Karmela Antonija Premrov

• 

Družba Marijinih sestara osnovana je na slovenskom tlu. Njegova osnivačica, milosrdna sestra iz Graza Leopoldina Brandis, vrlo se temeljito posvetila dobrotvornom radu. Vidjela je nove potrebe i tražila nove mogućnosti. Sestrama milosrdnicama tadašnja uobičajena pravila nisu dozvoljavala da ostanu s bolesnicima preko noći, pa je počela odgajati djevojke koje su bile spremne napustiti sve i s majčinskom se ljubavlju posvetiti napuštenima i bolesnima u svojim domovima.

U Ljubljani, u skloništu sv. Jožefa, u kojoj je danas studentski dom na Vidovdanskoj cesti, 1878. godine dala je trima djevojkama redovitu haljinu. To je označilo početak Družbe sestara bolesnica, koja je 1926. godine krenula neovisnim putem i preimenovana u Družbu Marijinih sestara iz Čudotvornog svetišta.

Novi poslijeratni komunistički režim okrutno se miješao u aktivnost sestara. Kuća njihove majke je nacionalizirana, sestre prognane. Morali su naći stan i posao: od rodbine ili poznanika, u bolnicama, u staračkim domovima, u tvornicama, kao domaćice u župama ili muškim samostanima. Nisu smjeli izvršavati svoju misiju, nisu smjeli nositi sestrinsku odjeću. Sestre iz mariborske i celjske zajednice odvedene su na prisilni rad u Kočevje.

Edvard Kocbek je mnoge stvari vidio i napisao izbliza (iako su ga vlasti pokušale potpuno izolirati). Tako on zapisuje u dnevnik od 17. travnja 1947. godine svoju sve jasniju spoznaju da “režim djeluje sve neumoljivije protiv Crkve”. Čuo je da “sada baca sestre Notre-Dame iz Ljubljane, kao i školske sestre u Šiški i salezijanke u Rakovniku.” Dvoje partizana “pokrenulo je ikonoklazam.” Tada Kocbek piše: “Kraigher (Boris, ministar unutarnjih poslova) jasno kaže:` Ovo je rat između crkve i države, u kojem država neće popustiti dok crkva ne padne na koljena. “

Prije rata Antonija Premrov, rođena 1912. godine u Martinjaku kraj Cerknice, pridružila se Družbi Marijinih sestara. Kao časna sestra, sestra Karmela školovala se za medicinsku sestru na Institutu Vincentinum, a istovremeno je studirala glazbu i postala orguljašica; bila je vrlo poseban talent za glazbu i pjevanje. Radila je u tadašnjem Schleimerovom domu. Dolaskom komunista na vlast 1945. godine, okolnosti djelovanja sestara dramatično su se promijenile. Vlasti su 1948. zatvorile samostan. Antonija Premrov, Karmelina sestra, vratila se kući i zaposlila u šivaćoj radnji u Grahovu. Kao medicinska sestra navikla na rad s pacijentima, udovoljila je zahtjevu i otišla upoznati bolesnu invalidnu ženu koja je bila u invalidskim kolicima. U to vrijeme u župi Cerknica nije bilo orguljaša, a na zahtjev župnika, Karmel. Zbor je bio brojčano jak, u njemu su pjevali uglavnom mladi ljudi, mnoge je za sudjelovanje privukla popularna sestra. Zbor je oživio misne službe, a redovnički život u župi vidljivo je oživio.

Sestra Karmela Antonija Premrov sve je više smetala komunističkim vlastima. Svjedoci znaju reći da su početkom 1949. godine na partijskom sastanku komunista razgovarali o tome što učiniti s ovom sestrom, koja tako utječe na vjerski život u mjestu. Kad je 14. siječnja otišla na pjevačku probu, Titovi komunisti su je uhitili, bacili u automobil, a potom nekoliko dana mučili i ponižavali do krajnjih granica. Jedan od mučitelja, mještanin rekao je kasnije da su ga oči mrtve sestre neprestano pratile. 

Njezino je tijelo bačeno u Cerkničko jezero. U kolovozu 1951. mještanin Žnidaršič udario je u ostatke sestre u raspadanju dok je kosio.  Mještani su je htjeli  dostojanstveno pokopati, ali komunističke vlasti su to spriječile uzeli su sve njene ostatke te ih bacili na nepoznato mjesto. Do danas nije dostojno pokopana.

Očito se strahovalo od njezinog utjecaja i nakon smrti. Gospođa, koja je sestru Karmelu osobno dobro poznavala, rekla je: ” Ubijena je da se uništi pjevanje, sudjelujući u misi. Čineći to, onemogućili su vjerski život kako bi religija bila što slabija. Znate, umrla je takvom smrću da je bila mučenica. “

Izvor: radio.ognjisce.si

Uredništvo/komunistickizlocini.net