvrđujem svojim podpisom. Odtisak desnog palca Jele Rodić.

 I Z K A Z

MARE DOŠEN, PARTIZANKE, O UBIJANJU HRVATA U PRIEDORU

 ZAPISNIK

 Sastavljen dana 24. srpnja 1942. u Priedoru po sudbeno-liečničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području župe Sana i Luka o preslušanju Mare Došen.

 P r i s u t n i :

Predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova; član povjerenstva Maksimilian Stepinac, viećnik Sudbenog stola; perovođa Dragan Katičić.

Iz zatvora kotarskog suda u Priedoru bude predvedena Mara Došen, partizanka, i preslušana kako sliedi:

 Došen Mara, krojačica iz Sanskog Mosta, kći Jure i Sofije rođene Rončević, pravoslavne vjere, stara 45 godina, boravištem u Drvaru, sada iz Priedora, pismena, izkazuje:

Ja sam krenula iz Drvara u maju mjesecu ove godine htijući doći u Sanski Most i to pješice preko područja, koje je bilo u rukama partizana, i došla sam u Priedor šest ili sedam dana nakon što su u Priedor ušli partizani, makar sam znala, da se u Priedoru već nalaze partizani. U Priedoru sam ostala ne odlazeći u Sanski Most, jer sam čula, da se u Sanski Most ne može. U Priedoru sam se nastanila kod poznate mi obitelji Rudolfa Čadeka, željezničkog strojovođe, gdje sam bila samo dva dana. Rudolfa Čadeka su partizani uhitili i odveli u zatvor, gdje je bio par dana zatvoren, pa ga je njegova kćerka išla posjećivati i jedanput, kad se vratila iz zatvora, kazala je, da je otac bio strašno tučen, te sam za par dana čula, da ga je nestalo. Dok sam još bila kod Čadeka, došla je k meni moja poznanka Nata Bogunović, koja me je pozvala k sebi, pa sam ja otišla k njoj i kod nje sam poslije toga živjela. * Obitelj Rudolfa Čadeka je katolička, a Nata Bogunović je pravoslavne vjere. Kad je vojska ušla dne 10. lipnja 1942. u Priedor, Nata Bogunović i svi njezini ukućani dali su se u bieg, u šumu Kozaru, pa sam s njima pobjegla i ja. U Kozari išla sam od sela do sela te sam došla do sela Božići, gdje se nisam zadržavala, već sam kroz njega prošla u Jelovac u Kozari, zajedno s drugim ljudima, koji su bježali i tu nas je jedan partizan liečnik uputio u selo Vojkovac, gdje sam ostala par dana, a poslije toga sam otišla u selo Bijakovac, kamo su prodrli Nijemci i mene zarobili. Idući kroz selo u planini Kozari hranila sam se kod selskih odbora, koje su osnovali partizani, a hranu je moralo davati selo. Ja nisam vidjela, kada su partizani ubijali Hrvate u Priedoru i okolici, već sam samo čula od partizana, da su ih ubijali i mučili, ali kako i gdje su to vršili, to mi točno nisu pripoviedali. Čula sam od partizana pripoviedati, da su u Priedoru pobijeni Hrvati, i to s razloga, da su Hrvati u Priedoru ustaše, bilo organizirani bilo tajni. Ne sjećam se, tko mi je od partizana pripoviedao, no čula sam od njih, da je u Prijedoru ubijeno četiri stotine do pet stotina i više Hrvata.

Mara Dosen, v. r.

 JEZOVITE NOĆI NA PAŠINCU KOD PRIEDORA

IZKAZ ALIJE JAHIĆA IZ PRIEDORA

 ZAPISNIK

 Sastavljen dne 30. srpnja 1942. u Priedoru po sudbeno-liečničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka o preslušanju Alije Jahića, kao svjedoka.

 P r i s u t n i :

Predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, iz Zagreba, član povjerenstva dr. Maksimilian Stepinac, viećnik Sudbenog stola, iz Zagreba, perovođa Dragan Katičić, iz Zagreba.

 U zgradu kotarske oblasti u Priedoru pristupa pozvan Alija Jahić, 23 god., stolar, iz Priedora, muslimanske vjere, pismen, otac Hasan, majka Emka, koji propisno opomenut na izkaz istine i svetost prisege, kao i na posljedice krive prisege, izjavljuje:

