Dubljani

Selo Dubljani smješteno je na sjeveroistočnome obodu Popova polja. Sa sjeverne ga strane zatvara visoki brdski vapnenački masiv (u kojemu je najviši vrh Kičin, 980 m), a s juga rijeka Trebišnjica.  Selo se prvi put spominje 1422. godine. Ožujka te godine Stipko Gerljutović iz Dubljana (Stipchus Gerglutouich de Dubglane) obvezao se na višegodišnju službu kod dubrovačkog suknara Petra Pantele. Nakon pada pod osmansku vlast, islamizacija nikad nije zaživjela u ovome selu. Tu su i dalje ostali Hrvati katolici, te mali broj Srba pravoslavaca.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Rujan 1941. godine Dubljani su dočekali s 430 Hrvata u 50 domaćinstava. Partizani i Četnici su ih oružano prognali, a pri tome mučki ubili nekoliko mjesnih Hrvata. Prognani Dubljani prvo su prognani u susjedno mjesto Ravno, pa onda uglavnom u okolicu Dubrovnika. Najveća većina prognanih Dubljanaca i njihovih potomaka se sa svojim obiteljima naselila i danas žive na području Grada Dubrovnika, Općine Župe dubrovačke i Općine Dubrovačko Primorje. Riječ je o dubljanskim hrvatskim rodovima: Matić, Mihajlović, Vukosavić, Čoić, Mioč i Prkut i njihovim potomcima.

Dubljanskim Hrvatima su opljačkali i spalili kuće. Velikosrpska narav buduće nove Jugoslavije pokazala je svoje lice pred kraj rata, 13. svibnja 1945. godine. Šestorica uglednih Hrvata iz Dubljana i jedan iz Prhinja javno su obješeni, radi zastrašivanja ovdašnjih Hrvata da se ne pokušavaju vratiti. Drugi svjetski rat je prema istraživanju Stanislava Vukorepa, uzeo živote 50 Hrvata iz Dubljana. Prvi poslijeratni popis stanovništva u Jugoslaviji pokazao je razmjere etničkog čišćenja. Od 326 katoličkih Hrvata prema popisu vjeroispovijesti iz 1937., 1948. je u Dubljanima bilo samo 80 stanovnika, od kojih se samo jedan izjasnio kao Hrvat. 1953. popisom su popisana samo 72 stanovnika, 1961. 69 stanovnika, 1971. 86 stanovnika, 1981. 31 stanovnika (od čega 29 Srba i 2 Jugoslavena) te 1991. na popisu je popisano 29 stanovnika (28 Srba i 1 Hrvat).

Zločin koji i do danas traje, počinjen je prema oko 430 mještana Hrvata iz sela Dubljana. Ti ljudi su dva puta protjerivani (1941. i 1948.) iz svog rodnog sela, domovi im dva puta opljačkani, zapaljeni i porušeni do temelja (temelji mnogih hrvatskih domova iskopani), pa oduzeti i darovani njihovim susjedima Srbima ili uneseni u zemljišni fond Poljoprivrednog kombinata “Popovo polje”. Dokumenti o tome da su oni bili vlasnici nekretnina u Dubljanima i da su im te nekretnine otete i razdijeljene drugima su sakriveni ili uništeni…

Lažna ravnopravnost u novoj Jugoslaviji pokazale su se 1946. i 1947. godine. Titova Jugoslavija nije štitila Hrvate. Cilj joj je bio da ne bude Hrvata, ponaosob u istočnoj Hercegovini. Prognani ovdašnji Hrvati ponadali su se da će se moći vratiti na svoja u ratu spaljena i opljačkana imanja. Pošli su obnoviti svoje spaljene domove, ali već početak 1948. donosi “nepoznate počinitelje” koji su još više porušili i opljačkali netom obnovljene kuće. “Revolucionarna” “slobodarska” i lažna antifašistička općinska vlast u Trebinju kojim je vladao isti “državotvorni” narod kao u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, ovo je iskoristila da bi pomogla etničko čišćenje od Hrvata. Umjesto istrage i kažnjavanja počinitelja, u roku od samo tri mjeseca, travnja 1948., proglasila je ljudskom rukom uništena imanja “napuštenim” te bez ikakve naknade mjesnim Hrvatima oduzela sve zemljište, kuće i gospodarske zgrade a u korist državnog zemljišnog fonda agrarne reforme. Eksproprijacija je sprovedena na nepravni način, u pravom smislu bijaše to otimačina. Sprovedena je bez sudjelovanja i znanja vlasnika zemljišta ili njihovih pravnih slijednika. Bespravno razvlašteni vlasnici nisu dobili nikakvu odštetu, niti pisanu odluku o eksproprijaciji. Oteta imovina Hrvata knjižena je u korist Seljačke radne zadruge ‘Prvoborac’ iz Veličana, pa u korist Poljoprivredne stanice ‘Dubljani’, pa RO ‘Popovo polje’ Trebinje, pa DP ‘Popovo polje’ Trebinje, te konačno u korist AD ‘Popovo polje’ Trebinje, u većinskom vlasništvu Manastira Tvrdoš iz Trebinja, odnosno Srpske pravoslavne crkve u Trebinju. Do 1958. sve su kuće Hrvata porušene do temelja. Ostale su gustjerne koje koriste njihovi bivši susjedi Srbi. S porušenih hrvatskih kuća u Dubljanima pokraden je fasadin kamen i od njega je izgrađena zgrada zadružnog doma i osnovne škole u susjednom srpskom selu Veličanima. Otimačina se nastavlja i dalje. Državne institucije u Republici Srpskoj (BiH), i dalje negiraju postojanje dokumentacije o oduzetim imanjima nadležnih osoba.

Crkva Gospe od Karmena u selu Dubljani, općina Trebinje, župa Ravno obnovljena je 2006 godine. Crkva je porušena u II svjetskom ratu, te od gotovo 9 mjeseca 1941. godine u njoj se misa nije govorila.

Uredništvo/komunistickizlocini.net