JERKO SKRAČIĆ KNJIŽEVNIK I NOVINAR UMRO NAKON DVIJE GODINE ZLOSTAVLJANJA U KOMUNISTIČKOM ZATVORU

Jerko (Jerolim) Skračić

Jerko (Jerolim) Skračić rođen u Murteru 13. svibnja 1918. – ubijen od Titovih partizana 1945. ili 1947.), hrvatski književnik i novinar.

Doniraj za rad povijesno obrazovne web stranice komunistički zločin

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj. Hvala

10,00 EUR

Pučku školu pohađao je u rodnom Murteru, franjevačku gimnaziju u Preku te klasičnu gimnaziju u Šibeniku, 1940., je započeo studij prava u Zagrebu. Bio je politički zatvorenik u Lepoglavi, što je opisao u knjizi Pod drugim ključem: sjećanja na život ustaških zatočenika u Lepoglavi 1940. i 1941. god., koja je objavljena 1942. godine. Po izlasku iz zatvora kratko je vrijeme boravio u Berlinu, a u doba NDH bio je ravnatelj Krugovalne postaje u Sarajevu, potom urednik zagrebačkoga tjednika Hrvatski krugoval. Surađivao je u Hrvatskoj reviji, Glasniku sv. Ante i drugim časopisima. Objavio je i zbirku novela Osunčani otoci (1944.) te Stihove (1945.). Dolaskom partizana u Zagreb, Skračić je krenuo na Križni put pretpostavlja se da je ubijen na putu u Bleiburg, a prema nekim pouzdanijim izvorima stradao je poslije, jer je dvije godine od komunističkog režima držan u zatvoru, te umro od posljedica zlostavljanja.

U ovome je članku predstavljena zbirka novela Osunčani otoci Jerka Skračića. Autor najprije predstavlja dvije novele koje su prethodile toj zbirci iz 1943. godine. Novele, “Braco” i “Kolporter” ukazuje na dvije dominantne odrednice Skračićeve buduće novelistike: obitelj kao sadržaj i dramatsku strukturu sadržaja. Zbirka Osunčani otoci ima tri razdjela. U prvome (“Sjene uspomena”) J. Skračić u ja-formi donosi sjećanja iz svog djetinjstva. U drugom razdjelu (“Osunčani otoci”), u novelama “jednog dana”, Skračić piše o događajima i trenutnim krizama svijesti usamljenih ljudi na Kornatskim otocima. Treći razdio (“Selo u brizi”) romaneskne su, štoviše dramatske, priče iz obiteljskog života u jednom zatvorenom seoskom svijetu. Novele ova dva razdjela napisane su u trećem licu. Jedan dio novela J. Skračića strukturiran je u skladu s glavnim teorijskim postulatima toga tipa proze. Izvjestan je broj priča, međutim, komponiran na romanesknoj, vremenski duljoj, matrici. Razlog je tomu dramatska psihološka situacija pojedinih likova, poglavito naglašena obiteljskim odnosima te stajalištu obitelji spram seoskoj sredini. J. Skračić kao pisac, a po uzoru na velike francuske i ruske noveliste, ostaje nepristranim svjedokom događanja. No ne može se ne uočiti njegova empatija sa sviješću likova u krizi, ali ni “tužni i ironični” pogled na svijet u kome žive.

Njegova poznata djela:

Pod drugim ključem: sjećanja na život ustaških zatočenika u Lepoglavi 1940. i 1941. god. (1942.)

Osunčani otoci (1944.)

Stihovi (1945.)

Posebna grupa ljudi postala je prava „briga“ Titovih likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: “ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (…) sebe smatraju da su mozak naroda “, ali “u stvarnosti to nije mozak, već sranje”. Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor – najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom. Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem “crvenog terora” .

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati.

Novinari pak, budući da se smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac.

Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinari i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. “Veliki strah”, po riječima Bogdana Radice, vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško “kažnjeni,“ navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića (rektora sveučilišta u Zagrebu) ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka – od kojih su svi ubijeni.

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro pl. Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Komunisti pale knjige i čiste knjižnice od nepoćudnih autora

Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme s čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve “loše” reference. Tako se napadaju djela “ustaša” (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige”, tj. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita. Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain, intelektualni kvarta u Parizu gdje se skupljanu ljevičari) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta. Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i “Čiče“ Janka (Moše Pijadea) .

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, da se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince”, nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Izvor: Iz knjige Hrvatska 1945: obezglavljeni narod (Komunistički aristicid nad Hrvatima), Christophe Dolbeau – preveo Tomislav Sunić.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s