Cernik   

 

NOĆ JE TREBALA SAKRITI TAJNU

Robert Vujica ekskluzivno za portal komunistickizlocini.net

    U šumi Klačinac (bivši vlastelinski posjed grofa A.Kulmera) u Cerniku, mjestu kraj Nove Gradiške, duboko zakopana u zemlji leži tajna ubijenih ljudi. Njih 51 iz okolice Nove Gradiške, Bjelovara, Garešnice, Karlovca, Požege i drugih mjesta diljem BiH i Hrvatske, zvjerski je mučila i pobila postrojba IX.Brigade s bataljunom. O samom činu ubijanja i mučenja svjedočili su neki domicilni ljudi koji mahom više nisu živi. Prema svjedočanstvima gospođe Elizabete Trtanj, Kate Trtanj, Marije Trtanj, Ivana Bigovića (Mačaševa) i Stjepana Valešića te jadne ljude su 3 dana i 3 noći mučili mještani (Srbi) iz mjesta Šumetlica, a potom ih pobili i plitko zakopali u šumi Klačinac.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Njihove kosti su raskopale svinje koje su bile na ispaši. Potom je stigla zapovijed da ih se dublje zakopa ili doveze još zemlje i navali na njih, jer su ljudi, unatoč strahu od komunističkog režima, doušnika i špijuna počeli govoriti o tim ubijenim jadnicima.

Bilo je to kasno poslijepodne, 15.lipnja 1945. godine, mjesec dana po završetku 2.svjetskog rata, u koloni po dvojica slobodnim hodom 52 zarobljenika i nekoliko naoružanih pratilaca  s crvenim zvijezdama petokrakama na kapama, proveli su ih cestom od Nove Gradiške  kroz Cernik (današnjom Frankopanskom i Požeškom ulicom) do zaselka Marijevac, prema Šumetlici. Svi su to mogli vidjeti (krišom kroz prozore), ali nitko o tome ništa nije smio govoriti. Vladao je strah. Na raskrižju Cernik-Požega-Šumetlica (Strmac), kolona okreće na sjever prema Šumetlici , ali zaustavlja se kojih 500 metara  kod dviju kuća zaselka Marijevac. U prostranom dvorištu, okruženom dva metra visokim zidom načinjenim od kamenih ostataka Stridderove pilane i zatvorenim trima kapijama s gusto prikucanim hrastovim daskama što skrivaju unutrašnjost dvorišta znatiželjnom oku prolaznika, završio se „križni put“ kolone hrvatskih muževa, započet negdje u Bleiburgu.

Poručnik, partizan s Kozare, izdao je zapovijed da zarobljenici sjednu na travu pod orahom ispred velike staje. Bijaše to dvorište dviju obitelji Trtanj. Izišle su žene: Manda, Kata, Marija, Milka i Elizabeta i upitale poručnika mogu li im dati vode i hrane. Poručnik im je odgovorio da mogu, ali bez razgovora s bandom.

Stražari su se rasporedili po dvojica na svaku kapiju, petorica u šljivik iza staje, po jedan na svaki drvenik, a ostali uokolo sužanja. Žene su im davale lončiće pune mlijeka, komade sira, kruha i proje. Napojile su ih hladnom bunarskom vodom. Dok su jeli i pili, neki su počeli tiho izgovarati svoja imena i prezimena, mjesta, adrese, činove… Čak se jedan zarobljenik drznuo glasno obratiti ostalima kako im je to posljednja večera i da ih više nema. Svi su oni bili u civilnoj odjeći, ali pripadnici hrvatskih postrojbi. Između sebe dodavali su žuti papir i olovku i potpisivali svoja imena i prezimena kao i činove. Kada je pala naredba da se uvedu u štalu, odlučili su svoje osobne fotografije, predmete, novčanike, satove, prstenje, knjižice, poruke, molbe,vapaje itd. sakriti svuda po staji u slamu, da poslije njih ostanu te jedine stvari koje će govoriti o njima da su nekoć bili tu. Na dvadesetak metara ispred staje, partizani su postavili puškomitraljez. U predvečerje novopridošli civil iz Šumetlice (nakon rata umro od raka oka) ih je vezao žicom lijevu za desnu ruku između lakata i ramena svakom paru, tako da su jadnici bili priljubljeni jedan za drugoga. Napokon je pred stajom bilo povezano svih 25 parova. Izveli su i još jednog koji nije imao para. Vikao je i otimao se iz ruku stražara ne želeći ići sam na začelju. Shvatio je da je s krajem lipanjskog dana došao i njegov kraj.Svezali su ga i okrenuli leđima začelju kolone. Išao je natraške! Cijelu kolonu su opasali sa dvije žice i svakog zarobljenika privezali oko pojasa. Kada su krenuli za novi križni put, netko od njih se zahvalio ženi rekavši –„Majko, hvala!“

