Zagrebačka inteligencija

• 

Posebna grupa ljudi postala je prava „briga“ novog komunističkog režima, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: “ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (…) sebe smatraju da su mozak naroda “, ali “u stvarnosti to nije mozak, već sranje”. Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor – najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom. Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem “crvenog terora”.

Čistka Titovih partizana vrlo se brzo provodi i njeni učinci su zastrašujući osobito u Zagrebu. Velik broj javnih osoba koje su djelovale za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, poznati političari, ali i oni koji su u to vrijeme doživjeli vrhunac svoje karijere, bili su smaknuti. Među njima su bili brojni umjetnici (slikari, pjesnici, književnici, operni pjevači), znanstvenici, novinari, vjerski dužnosnici i redovnici, koji su živjeli i radili u Zagrebu, a zatim su ubijeni u Zagrebu, ili su iz Zagreba odvedeni u okolna mjesta poput Rakovog Potoka ili jame Jazovka, gdje su na okrutne načine smaknuti od strane Titovih partizana.

Ovo su samo neki od ubijenih:

Josip Horvat Međimurec, hrvatski slikar

Vinko Kos, pjesnik, književnik i pisac za djecu

Ljudevit Jurak, svjetski poznati patolog i sudski medicinar, začetnik humanomedicinske patološke anatomije i veterinarske patološke anatomije u Hrvatskoj

Andrija Konc, pjevač (odveden iz Zagreba u Bjelovar, gdje je i ubijen)

Ivan Softa, pjesnik

Vladimir Jurčić, pjesnik, esejist, feljtonist

Jerolim Malinar, javni katolički djelatnik i novinar, suradnik bl. Ivana Merza

Mijo Bzik, novinar i publicist

Tias Mortigjija, novinar, publicist

Zdenka Smrekar, književnica

Milivoj Magdić, novinar, pravnik i publicist

Germogen Maksimov, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit zagrebački

Blanda Stipetić, katolička redovnica

Gaudencija Šplajt, katolička redovnica, istaknuta djelatnica nekadašnjeg zagrebačkog samostana Antunovac u Maksimiru

Filip Popp, protestantski svećenik, prvi biskup Evangeličke Crkve u Hrvatskoj

Franjo Babić, književnik i novinar

Đuro Stipetić, rektor Sveučilišta u Zagrebu

Kerubin Šegvić, povjesničar, književni kritičar, političar, katolički svećenik, profesor filologije

Ivo Guberina, svećenik, teolog, povjesničar i političar

Ismet Muftić, zagrebački muftija

Radoslav Glavaš, književni povjesničar, kritičar i franjevac.

Joco Cvijanović, operni pjevač i svećenik Hrvatske pravoslavne crkve

Serafim Kupčevski, pravoslavni svećenik

Dimitrije Mrihin, pravoslavni svećenik

Aleksej Borisov, pravoslavni svećenik

Lipharda Horvat, katolička redovnica

Geralda Jakob, katolička redovnica

Konstantina Mesar, katolička redovnica

Marijan Marijašević, književnik

Bonaventura Radonić, franjevac i filozof

Munir Šahinović, novinar i pisac

Jerko Skračić, novinar i književnik

Branko Klarić, pjesnik

Gabrijel Cvitan, književnik

Vilim Peroš, novinar, urednik zagrebačkog dnevnog lista Nova Hrvatska

Agathe von Hausberger, američka novinarka

Ivan Maronić, novinar

Danijel Uvanović, matematičar i fizičar svjetskog glasa, novinar i publicist

Vladimir Arko poduzetnik, pomolog i enolog, jedan od osnivača zagrebačke burze, predsjednika Zemaljskog saveza industrijalaca u Zagrebu itd…

Izvori: Christophe Dolbeau, Hrvatska 1945: obezglavljeni narod (Komunistički aristicid nad Hrvatima), – preveo Tomislav Sunić

Uredništvo/komunistickizlocini.net