Tuzla – Drijenča – Bučje

Početak Drugog svj. rata u BiH imao je mnogo toga zajedničkog s početkom posljednjeg rata iz devedesetih. Kada sam sagledao svjedočanstva preživjelih, brojne dokumente i druge informacije jednostavno sam uvidio tu sličnost.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Naime kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska i kad se raspala Kraljevina Jugoslavija, vojska Kraljevine Jugoslavije u kojoj su visoki i drugi vojni kadar činili uglavnom Srbi, sve svoje oružje i opremu stavlja na raspolaganje Srbima koji se u početku opredjeljuju za dvije frakcije partizane i četnike koji imaju i zajednički štab. Hrvati i Muslimani tada su bili goloruki i formiraju po selima straže s nešto malo starog i primitivnog oružja koje im je ostalo još iz Prvog svjetskog rata pa i starije. Jer novoosnovana država NDH prvih godinu dana nije bila sposobna niti u mogućnosti da na tako velikoj teritoriji formira vojsku i naoruža sav svoj puk. Tako već naoružani i pripravni Srbi prvi kreću u napade i pljačke hrvatskih i muslimanskih sela u BiH, te se suprotstavljaju novoosnovanoj Hrvatskoj Državi.

I gle slučajnosti u posljednjem ratu ponavlja se povijest, Jugoslovenska narodna armija (JNA), se stavlja na raspolaganje opet Srbima i sve svoje oružje i opremu. Hrvati i Muslimani opet formiraju u početku u BiH straže slabo naoružane od uglavnom lovačkog naoružanja. Srbi se opet svrstavaju u početku u dvije frakcije u JNA krnje Jugoslavije i paravojne četničke formacije. Opet kreću prvi u napad na hrvatska i muslimanska sela i gradove, sve iz početka kao 1941!

Eh, što vam je ta povijest a i dalje je ne poznajemo jer je nemamo gdje ni učiti…Da li će nam se i treći put ponoviti a da ništa naučili nismo…

Kako je već poznato koncem 1941. je došlo do četničko-partizanskih akcija u istočnom, pretežno srpskom predjelu kotara Brčko i planine Majevice, i formiranja dvije manje skupine četnika-partizana od po oko 100 ljudi (Majevička i Bijeljinska četa, poslije NOPO).

Tada su partizani i četnici nastupali skupa, na temelju već svima poznatog sporazuma partizana i četnika od 01.10.1941., sa zajedničkim štabom za Istočnu Bosnu. Te gerilske skupine su bile sastavljene isključivo od Srba, jer ako uzmemo podatak da su glavna središta NOP-a bile planine Ozren i Majevica (točnije dio Majevice gdje gravitiraju srpska sela), sasvim je jasan nacionalni sastav takvih skupina. Kako je tada domobranstvo još bilo u nastajanju, akcije protiv gerilaca bile su ograničene. U zapadnom dijelu Majevice među pretežno katoličkim i muslimanskim stanovništvom nije bilo osnovanih ni četničkih a ni partizanskih vojnih formacija sve do konca 1943.

Tako su koncem 1941. godine mnoga Hrvatska i Muslimanska sela i zaseoci na Majevici bila izložena stalnim pljačkama i upadima partizana i četnika. Ljudi više nisu ni pravili razliku između te dvije vojne frakcije jer su pljačkali, ubijali i palili jednako a nerijetko i zajedno. To je bio i jedan od razloga zašto su Hrvati i Muslimani jako rijetko stupali u partizane na ovom području sve do kraja 1943. godine., kada se već uveliko moglo uvidjeti koja strana će biti pobjednik.

Tako po svjedočanstvu članova obitelji Filipović, Blagoje i njegovog brata Ive sam došao do saznanja o još jednoj tragediji u selu Drijenča zaseok Bučje. Naime oni su nam posvjedočili o svemu što im je prenio njihov otac Petar Filipović (1930 – 2012)., koji je bio svjedok stradanja obitelji Filipović iz 1941. godine. Inače se o stradanjima Hrvata s područja Soli -Tuzla vrlo malo pisalo i zna a razumljivo iz straha koji je i danas duboko ukorijenjen u hrvatskom narodu ovoga kraja od represije komunističkog režima preko njihovih razno razni Udbi, Ozni itd.

