Bugojno – selo Vrbanja

Otkosi hrvatske mladeži

Veseljko Visković rođen 1924. godine, u Crniču, a nastanjen u selu Vrbanji kraj Bugojna iznio je 18. kolovoza 2001. godine, svoje svjedočanstvo. Dobro se sjeća dana kad su partizani napali Travnik 1943. godine,  i nakon žestokih borbi  zarobiše 12 ili 13 mladih domobrana koji nisu bili stariji od 25 godina.

Prebaciše ih na područje Bugojna, što ga partizani već te jeseni zauzeše. Pošto ih dovedoše u moje selo Vrbanju, partizani uzeše mene, Ivu Jarpuna i Iku Bodrušića i sve nas prebaciše s desne na lijevu obalu Vrbasa, u onaj krak koji teče pored Karabegovih kuća, dok drugi teče drugom stranom, tako da stvaraju otok što zahvaća Karabegov gaj i moju njivu Gaj, Gaj nekog Muslimana Cajnera najamnika Sulje Hadžibegovića.

Dotjeravši nas s onih 12-13 mladih domobrana, koji nisu mogli imati više od 25 godina, izdvojiše te zarobljenike, svukoše ih do gaća, odvedoše 100-tinjak metara od tog mjesta na jedan proplanak i tu im narediše da posjedaju, okrenuti licem prema istoku. Partizanski oficir potom naredi svojim vojnicima (kojih bijaše više nego domobrana), da prođu domobranima iza leđa a domobrane zapita što bi u tom trenutku najviše željeli. Kad oni odgovoriše da ih se ne ubija, Potom se domobrani prekrižiše i zazvaše ime Isusovo, a jedan Musliman zazva Boga po svome zakonu, osuše rafali. Nama pak narediše da ih s tog mjesta odnesemo stotinjak metara istočno, tamo gdje na mojoj njivi stajaše jedan partizan koji nam pokaza gdje ćemo kopati jamu. U međuvremenu se partizani otimahu o domobranske odore, uništavajući svu dokumentaciju. Ni fotografiju im ne mogoh sastaviti da bar sačuvam uspomenu za njihovu obitelj.

Vrbas još pamti taj partizanski zločin, kojega su mnogi znali, osim za stvarno mjesto njihove pogibije. Više nema ni Ive Jarpuna i Ike Bodrušića, koji bijahu svjedocima tog krvoprolića. 0 tome nikad nismo smjeli ni pričati. Jedino sam mjesto pogreba mladih domobrana povjerio svome pokojnom ocu. I evo, vama. A što se tiče ubijanja, nekima je od njih u potiljak i glavu sasuto čak i po tri-četiri metka, tako da su nekima glave bile potpuno raznesene. Pošto ih zakopasmo u jamu punu vode slažući ih jednog do drugoga, oficir nas pozva da odmah pođemo s njima u partizane. Odbivši to, već sutradan krenusmo pješice u Travnik da se prijavimo u hrvatsku vojsku. U Travnik nas stiže tridesetak. I drugi su se stalno probijali do Travnika, čak i žene, djeca i starci, sve što je moglo hodati. Svi su se bojali, jer su osim ovog, zločina na mojoj njivi izvršeni i drugi zločini (čiji je sadašnji vlasnik Marko Ivić, Ivanov), partizani te 1943. godine, počinili grozne zločine nad Hrvatima Bugojna. (Moju njivu je u miraz ponijela moja sestra Anka, koja se udala za Marka Božića, koji se također ne vrati s Križnoga puta, a kako nisu imali djece, njiva pripade navedenom vlasniku.) U lipnju te godine ponovno se vratih iz izbjeglištva u svoje mjesto, u koje nas kasnije u srpnju 1993. godine protjera Armija BiH, kako Muslimani te 1993. godine, prozvaše svoju vojsku, a sebe Bošnjacima.

Svjedočanstvo Veseljka Viskovića Vrbanja 18. kolovoza 2001. godine.

Izvor: Stojan Miloš, Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne, Livno-Zagreb, 2004.

Uredništvo/komunistickizlocini.net