MATIJA CRNKOVIĆ, 1937-1945.

Ludbreški župnik Matija Crnković sin Roka i Marije rođ. Geć, rođen 19. II 1890. u Apatiji općina Ludbreg, svećenik rodom iz Ludbrega kojem se još uvijek ne zna za grob, čuvar svetišta Predragocjene Krvi Kristove, župnikovao je u Ludbregu od 1937., do 1945. Radi mnogih ozbiljnih prijetnji ludbreških komunista, i župnik Crnković je s ostalim ludbreškim uglednicima, u početku svibnja 1945. pošao prema Austriji, nadao se je, pod zaštitu zapadnih saveznika. Dokle je na tom svom putu župnik dospio ne zna se, ali poznato je da je u lipnju 1945., bio u varaždinskom zatvoru zloglasne OZNE i da je tamo, bez suda, ubijen. Govorilo se među ustrašenim ljudima, da je u tom zločinu sudjelovao i netko od ludbreških komunista kojemu je župnik učinio puno dobra. Presuda je sačinjena po ustaljenoj praksi Titovih partizana nakon ubojstva župnika presudom tzv. Vojnog suda Komande grada Varaždina sud br. 672/45 od 17. VII. 1945 na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak političkih i svih građanskih prava i na konfiskaciju njegove imovine.

Dolaskom komunista na vlast 1945., počeo je nezapamćeni progon Crkve. Nova vlast je s gradskoga trga uklonila pil Sv. Trojstva, zaštitnika ludbreške župe. Partizani su dolaskom u kapelu dvorca Bathyannyani, u kojoj se po predaji dogodilo čudo Krvi Kristove, pretvorili u konjušnicu. Svi su zidovi prebojani, oltari su pocijepani i spaljeni, a kipovi s oltara bačeni u rijeku Bednju.

U Ludbregu su zabranjeni svi vjerski skupovi. Prema pričanjima domaćih ljudi, policija je hodočasnike koji su se usudili doći legitimirala i silom ih vraćala kućama. Misna slavlja za veliko mnoštvo održavala su se u cinktoru župne crkve.

Vremenom je pritisak vlasti popustio, osobito nakon uspostave diplomatskih odnosa Svete Stolice i tadašnje SFRJ. Narod i u ludbreško proštenište od početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća dolazi u sve većem broju, osobito nakon što je vlč. Ivan Jurak izdao “Vodič u svetište Ludbreg”. Župna crkva i cinktor vrlo brzo postaju pretijesni za veliko mnoštvo hodočasnika.

Ubrzo su došli i prvi demokratski izbori i toliko željena sloboda. Gradska vlast je odobrila misno slavlje u gradskom parku dvorca Bathyanny. Prvi puta nakon 1945 ulicama Ludbrega kretalo se veliko mnoštvo vjernika u procesiji od župne crkve. Više od 50.000 okupljenih vjernika crkvenim i svjetovnim vlastima su poslali jasnu poruku što Ludbregu treba da bi dostojno proslavio Svetu nedjelju i napokon ispunio zavjet iz 1739.

Crnković je vodio svu akciju oko organizacije izgradnje kapele po uzoru na Božji grob u Jeruzalemu. Akciju je pokrenuo još 1938. g. Prečasni Juraj Lahner kad je prilikom svojih istraživanja otkrio davno učinjeni, a neispunjeni, zavjet Hrvatskog Sabora, no osobito se aktualizirala 1939. godine, obilježavanjem dvjestote obljetnice toga zavjeta. Uz potporu nadbiskupa Stepinca, vlč. Crnković je prikupljao novac za gradnju, pregovarao s tadašnjim, već onda lijevo nastrojenim, općinskim vlastima koje su na sve moguće načine odbijale dodijeliti potrebni prostor i nastojale onemogućiti gradnju. Kako je na pomolu bio drugi svjetski rat, vlč. Crnković je prikupljeni novac utrošio na gradnju kuće za boravište časnih sestara i okupljalište mladeži, tik do župnog dvora. Tu je kuću nakon drugoga svjetskog rata komunistička vlast nacionalizirala i oduzela župi.

Izvori i literatura: Josip Gjuran, Podravski zbornik 2006.

Autor: Vedran.P / komunistickizlocini.net