Svjedočanstvo navodim u cijelosti:

U zaseok Bučje četnici predvođeni Todorom Đokićem iz susjednog Srpskog sela Jablanica 1941. godine su izvršili upad i počeli s pljačkom seljana tom prilikom su likvidirali na grozan način moga djeda Filipović Iliju (Ilja Pavin) i dva strica Nedjeljko Filipović (Kajtan) i Filipović Josip. Djed Ilija (Ilja) je odrastao uz njegovog djeda Pavu zato sto je Iljin otac Toma umro mlad a nikad nismo uspjeli saznati zbog čega. Iljin djed Pavo je bio najimućniji na cijelom tom području. U posjedu je imao 300 duluma zemlje. Tri vodenice pored rijeke, dućan, krave, konje, ovce, svinje. Djedu Ilji je to ostalo u nasljedstvo. A četnici i partizani su ih zločinački ubili i većinu imovine oteli, tako da oni koji su preživjeli četničko-partizanski pokolj su postali sirotinja i uvijek na udaru komunističke Udbe. Pokojni djed Ilja je jedini imao dućan na tom području 1941. god., djeda su zaklali imovinu otuđili a dućan zapalili.

Četnici su djeda zaklali na obiteljskom posjedu a dva djedova sina su prisilili da krenu s njima dalje. Njih su ubili preko rijeke u susjednom selu i ostavili su njihova mrtva tijela tako kako su ih i ubili. Otac i njegov stariji brat koji su uspjeli preživjeti naravno sve su to krišom pratili. Dosta toga su uspjeli svojim očima vidjeti kao na primjer mrtvo tijelo zaklanog djeda ispod stare jabuke. A idući dan su saznali da su četnici ubili i dva njihova brata koje su na silu odveli i iživljavali se nad njima. Dakle vidjeli su svojim očima mrtva tijela svojih najmilijih ali nisu ništa smjeli dirati jer su partizani tako naredili koji su došli odmah nakon pokolja i zločina koji su obavili četnici. Dakle partizani su zaprijetili da nitko ne smije pipnuti mrtve jer će biti kažnjen smrću. Mrtva tijela su kasnije bila i premještana po govoru našeg oca. Vjerojatno su to radili kako bi zametnuli tragove zločina. Očevog starijeg brata Damnjana koji je s njim uspio preživjeti odveli su partizani u logor. Kasnije kada se vratio u selo bio je izmrcvaren i prsti na rukama su mu bili isprebijani. Partizani su ga mučili i zaprijetili mu smrću da ne smije ni o čemu reći ni riječi a razlog tome je bio taj što je Todor Đokić jedan od vodećih četnika iz sela Jablanica prešao u partizane i tamo postao istaknuti komunist. Velika većina četnika a među njima i oni koji su činili pokolje u sjeveroistočnoj Bosni nad Hrvatima i Muslimanima su prešli u partizane i zauzeli visoke položaje. Trebalo je ušutkati sve one koji su znali za zločine koje su počinili pa su mnoge prokazivali kao narodne neprijatelje i skraćivali ih za glavu a obitelji im izbacivali na ulicu oduzimajući im imovinu. Tim ljudima je bio jedini grijeh što su vidjeli i znali istinu i zbog tog su plaćali visoku cijenu. Tako su ušutkali i očeva brata Damnjana i tako od očevog brata Damnjana nikad ništa nismo uspjeli čuti o tom zločinu. A naš otac je pričao samo nama svojoj djeci i naglasio da o tome moramo šutjeti i nikome drugom pričati jer u suprotnom završit ćemo u zatvoru i lako i glavu izgubiti.

