SELO RUŠEVO U POŽEŠTINI – MJESTO STRAVE I UŽASA 1945.

  russ3U selu Ruševu u Požeštini, 40-tak kilometara udaljenom od Đakova, u organizaciji Hrvatskoga društva političkih zatvorenika – Ogranka Đakovo, održana je peta po redu komemoracija žrtvama komunističkog terora, odnosno partizanskih jedinica 21. srpske i 6. ličke divizije, koje su po ulasku u Đakovo 17. travnja 1945. provodile brojna uhićenja i smaknuća. Tako je skupina od oko 200 ljudi, vojnika i civila, mahom Đakovčana i stanovnika okolnih sela, otjerana u koloni u četveroredu vezana žicom u Ruševo, gdje su po sjećanju preživjelih zvjerski ubijeni.
Prema sjećanju djece ubijenih, popis za likvidaciju sastavljali su domaći komunisti, članovi Narodnooslobodilačkih odbora. Jedan od preživjelih, Adam Sokola iz Đakovačkih Selaca (danas živi u Njemačkoj), opisao je svoje strijeljanje na stratištu livada kod Ruševa: »Kad je došla njemačka vojska na naše područje, pozvali su me s njima, no nisam dugo bio s njima, pobjegao sam kući. Nakon toga su me uhitili partizani i vezali me te odveli pješke za Ruševo. Drugu noć su nas postrojili i odvojili nas 10, te su nas dva partizana odvela na livadu udaljenu oko pola kilometra i tamo su nas poredali. Bila su tamo i dva brata Bolarić iz Selaca Đakovačkih pokraj mene. Pucali su rafalom na nas i netko je nekako pao, jer smo bili vezanih ruku na leđima. Kad sam bio pogođen, okrenuo sam se, pao potrbuške i šutio. Bila je noć i osluškivao sam. Bili su pod alkoholom i čuo sam kako govore da će još koji rafal ispaliti po nama i rekli su da odlaze, jer sad sigurno nitko nije ostao živ. Rekli su da će nekoga poslati da nas zakopa i otišli su. Bio sam vezan i nije mi se bilo lako podići na noge, a znao sam da se moram skloniti odatle, jer ako se vrate ili će me ubiti ili živog zakopati. Pokraj je bio jedan potok s vrbama, te sam se sjetio izribati konopac kojim sam vezan o koru vrbe da si oslobodim ruke. Uspio sam osloboditi ruke. Nisam znao kamo se krećem niti gdje se nalazim. Čuo sam u međuvremenu nekakvo koračanje i topot, koje je bilo sve bliže, tako da sam zalegao i čekao. Bila je to kolona partizana, a išla su i zaprežna kola puna ranjenika, možda i mrtvih civila. Po tome sam znao gdje je cesta, jer su išli od Đakova. Kad je prošla kolona, uspio sam prijeći na drugu stranu ceste, ali se približavala nova kolona, te sam zalegao pokraj ceste u jarak i pričekao. Kad su se približili, neprimjetno sam se digao i ubacio u kolonu sa strahom i pomislio sam „Što mi Bog da!“ Među tim ljudima jedan me potapšao po ramenu i kaže mi da se ne bojim, jer smo svi isti. Tako smo došli do Ruševa i smjestili se u jedno veće dvorište. Tu je bila komanda i išli smo na ispitivanje. Poslali su me u Gradišku, a nakon kraćeg vremena u Osijek, pa u Krndiju. Došao sam kući živ. Ali onaj metak iz ruševačke livade i danas nosim.«
Ovogodišnja komemoracija počela je sv. misom u mjesnoj crkvi, koju je služio mons. Luka Marijanović, profesor s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, koji je u uvodu u misno slavlje, između ostalog naglasio: »Mi se zaustavljamo danas pred misterijem zla, koje je u vrijeme vladavine totalitarnih sustava tijekom dvadesetog stoljeća provalilo posebnom silinom na našim prostorima i umnožilo broj nedužnih žrtava do zastrašujuće razine. Tako se dogodilo na ovom mjestu strave i užasa. Ne uspijevamo razumjeti kako je bilo moguće da određeni broj ljudi povjeruje zlu i učini teške zločine nad drugim ljudima. Teško nas pogađa činjenica da se još danas skrivaju zločini nad nevinim ljudima, interpretira, omalovažava, manipulira brojem žrtava. Mi možemo sada sklopiti ruke i moliti za njih. I uputiti za sve njih molitvu da ih Bog zagrli svojom ljubavlju, a ubojicama uzvrati svojim milosrđem i svojom pravdom.«russs2
