Ljubuški

U župi Presvetoga Srca Isusova u Studencima pored Ljubuškog obilježava  se “Dan žrtava” svakog  svibnja. U dvorištu pred župnom crkvom nalazi se spomenik u koji su uklesana imena 263 žrtva Drugoga svjetskog rata i poraća (pobijenih od strane partizana), te devetorica branitelja poginulih u Domovinskom ratu. Najveći broj žrtava iz Drugoga svjetskog rata izgubio je svoj život na Križnome putu.

Tijekom Drugoga svjetskoga rata župa Studenci je katastrofalno stradala. Na kraju rata, kad je župa imala nešto preko 2.000 članova, ubijeno je 257 vjernika i četiri svećenika podrijetlom iz župe: dr. fra Rade Vukšić, fra Andrija Jelčić, fra Nenad Pehar i fra Lujo Milićević kao i nekadašnji župnik fra Grgo Vasilj. Neki su stradali u ratu a daleko najveći dio njih, bez ikakva suđenja i posve nevine, pobili su partizani poslije završetka rata 1945. Od 1945 pa do 1980.godine bilo je nazočno masovno iseljavanje Hrvata od komunističke stega i terora sa prostora ove župe. A najbolje nam svjedoči podatak da je usprkos velikom natalitetu od 1945 do 1975. god. broj stanovnika ostao skoro isti, u župi danas živi 2.110 članova u 510 obitelji a koliko je i 1945. god ljudi živjelo ovdje.

 

„Ovdje, na spomen ploči, upisana su 263 imena žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, te 9 imena poginulih u Domovinskom ratu s podrućja župe Studenci. Iz Prvog svjetskog rata su 54 žrtve, (koje nisu stavljene na ovu ploču) što ukupno čini 326 života, što je poznato. I oni su izdahnuli samo zato što su bili katolici, Hrvati, vjerovali u Boga i sretnu budućnost svoga hrvatskog naroda. I oni su svojom krvlju velikim slovima na zidu hrvatske povijesti napisali: MI SMO KATOLICI I HRVATI, I ŽELIMO TO OSTATI, MAKAR I ŽIVOT DATI! Neki od njih su bili vojnici, neki civili, neki oženjeni, neki stariji, neki mlađi,a neki upravo u cvijetu mladosti nemilosrdno pokošeni od ondašnje komunističke bezbožne vlasti, njenih diktatora i krvoločne vojske“ Većina ih je izginula na Križnom putu od Bleiburga prema rodnom zavičaju gdje su se nadali doći i nastaviti normalno živjeti. Kolike su majke godinama svako jutro nakon svibnja 45.godine izlazile pred vlastitu kuću gledajući suznih očiju čas prema Ljubuškom, čas prema Čapljini, neće li odnekud trgnuti njihov voljeni sin koji je otišao još 41-e, 42-e, braniti domovinu. I od tada ga više nisu vidjele. Neki su majci govorili da je vjerojatno poginuo, dok su drugi tvrdili da je viđen živ negdje oko Maribora. Izdušit će valjda odnekle, nadala se jadna majka i propitivala one koji su se toga ljeta vraćali s Križnog puta izgubljeni, izgladnjeli, bosi, goli, iscrpljeni, ali živi. Eto takvi su bili da ih na vlastita majka nije mogla prepoznati.

Prije nekoliko dana u Ljubuškom je predstavljena vrlo vrijedna knjiga prof. dr. Ante Čuvala iz Proboja – OD BLEIBURGA DO LJUBUŠKOG – koji je na jedno mjesto prikupio preko 60 sudionika koji su i danas živi, s područja ljubuške općine, i koji su opisali svoja stradanja i muke prolazeći taj hrvatski križni put od Bleiburga do svoje obiteljske kuće na području ljubuške općine. U knjizi je opisan križni put još dvadesetak onih za koje su svjedočili njihovi najbliži o njihovim stradanjima na Križnome putu. Drugi dio knjige donosi tablice, tj. popis po mjestima ljubuške općine onih koji su izgubili živote na Križnome putu, onih koji su preživjeli Križni put te popis žrtava rata i poraća onih koji nisu bili na Križnome putu nego su izginuli na nekim drugim mjestima. Naravno da se nije moglo doći do svakog imena i pronaći svakoga poginulog, ali prema podacima koji su se uspjeli prikupiti, knjiga donosi nazive 35 sela ljubuške općine čiji su mještani sudjelovali na Križnome putu, a brojke su sljedeće: s područja općine Ljubuški na Križnome putu bile su 2172 osobe; od toga ih je 1249 smrtno stradalo, 923 se vratilo kući, a 17 ih je umrlo od posljedica Križnog puta. Kad se ovoj brojci dodaju 1202 žrtve stradale na drugim mjestima u ratu i poraću, onda to znači da je u ljubuškoj općini sveukupno u Drugom svjetskom ratu smrtno stradalo 2469 osoba ili 10% od ukupnog broja ondašnjeg stanovništva ljubuške općine.

U ovoj župi danas je 5 živih osoba koje su prošle Križni put 1945.: Ivan Bule Čulankić, Miljenko Bule Gogić, Andrija Jurković, Boško Vukšić i Pavo Vukšić. A Boško je neki dan bio i na Bleiburgu na svetoj Misi, tamo gdje je bio i 1945.! A devedeset su mu i dvije godine! Kako se dobro drži i sad bi mogao pješke iz Bleiburga u Studence! Među sudionicima koji u knjizi opisuju sve svoje muke i jade Križnoga puta nalazi se i jedan svećenik. To je don Aleksandar Boras iz Vitine, rođen 1922. On ovako kaže, a vjerojatno bi to mogli potvrditi svi sudionici Križnoga puta: „Za naš Križni put nema tako oštrog pera ni tako crne tinte kojima bi se mogli opisati jadi sudionika Križnoga puta”. Nemoguće je uopće napisati nešto suvislo. Mi koji smo preživjeli te strahote gledamo sada drugačije na njih. Ponekad izgleda kao da se nije ništa dogodilo. Preživili smo i sada sve izgleda drugačije. Sve je nekako bezazlenije. Pokušavao sam pisati o tome svemu, ali sve mi izgleda besmisleno, nevjerojatno, zamagljeno. Ponekad se pitam jesam li uopće bio jedan od tih koji su proživili te strahote!“ (str. 87). Ova knjiga ostaje zasigurno najljepši spomenik jednom od najgorih i najtežih hrvatskih ratnih stradanja u njegovoj povijesti.

Uredništvo/komunistickizlocini.net