Zvonimir Panić

Jugoslavenski su zatvori naime bili jedan od tužnih hrvatskih križnih putova. Samo u zatvorima današnje Republike Hrvatske robijalo je 80.000 političkih zatvorenika, a najmanje je 7.000 njih tijekom odsluženja kazne likvidirano ili je umrlo od posljedica mučenja. U nastavku donosimo jedno svjedočanstvo o stradanju Zvonimira Panića.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Zvonimir Panić je bio dječak kada je uhićen i suđen, 1947. godine. Imao je 16 godina. Bio je sin seljaka iz sela Podturna kraj Čakovca. U Čakovcu je išao u gimnaziju. Netko ga je prokazao da pomaže križare. U kaznionici u Lepoglavi bio je uvršten u kazneni bataljun. U tu su skupinu svrstavali zatvorenike koje su željeli najteže kazniti, zapravo uništiti.Milicionari su zatvorenike udarali često i nemilice. Osuđenik nije znao kada će biti prozvan i tučen, a kada odveden na pješčaru, koja se nalazila u blizini kaznionice, i ubijen. Logorom je upravljao Josip Špiranec – već spominjani sadist i ubojica. Odgovoran je za smrt najmanje dvije stotina ljudi. Bio je major KNOJ-a, kasnije Udbe. Rodom je iz Bedekovčine kraj Zlatara. Slijepo je izvršavao dogovore s nadređenima, vjerojatno s Josipom Manolićem. Šezdesetih godina je za nagradu dobio visoke političke dužnosti. Hrvatsku državu dočekao je u Staračkom domu u Zagrebu, na Naumovcu. Nažalost, ni od koga nije bio pozvan na odgovornost. A Zvonko je u Lepoglavi bio izložen teškim patnjama. Bio je još gotovo dijete, ali je ipak pružao nutarnji otpor. Bio hrabar, odlučan. Želio je sačuvati dostojanstvo. Jednom se prilikom odvažio potužiti nekoj komisiji. Komandir odjela Mirko Martinac istog mu je dana zaprijetio da će skupo platiti. Bacili su ga u samicu i dali okovati.

Jedne od sljedećih noći nekoliko ga je stražara tuklo i mučilo. Supatnici iz susjednih samica i ćelija slušali su krvavu dramu. Čuli su Zvonkove jauke i povremene povike: Živjela Hrvatska! Živjela Hrvatska! Bilo je to 13. travnja 1949. U Knjizi umrlih zatvora u Lepoglavi upisano je da je Zvonko umro od srčane bolesti. Sredinom pedesetih Zvonkov je otac uspio – čudom, jer inače nikada nije bilo moguće – dobiti dopuštenje da Zvonkove posmrtne ostatke prenese u Podturen. Prilikom novog pokopa bilo je moguće na Zvonkovim kostima uočiti slomljenu lubanju, a i lomove na obje cjevanice.

Uredništvo/komunistickizlocini.net