Poraće

Po završetku Drugog svjetskog rata partizani su podigli partizanski spomenik preko rijeke u susjedom selu Šibošnici. Pisalo se da je to spomenik žrtvama fašizma te su to uzdigli na najviši državni nivo. Otac je znao da su djedove kosti ostale ispod jabuke nedaleko od stabla stare jabuke na obiteljskom gospodarstvu. Za mrtvim tijelima očeva dva brata se kasnije izgubio trag. Kada se otac usudio pitati nadležne službe, za njih je dobio odgovor da su oni žrtve fašizma i uručili su mu lažne spomenice na ćirilici. Otac je pitao: ako su žrtve fašizma zašto onda njihova imena nisu upisana na spomeniku žrtvama fašizma koji se nalazi preko rijeke? Na to pitanje mu nisu dali odgovor nego su slijegali ramenima. Odgovor je dobio od mjesnih partizana koji su za vrijeme rata bili četnici. Otvoreno su mu rekli da na tom spomeniku nema mjesta za ustaše. I tu nije priča završena. Otac je umro a pravdu dočekao nije.

Od strica Damnjana sin Ilija (koji je dobio po djedu ime) odlazi na rad u Austriju u ono vrijeme kada su počeli prvi Drijenčani odlaziti u tuđinu trbuhom za kruhom. I tako je stričević Ilija dočekao mirovinu i prije nekih desetak godina vratio se s Austrijskom mirovinom u Drijenču. Odmah su ga saletjeli mjesni komunisti i uspjeli ga nagovoriti da zatraži da se upišu imena djeda Ilije i dva Iljina ubijena sina na spomeniku žrtvama fašizma. Ja kada sam saznao kritizirao sam ga samo tako. On se pravdao da puno toga nije znao dok mu ja nisam ispripovijedao. I mislio je eto da čini dobro pokojnicima koji su i njegova familija kao i moja.

Partizani su nastojali znatan dio žrtava koje su pobili oni i četnici zajedno sa svim ostalim žrtvama prikazati na spomeniku preko rijeke kojeg su nazvali “spomenik žrtvama fašizma”. A kosti djeda Ilje bi morale biti još negdje ispod stare jabuke na obiteljskom gospodarstvu.

Čak i u susjednom muslimanskom selu Humci još postoje živi ljudi koji znaju kako je četnik Todor klao njihove najmilije a kasnije je isti Todor bio najveći mjesni partizan, njegovi su sinovi bili policajci i svi su bili privilegirani. Todor je već duže vrijeme među mrtvima a čuo sam i da su mu djeca pomrla.

Represija komunističkog režima na povratnike

Moj stric Vinko prvi put iz Kanade nakon Drugog svjetskog rata došao je u Drijenču 1969. godine. Svi smo bili naravno jako sretni. Okupila se cijela familija da podijelimo zajedno tu sreću jer to je bio prvi stričev posjet poslije njegovog Križnog puta nakon Drugog svjetskog rata. Sve bi bilo super da tadašnja Udba nije svakodnevno odvodila strica na ispitivanje u Tuzlu i u tadašnju općinu Lopare kojoj je pripadala Drijenča. Nakon sto bi se stric vratio s takvog maltretiranja svi smo zamijetili da je jako rastresen i da se nešto loše događa ali stric nije smio ništa pričati o tome. Otac je također bio jako ljut zbog maltretiranja koje su komunisti priređivali njegovom bratu. Sa stricem je bila i strina i njihove tri kćerke koje su proživljavale traume zbog toga. Poslije je stric još jedanput dolazio u Drijenču 1972. godine., i ponovno s djecom preživljavao traume zbog komunističkog maltretiranja. Poslije toga se nije više usuđivao dolaziti u posjetu u svoju rodnu Drijenču. Jedno vrijeme je održavao vezu s ocem dopisujući se pismima dok se i ta veza nije počela pomalo gasiti i dok na pisma koja je otac slao stricu nisu više stizali odgovori. Uslijedila je srbočetnička agresija i Domovinski rat. Nakon Domovinskog rata je otac ponovo uspio uspostaviti vezu sa svojim bratom Vinkom.

U razgovoru s članovima obitelji Filipović saznao sam da oni namjeravaju ove godine krajem lipnja ili početkom srpnja podići spomen ploču svome djedu i dvojici stričeva koji su žrtve komunizma a bit će to ujedno prvo spomen obilježje podignuto žrtvama komunizma na području Tuzlanske Županije – Soli.

Autor: Vedran.P / komunistickizlocini.net