U prepunoj ruševačkoj crkvi u propovijedi je prof. Marijanović poručio: »U uskrsnom smo tjednu, pa je nekako normalno da pogledamo svetopisamska čitanja. U Djelima apostolskim se veli da su Petar i Ivan bili nepismeni i neuki ljudi, sasvim jednostavni, ali su odlučno odbili poslušnost najvišem autoritetu svoga naroda, Velikome vijeću. Zapovjedili su im da podnipošto ne zbore niti naučavaju u ime Isusovo, ali i Petar i Ivan odgovoriše: “Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.” Oni su se to usudili i tako prihvatili sve posljedice za sebe. Bili su osvjedočeni u istinitost svoga naviještanja. Njihov nam primjer pruža sigurnost i samosvijest i tako jača našu vjeru. Apostoli su svjesno time svima dokazali da znaju što žele. Ono što su tvrdili bilo je tako istinito da im se nije moglo ništa prigovoriti. Glavari svećenički su se čudom čudili i osjećali poraz u sebi, jer unatoč svojoj izobrazbi i iskustvima nisu mogli izaći na kraj s apostolima. Što su apostoli tvrdili i naviještali? Samo to, i ništa više, nego da Isus živi i da je uskrsnuo. To je bilo iskustvo Isusovih učenika. Život se ne može zabetonirati ili zazidati. Grobni kamen na Isusovu grobu trebao je zapečatiti smrt. Ali taj grobni kamen nije mogao zadržati Krista. Kamen se otkotrljao. Isusova uskrsna snaga razbila je sve zaprjeke, koje su htjele spriječiti i zaustaviti život. I kako da onda učenici o tome šute? Posavjetovali su se čuvari, ali kao što im je laž upalila pred Pilatom, pred Petrom i Ivanom to im ne bi pošlo za rukom. I radosna se vijest o Isusovom uskrsnuću širila. To je bila vijest snažnija od smrti ili od bilo čega drugoga. To su učenici jednostavno doživjeli, susreli su Isusa uskrsloga, i o tome su govorili dalje. U to su sami bili uvjereni i htjeli su u to uvjeriti druge: tko, naime, prihvati poruku Isusa Krista o vječnome životu, njegovo će biti kraljevstvo Božje! Apostoli su bili progonjeni i kažnjavani. Mi se danas ne moramo bojati da ćemo biti progonjeni i kažnjavani, ali moramo računati s tim da ćemo biti ismijavani i vrijeđani na profinjeni način. No, jaka svijest da zastupamo Božju stvar može nas učiniti mirnim i sigurnim. Pokušat će nam proturiti i nametnuti mnogi životne stavove i ponašanja, koja nisu spojiva s Isusovim evanđeljem, i uopće s katoličkom vjerom. Ismijavat će nas na rafinirani način i čak će nas ignorirati u tisku i u elektronskim medijima: nas, koji smo se okupili danas da se sjetimo dana oko 17. travnja 1945. kad su nas oslobodili tzv. antifašisti, šumnjaci, partizani, ili recimo sasvim otvoreno: pripadnici 6. ličke i 21. srpske divizije tzv. “narodne armije”, kad su nekoliko stotina naših sugrađana “oslobodili” života i neljudski, bez suda, pobili u Đakovu i okolici. I te dvije jedinice su dosad imale svoje ulice u Đakovu! Hvala Bogu da barem to više nije tako! Samo ovdje u Ruševu dvije stotine takvih mučki pobijenih, a bili su naši sunarodnjaci, naši rođaci, iz naših obitelji, naši sugrađani, koji su donedavno bili “prešućene žrtve Đakova i Đakovštine u Drugom svjetskom ratu i poraću”.