 Mene su uhapsili treći dan u mojoj kući. Odveli su me u zatvor. Tu sam bio dva dana, pa su me odveli na preslušavanje u kotarsku oblast. Preslušavala me je partizanka Mira Cikota, neki Karabegović iz Banja Luke i partizanski vođa Soša. Oni su me smatrali ustaškim izvidnikom.  U zatvoru su me mučili na taj način, da su me najprije svezali. Tada sam potrbuške morao leći  i dići noge, koje su svezali vojničkim remenom i onda me tukli. Zatim su me tako izmučenog  ostavili na sred sobe. Onda su me opet mlatili po leđima. Psovali su mi ustašku majku. Pitali  su me među ostalim i za tajnu radio-postaju. Na preslušavanje su me vodili 4 ili 5 puta. Tri dana prije nego je došla vojska i protjerala partizane, odveli su nas u noći oko 12 sati u kotarsku oblast na preslušavanje. Nisu nas međutim vodili na preslušavanje, nego su nas odatle odveli na strieljanje. Rekli su nam da idemo u Kozarac. Na putu u Kozarac, kada smo bili blizu Pašinca, rekao je zapovjednik zatvora Pero Kovrlija:Stoj Mi smo stali. Tada je Kovrlija rekao: ≫Ne možemo u Kozarac, jer ćemo zabasati, nego ovamo putem≪. Okrenuli smo se prema Pašincu. Mismo tada imali osjećaj, da će se s nama nešto strašno odigrati. Ciela naša grupa, koju su vodili na strieljanje, brojila je 22 muškarca i 2 ženske. Ne sjećam se imena svih, ali znam da su među nama bili među ostalim: Ibrahim Murić, Esad Selimbegović, Ahmed Gugić, Olga Ljubičić i Julija Pavlcšić. Kad su nas dotjerali uz brdo kod Pašinca, Kovrlija je rekao: ≫Stoj!≪ Mi smo tu stali. Tada je Kovrlija rekao: ≫Drugovi partizani, uzmite svaki po jednog, ali pazite, da si koji ne razbije nos≪. Tako su nas odveli na mjesto strieljanja. Svi smo bili svezani i tako svezani morali sjesti na ledinu, koja se nalazila u šikari. Tu je bilo više seljaka i nekoliko pravoslavnih seljakinja, odnosno više snaša, nego muškaraca. Tada je Pero rekao ovima: ≫Kopat ćete ovdje i ovdje≪. Kada su grobovi bili izkopani, koje su kopali muškarci i žene, rekao je partizan Pero: ≫Onaj, koji je slabijih živaca, neka se javi prvi!≪ (t. j. za strieljanje). Prije toga su srbske žene udarale po nama batinama psujući nam hrvatske majke i otčeve. Prije strieljanja su Srbkinje skinule odiela i košulje sa svih nas tako, da smo ostali samo u gaćama, a neke su skinule sasvim. Na poziv Pere javio se prvi Ivan Knežević. Onda se javio drugi iza njega, kome ne znam imena, a treći Johan Gutler, kome je Pero rekao već prije: ≫Tebe ću ubiti ja!≪ Mi ostali smo sjedili u polukrugu. Oko nas je bilo 18 naoružanih partizana i oko 15 srbskih seljaka. Oni su se otimali, da i oni ubiju po kojega od nas. Olgu i Julu tukle su dvie Srbkinje i rugajući se njima pitale. ≫Gdje su vam ustaše, majku vam hrvatsku!?≪ Te dvije Srbkinje uzele su sebi njihove haljine. Poslije Gutlera strieljali su redom sve. Na kraju smo ostali Esad Selimbegović i ja. Ja sam zamolio partizana Peru, da mi dopusti da pošaljem kući jednu sliku, na koju ću nešto napisati. On mi je to dopustio i ja sam napisao nekoliko rieči. Esad Selimbegović je molio,| da mu dopusti da odpjeva dvie pjesme i to: ≫Bosno moja≪ i ≫Zeleni se (pod Travnikom meraja≪, što mu je dopušteno, a partizan Pero je još tražio da odpjeva: ≫Moj živote, gorak li si≪. Esad je na to rekao: ≫Meni život nije gorak, za jednog Hrvata Hrvatska ne će propasti!≪ Tako slično rekla je i Olga Ljubičić. Kako su kojeg ustrielili, tako su ga bacili u jamu. Kad je došao red na mene, ja sam se dosjetio i rekao: ≫Ako mi poklonite život, reći ću vam gdje se nalazi tajna radio-postaja≪. Zato me nisu odmah strieljali, ali mi je Pero rekao: ≫Dajem ti častnu rieč, da ćeš ostati na životu, ali ako se ne nađe, mi ćemo te peći i nedopeći≪. Ja sam rekao: ≫Radite onda sa mnom što hoćete≪. Jedan drugi partizan je rekao: ≫Ako se ne nađe radio-postaja, ne ćemo te peći, nego ću ti ja izkopati oči i odrezati nos i sve drugo!≪ Tako sam se spasio od strieljanja. Vidio sam kako su nakon toga podielili seljacima odiela i rubeninu postrieljanih. Moram reći još to, da su jednoga od naših ubili tako, da mu je jedan, nakon što nije bio usmrćen hitcem iz puške, tupim nožem (škljocom) polagano rezao i prerezao grkljan. U Olgu Ljubičić i Juliju Pavlešić su pucali dva puta. Mene su ujutro vodili kod Ade Rešića, kod tako zv. Điđin-vira radi tajne radiopostaje. Ona dakako nije nađena, pa su me oko 10 sati u jutro odveli u zatvor. Oni su i dalje tragali za radio-postajom. U Crnoj dolini našli su nekakav komad, koji im je naličio kao komad od radio-postaje, pa su mi rekli kod novog preslušavanja, kad su me opet tukli, da ću opet ići s njima u 1 sat, a ako se tada ne nađe radio-postaja, da će me ubiti. Na sreću je ujutro kružio nad Priedorom jedan zrakoplov, pa su se oni prepali i nisu znali, što da rade. Ja sam tada bio u zatvoru. Pola sata kasnije došla je pred zatvor gdja Tupek i počela sjekirom razvaljivati vrata. Mi smo pitali: ≫Što je!?≪ a ona je vikala: ≫Ne bojte se, braćo, ušli su talijanski tankovi u Priedor!≪ To su bili njemački tankovi. Nas je u zatvoru bilo 48. Da nisu došli njemački tankovi, bili bi svi postrieljani. Kad smo izlazili van, pokušao nas je još zaustaviti agent Srbin Mihajlo Savanović, no mi smo izašli napolje. Ja sam izjurio onako svezan na slobodu i upravo u taj čas stigao je jedan njemački tank pred zatvor. Niemci su nam skinuli lance i tako je prestala naša patnja.

Ovo su moje rieči, koje potvrđujem svojim podpisom. Alija Jahić, v. r.

 Članovi povjerenstva:

Matija Kovačić, v. r. Dr. Maksimilian Stepinac, v. r.

Dragan Katičić, v. r.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Oglasi

One comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s