-„Zbogom, gospođo, javite našima!“

-„Rekli su nam da nas vode na rad u Požegu, ali ja znam da nas više nema!“

Kolona je išla prema Požegi, ali kod Majurskog mosta napustiše glavnu cestu i skrenuše na majur Klačinac. Nedaleko od grofovskih staja, dočekao ih je grofov poljar Mija iz Baćindola (kasnije se sam objesio). Njegov zadatak je bio da ih provede šumom na sjever prema Bjelavinama. Tu se zatekao očevidac (svjedok) Stjepan Valešić (Stipa) i zamalo izgubio glavu jer je vidio što nije smio. Uz stražare je išlo pet-šest civila (Srba) među kojima i dvije žene, svi iz Šumetlice.Stipin život spasio je poljar Mijo jer je rekao da je Stipina žena suradnica NOP-a. Svjedoci govore da su te žene bile najkrvoločnije u svojim sadističkim torturama. Tri dana su ih mučili civili i partizani na čelu s pomoćnikom komesara IX. Brigade drugom kapetanom Milovanom Samardžićem i sa isljednikom kod OZN-e, drugom Stevom i s još sedam boraca narodne obrane. Drug Stevo je (Ivan Stevo Krajačić) rodom iz mjesta Dragalić, nedaleko od Nove Gradiške. Žene iz Šumetlice su klale jadnike, rezale im organe… itd.

Tek trećeg dana iz šume su odjeknuli rafali, a što se zbivalo u međuvremenu, znali su samo stražari i izabrani civili koji su se iživljavali na mučenicima.

Pobili su ih i bacili u jarak, plitko zakopali zemljom i granjem. Ivan Bigović je svjedočio o ostacima: „Kad su svinje izrovale obuću i odjeću, kao i dijelove tijela, strašno smo se uplašili i pobjegli u selo“.

Tajna više nije bila tajna, pa je vlast organizirala odabrane ljude da se na gubilište naspe još zemlje.

Strah od odmazde „pobjednika“ bio je velik i ljudi su šutjeli.

Puno tih sitnica i znamena ljudi koji su ih dugo uza’ se nosili, potajice je vraćeno njihovoj rodbini. Ali kosti tih ljudi i dan danas tamo leže!

Žene s Marijevca , stavljajući život na kocku, uspostavljale su veze pa čak i putovale u Garešnicu, Viroviticu… noseći poruke i vijesti o rodbini. Nažalost, u toj svojoj humanoj misiji, nailazile su na šutnju i odbijanje rodbine da bilo što saznaju o svojim najmilijima, iz straha od represalija. Čast i slava, oprosti i milost od Boga, pedeset i jednoj hrvatskoj duši iz šume Klačinac:

 1.Josip Adam (žand.narednik)

2.Drago Andrašić

3.Josip Bačaj

4.Ivan Belak

5.Šimun Belog

6.Mato Blaženi

7.Šimo Brajković

8.Dano Burcar (žand.narednik)