I dok smo mi ovdje u molitvenom sjećanju na naše žrtve, otvaraju se nove stravične grobnice, kao u Hudoj jami kod Laškoga u Sloveniji, kod Zaprešića i drugdje. Stidljivo se o tome govori, a i ne možemo drugo očekivati, jer su mnogi od današnjih vrhuški potomci onih koji su upravo počinili takva zlodjela. Ti stradali ljudi nisu bili bezimena masa, to su naši ljudi. I naša povijest ovdje na ovome prostoru je sasvim konkretna, iskrsavaju pred nas osobe s imenima i vlastitom sudbinom. Tek neke sudbine smo uspjeli proučiti i otkriti im grobna mjesta. Mnoge žrtve su još u tami. Ustanovili smo samo smrt, jer se nikad nisu vratili kući, ali ostaje pitanje, što je bilo s njima? Koliki su ostali bez svoga partnera, svoga životnoga druga, svoje djece, svojih rođaka i prijatelja i bez njih morali dalje živjeti, i još ožigosani kao djeca tzv. “narodnih neprijatelja”! Mnogi koji smo preostali iza njih, još danas nemamo grobnoga mjesta za žalovanje i sjećanje. A i sve je manje njihovih izravnih rođaka i prijatelja, koji su ih poznavali. […] Možda ima u našim sredinama i takvih koje više i ne zanima što je bilo prije njih, jer razmišljaju po onoj latinskoj: poslije nas neka se dogodi opći potop!
Na žalost, ima i onih koji boluju od demencije, zaboravljaju ne samo Boga već i svoju čovječnost. Prisjećanje na prešućene žrtve je bolno i veoma zahtjevno, jer traži promišljanje i novi smjer u životu društva. Nije tako davno kako se reagiralo na propovijed kardinala Bozanića održanoj u Bleiburgu, kako su je jednostavno ignorirali. Ovih dana čitamo i gledamo kako je prvi čovjek danas u hrvatskoj Crkvi đakovačko-osječki nadbiskup posjetio Jasenovac. Ali su tamo zaboravili reći kako je taj logor i kojim povodom nastao, i s druge strane, kako je djelovao još nekoliko godina nakon rata, dakle nakon “oslobođenja”, sve do 1948. Potreba lustracijskog zakona je kod nas očita i nikad zato nije kasno, jer ratni zločin ne zastarijeva. Premda brojni nisu bili kažnjeni za svoje zločine, i nisu odgovarali, ti zločini su ipak prepoznati, pa makar ih neki i prešutno amnestirali. U Hrvatskoj, u ratnom i poratnom komunističkom mraku, komunistički nalogodavci i izvršitelji izravno su odgovorni za najveći pokolj izbjeglih Hrvata na Bleiburgu. Odgovorni su za egzekucije na Križnome putu, na Jazovki i svim ostalim jamama, odgovorni su za zločinačke likvidacije nedužnih građana ovdje u Ruševu. U zaboravu na te žrtve leži velika opasnost. Izgubiti osjećaj za povijesno, dovest će neizbježno do gubljenja vlastitog lica. Mnoge naše žrtve bile bi uzaludne, i još bi bile besmislenije, ako bismo ih jednostavno prešutjeli i ako se ne bismo baš mi danas zauzimali za mir i pravdu. Vidimo svakodnevno kamo vodi zaborav na istinske ljudske vrjednote: razaramo život i okolinu, i svoja materijalna dobra, i vlast, nastaje vandalizam, mržnja na nepoćudne, netolerancija… Mi koji smo se ovdje okupili, moramo udariti u kontrapunkt: sasvim se pozitivno opredijeliti i zauzimati za mir.
