Vlč. Gracija Sablić – Crna Gora

• 

Rođen je 14. lipnja 1909., u mjestu Muo kod Kotora. Bio je župnik u Bogdašiću kod Tivta, gdje ga je narod cijenio zbog njegovog uzornog svećeničkog života te požrtvovnosti i rada s mladima. Godine 1936., premješten je u Kotor za gimnazijskog katehetu te je na gimnaziji, osim vjeronauka, predavao i grčki i latinski. Početkom rata 1942., premješten je za župnika u Herceg Novi. Cijeloga su ga rata progonili i četnici i partizani, tj. svi borci za Jugoslaviju. Na putu iz Cetinja u Kotor, na raskrižju zvanom “Trojici” (na putu Tivat-Kotor), strijeljali su ga udbaši, 10. svibnja 1945. godine.

Sestra Filomena Fabris, rod. Sablić, opisala je razloge zbog kojih su ubili njezinoga brata. Rekla je da se njezin brat, vlč. Gracija Sablić, nikada i nigdje nije bavio politikom, ali je bio uzoran svećenik i osvjedočen Hrvat.

Njegova je krivica, zbog koje je strijeljan, bila u tome što se protivio nazivanju Boke kotorske crnogorskim primorjem i njezinom pripajanju Crnoj Gori, što su crnogorski komunisti, bez protivljenja hrvatskih komunista, i učinili. Budući da je u crkvenom pogledu pripadala južno-hrvatskoj crkvenoj provinciji, zastupao je mišljenje da je Boka kotorska i u političkom pogledu treba biti sastavni dio SR Hrvatske.

Jedan od razloga njegova ubojstva bio je i taj što je kao srednjoškolski kateheta u Kotoru često đacima pričao o strahotama komunizma, posebice u Rusiji i Španjolskoj, gdje su ubijali svećenike i vjernike, a od crkava pravili konjušnice.

Filomena Fabris također piše kako nije bilo požrtvovnijeg svećenika i većeg Hrvata u tome kraju od njezinoga brata, don Gracije.

Prema tome, njegova “krivica” i pravi razlog njegove mučeničke smrti bili su njegov uzoran svećenički život, posebice rad s mladima i uspjeh u vjerskom i nacionalnom odgoju hrvatske mladeži u Kotoru, a osobito njegovo svjedočenje pripadnosti hrvatskome narodu.

Zbog komunističkih progona neko je vrijeme tijekom NDH morao pobjeći u Zagreb.Vratio se na zahtjev biskupa, ali su ga “trinaestojulci”, tj. Srbi i Crnogorci četničke orijentacije, tražili pa se sakrio na vrh kuće. Biskup Butorac zamjerao je don Graciji Sabliću što se iz Herceg Novog neko vrijeme sklonio u Zagreb, a to se dogodilo i samome biskupu, koji se sklonio iz Kotora u Dubrovnik.

Kako je podnio mučeništvo? Bilo je to u Herceg Novom 2. svibnja 1945. godine. Partizani su svečano i veselo proslavili 1. svibnja, praznik radničke klase, komunizma i boljševizma, novoga doba i najavili raj na zemlji, ali i smrt Crkvi.

U Herceg Novom im je smetao župnik don Gracija Sablić, uzoran svećenik kojega narod cijeni i voli, kojemu je najveća mana što je svjestan i uvjeren Hrvat. Dana 2. svibnja 1945. navečer, na vrata župnoga stana pokucala je čudna skupina.

Bila je to Udba Crne Gore iz Kotora i Cetinja.Tražili su župnika i on je došao. Rekli su mu da će ga te noći provesti u Cetinje, u centralu Udbe za Boku kotorsku i Crnu Goru, na saslušanje.

Župnik je pošao. Nije se ni mogao oduprijeti naoružanoj skupini udbaša i partijaša.U Cetinju je bio oko osam dana, na mučenju i ispitivanju.

Dana 10. svibnja 1945., dan nakon službenoga završetka Drugoga svjetskog rata i pobjede saveznika, a uz njih i jugo-partizana, udbaši su poveli don Graciju tobože natrag u Kotor, na suđenje, iako je već bio poludio od udaraca u zatvoru. Negdje na putu iz Cetinja u Kotor, na raskrižju zvanom “Trojici” (na putu Tivat-Kotor), kamion s mučenikom se zaustavio. Jedan mu je udbaš, navodno, šapnuo neka bježi. Budući da je don Gracija već bio psihički dotučen, skočio je s kamiona i počeo bježati, a udbaši su za njim zasuli rafale metaka. Ubili su ga i tu na putu zakopali.

Prema iskazu don Viktora Kaloćira, tada su u cetinjskome zatvoru bili i don Luka Janović te dvojica seljaka po imenu Paško i Đorde, braća iz Kotorske biskupije. Oni su izjavili da je don Gracija svih tih osam dana bio strašno mučen. Vidjeli su da nijednog zuba nije imao, jer su mu ih silnim udarcima sve izbili. Glavom su mu udarali o zid ćelije, toliko ga tukli da je od jakih udaraca psihički obolio.

Njegova sestra Filomena Fabris dvadeset je godina poslije toga pisala dvije zamolbe za dopuštenje da kosti pokojnoga don Gracije prenese u svećeničku grobnicu, ali nije dobila odgovor. Tada je obitelj, na svoju odgovornost, prenijela kosti u svećeničku grobnicu u rodnom mjestu Muo, gdje i danas počivaju i čekaju, po riječima njegove sestre, dan uskrsnuća i nagradu za mučeničku smrt.

Prema priči koju su ispričali mještani, jer se o tome događaju pričalo, procurila je vijest da je čak bio svezan kad su mu rekli da bježi, što je također dokaz da je od silnog mučenja skrenuo s uma.

• 

“Prigodom posjete Boki kotorskoj 1941. godine, Bl. Alojzije Stepinac je preko Mula pohodio župsku crkvu, u kojoj se čuva tijelo Bl. Gracije, te preko Prčanj, gdje je pohodio velebnu župsku crkvi i pregledao znamenitosti u njoj. Na Mulu i na Prčanju bio je preuzvišeni g. Nadbiskup svečano dočekan, a tako i po ostalim našim mjestima, na prolazu. Popratio ga je do Hercegnovoga izaslanik preuzvišenog g. Ordinarija vlč. don Gracija Sablić, a od Hercegnovog do Dubrovnika vlč. don Luka Janović.“

Izvori: Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

          Dubrovačka biskupija

          Izvješće msgr. Viktora Kaločira o svećenicima mučenicima Boke kotorske

Uredništvo/komunistickizlocini.net