9.Đuro Cuvaj

10.Milan Čekado

11.Antun Đuranić

12.Josip Hadžija (vodnik)

13.Mijo Ivanković

14.Antun Janković

15.Franjo Janković

16.Blaž Ježić

17.Franjo Jurković

18.Antun Keđo

19.Đuro Kirinec

20.Ivan Košćak (Liječnik iz Požege)

21.Milan Kranjčević

22.Đuro Lončarević

23.Stjepan Lončarević

24.Franjo Malašević

25.Tomo Mažar (žand.narednik)

26.Đuro Pantelić

27.Josip Pleša

28.Antun Posavec

29.Ivan Pudnej

30.Josip Pudnej

31.Josip Puhać

32.Matija Rep (vodnik)

33.Andrija Sertić

34.Ivan Slavić

35.Josip Star

36.Valent Šklebar

37.Mijo Švarc

38.Ivan Tonković (žand.narednik)

39.Ivan Tomac (žand.narednik)

40.? Marjanović

41.? Marjanović

42.Vinko Noth (Not)

I još devetorica čija imena nisu zabilježena

 Niti danas ništa bolje nije, bilo koja opcija da dođe na vlast, ništa ne poduzimaju da se označe grobnice, jame… tako i šuma Klačinac navodno je snimljena satelitski i obećano je da će biti iskapanja, što se do dana današnjeg nije dogodilo! Pod krinkom nezainteresiranosti, izgovor im je da nema novca, nema suosjećanja za mrtve. Nema empatije jer na vlasti trenutno imamo djecu istih tih partizana koji su klali i ubijali 45.-te.

Ostaje nam samo ogorčenje i pitanje „Kada će mrtvi u Hrvatskoj uskrsnuti?“

 

                                               Fotografije osobne stvari likvidiranih Hrvata

                                             Fotografije osobne stvari likvidiranih Hrvata

DOKAZ O EGZEKUTORIMA

Donosim izvješće javnog tužitelja II. JA o nepravilnostima u postupku prema ratnim zarobljenicima, Zagreb, 11. srpnja 1945.

 Štab X.Divizije izdao je naređenje Štabu IX.Brigade da sa jednim bataljonom izvrši pratnju tog transporta. Pomoćnik komesara iste brigade, drug kapetan Milovan Samardžić, izjavljuje u vezi s tim: „Ja sam organizirao ovaj transport, dao upute rukovodiocima. Postrojio cijelu kolonu, održao kratki govor i podvukao kakve će izaći posljedice ako bi koji od zarobljenika pokušao bježati ili napasti pratioce. Kolona je krenula. Ja sam sa motorom otišao naprijed. Kolonu sam sačekao u selu Cernik kod Nove Gradiške. Tu mi je saopšteno sljedeće: Da su dvojica ustaša ubijena, radi toga što nisu mogli ići , a druga dvojica što su pokušala sakriti pod most, a jedan što je zločinački i razbojnički napao na komesara čete u namjeri da ga razoruža.

Napominje se da je ta grupa zarobljenika išla na likvidaciju, jer su to sve bili ustaše, žandari i policajci.

U selima kod Nove Gradiške ubijena su razna lica i zakopana u neprijateljske rovove.

Dana 18. Ili 19. juna/lipnja o.g. dobio sam zadatak, da likvidiram jednu grupu ustaša legionara i žandara, ukupno 52. Naređenje mi je izdao šef Okružne OZN-e. Kako put nisam poznavao, uzeo sam za vodiča predsjednika NO-a Umetljica (namjesto Šumetlica). Zadatak sam izvršio. Sa mnom je još isljednik kod OZN-e drug Stevo (Ivan Stevo Krajačić), sa sedam boraca Narodne obrane.

 Javni tužilac II armije

Potporučnik

Drago /v.r./

Izvor : Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, 1944.-1946., Dokumenti, str. 192. -194.

Istraživač Robert Vujica/komunistickizlocini.net