Ta sveopće zadaća naviještanja i svjedočenja za Isusa, odgoja za vjeru i uključujući i miran suživot među ljudima, i glede naše zadaće prenošenja vjere svojim mlađim naraštajima, nastavlja se dalje. Mi vjerujemo u oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, vlastitoga tijela i tijela naše pobijene braće i sestara, i vjerujemo u život vječni. Isusu je stalo da njegovo evanđelje i vjera bude naviještena u cijelome svijetu, da svijetu bude prenesena ponuda ljubavi Božje i život u Isusu Kristu. Propovijedajte evanđelje svemu stvorenju! To je bio početak prave, istinske globalizacije svijeta. Baš kao vjernici znademo da smrt nije kraj svega, da veliki petak nije bio posljednja riječ u Isusovu životu, već uskrsnuće. Bog je pokazao na čijoj je strani. Pa zato mi koji se okupljamo oko Krista uskrsnuloga, slavimo i dalje vjerničkim srcem i pouzdanjem ovu svetu misu i prikažimo je za naše poginule i mučki ubijene, da ih Bog jednog dana uskrisi i udijeli im svoj vječni pokoj u svojem kraljevstvu. Propovijedajte evanđelje. Najvažnija poruka je ona o uskrsnuću, smrt nije zadnja riječ u životu čovjeka. Propovijedajte! Najplodnija naša propovijed bit će uzoran kršćanski život, život svjedočenja za vrijednosti koje su neprolazne. Isus je poslao svoje učenike da naviještaju evanđelje, on šalje i nas, da radije poput njega podnesemo zlo, nego da bilo kome nanesemo bilo kakvo zlo, kakvo su drugi nanijeli nama. Amen.«
Nakon sv. mise krenula je kolona sjećanja od preko stotinu ljudi, koji su u svečanom hodu od crkve do spomen-obilježja u središtu Ruševa došli odati počast polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća za sve poginule. Vijenac su položili predstavnici Hrvatskoga domobrana iz Požege i Slavonskog Broda, Veterani Drugog svjetskog rata iz Našica, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika – Ogranak Đakovo, a od političkih stranaka Hrvatska demokratska zajednica – Gradski odbor Đakovo i Hrvatska stranka prava iz Đakova. U ime organizatora komemoracije sve nazočne pozdravio je Ivo Tubanović, predsjednik HDPZ-a Osječko-baranjske županije i predsjednik Ogranka Đakovo, a nakon toga je uslijedila molitva pod vodstvom mons. Luke Marijanovića. Šezdeset i četiri poznata imena ubijenih i poginulih u Ruševu pročitala je Lidija Perković iz Đakova, te su se skupu obratili i bivši domobrani. Drago Franić, predsjednik Hrvatskoga domobrana iz Požege naglasio je kako domobrani nisu bili nikakvi fašisti, već domoljubi koji su dočekali svoju državu, dok partizani nisu bili nikakvi antifašisti, nego komunisti. Mato Lukačević iz Trnave, predsjednik Hrvatskoga domobrana iz Đakova naglasio je koliko dalekosežne posljedice imaju likvidacije, poput ovih u Ruševu, na cijeli hrvatski narod, ako uzmemo u obzir da su u Đakovštini komunisti ubili preko 10% pučanstva onoga vremena. Na komemoraciji su uz brojne Đakovčane i građane Đakovštine sudjelovali i mještani Imrijevaca, Pake, Sovskog Dola, Djedine Rijeke i samoga Ruševa – sela u Požeštini. Prijevoz na komemoraciju autobusom od Đakova do Ruševa omogućio je Grad Đakovo.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s