Mijo Pišonić

• 

Rođen je 26. veljače 1922. u Slavonskom Kobašu. Završio je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu. Bogosloviju je završio u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1959. godine. Za svećenika je zaređen 1947. godine. Nakratko je bio kapelan, a zatim sve do svoje tragične smrti član Nadbiskupskog duhovnog stola, ponajviše kao nadbiskupski tajnik. Ubijen je 22. lipnja 1962. u – kako je tada, pa sve do danas, bilo opće uvjerenje – namještenoj prometnoj nesreći od strane UDB-e, u kojoj su ubijeni i bogoslovi Josip Brebrić i Marijan Filković.

Msgr. dr. Stjepan Kožul u Martirologiju Crkve zagrebačke (1998.) donosi sjećanje prof. dr. Josipa Butorea na tajnika Pišonića, pa donosimo dio toga zanimljivoga izvješća:

Bio je nadbiskupov tajnik poslije Antuna Ivandije koji je osuđen od komunističkog Titovog režima na dugogodišnji logor i poslije dra Stjepana Kranjčića koji je otjeran iz Zagreba, pa zato u neprestanoj životnoj pogibli. U ljetu 1945., nalazio se kao vojnik u Đurđevcu u nekoj crnogorskoj četi. Kao klerik zalazio je u crkvu što je zamijetio komandir čete, pa ga je osudio na smrt. Nije to htio sam učiniti nego ga je s pismom poslao u Voćin, k tamošnjoj vojnoj jedinici. Kad je Pišonić došao na željezničku stanicu Mikleuš ili Čačinci, otvorio je kovertu i pročitao pismo u kojem je napisano: “Druže! Šaljem Ti klerofašistu. Ako ima u Papuku križara, pošalji ga u borbu neka pogine. Ako nema križara, onda ga tajno likvidiraj.” Kad je Pišonić to pročitao, nije pošao uskotračnom prugom prema Vočinu, nego se vratio u Zagreb. Tu se dogovorio s prijateljem pa pošao u Ljubljanu. Ondje je kod partizanskog oficira katolika dobio potvrdu da se otpušta iz vojske. Tako je čudom spasio život.

Ubijen je 22. VI. 1962., u prometnoj “nesreći” s 2 klerika, radilo se o namještenoj prometnoj nesreći od strane UDB-e bilo je to naručeno ubojstvo. Podržavao je vezu između Zagrebačke nadbiskupije i kardinala Stepinca u Krašiću, pa je zato bio strogo kontroliran od strane UDB-e.

Autor ovoga Martirologija tada je bio na poslijediplomskom studiju u Ljubljani, a često je prolazio kroz Zagreb. On svjedoči da je tada u Zagrebu i Hrvatskoj, ali i u Ljubljani (vozač ubojica koji je vozio kamion bio je Slovenac!) vladalo jedno opće uvjerenje da je to bila namještena prometna nesreća i da se Udba osvetila tajniku Pišoniću koji je, vidjevši kuda ide ta “suradnja”, drugovima otkazao poslušnost – i zato je bio okrutno kažnjen. I na zagrebačkom Kaptolu držali su da je to bila namjerno izazvana prometna nesreća. Toga ih je jutra policija vratila s puta i uputila – izravno u sudar?! Zašto je toga jutra ondje bila policija i što je ondje radila?!

Ne zna se ni što je prevozio taj kamion i što je radio ondje ako nije ništa prevozio?!

Devedesetih godina, poslije utemeljenja države Hrvatske, autor je o ovoj prometnoj nesreći podugo razgovarao s nadbiskupom i kardinalom Franjom Kuharićem, kao i s ondašnjim direktorom Glasa Koncila dr. sc. Josipom Ladikom.

Na autorovo pitanje što uzoriti kardinal misli, je li to bila slučajna ili namjerna prometna nesreća, kardinal Kuharić je odgovorio: To je bio namješten udes!

Tajnik Pišonić je putujući 50-ih godina između Krašića (kardinal Stepinac) i Kaptola te nadbiskupa Šepera bio vrlo zanimljiv za Udbu. Tajnik Pišonić je pomalo naivno, ali još više dobronamjerno, želio neki modus vivendi države i Crkve. Zasigurno je ostao vjeran Crkvi i zato je drugovima rekao: “Ne više!” Drugovi su mu se okrutno osvetili!

Dr. Ladika bio je kolega tajnika dr. Pišonića. Ni u jednom trenutku nije sumnjao da je nesreća bila slučajna. “To je bio namješten udes!” – tvrdio je i dr. Ladika.

U to vrijeme još nije bilo autocesta s dvije vozne trake, nego su ceste bile uske, pa je bilo lako namjestiti prometnu nesreću. Uostalom, to u vrijeme komunizma nije bilo neobično. Bio je to jedan od načina kako se Udba osvećivala i kako se rješavala opasnih i nepoćudnih ljudi.

Dr. Ladika je autoru ispričao još jedan zanimljiv slučaj. Kratko vrijeme prije tragične smrti tajnik Pišonić žalio se dr. Ladiki da je imao jedan stopostotni namjerni nalet nekog velikog kamiona, te da se jedva u posljednjoj sekundi spasio od izravnog sudara. Žalio mu se kako već mjesec-dva doživljava neka čudna iskustva na cesti, kao da ga netko hoće ubiti.

Kada se zna da mu je telefon bio prisluškivan, onda sumnja postaje realna. Udba je preko telefona već navečer znala da će tajnik Pišonić ujutro u 6 sati krenuti za Hrvatski Leskovac.

Kamion tenk-ubojica naglo je prešao na svoju lijevu stranu i vidjevši pred sobom automobil volkswagen, umjesto da koči – dodao gas. Kamion tenk-ubojica čekao je volksivagen u kojemu su bili tajnik Pišonić i dvojica bogoslova, te ih je na uskoj cesti usmrtio. Kamion mariborske registracije iz Dravograda vozio je Franc Petery Slovenac, koji je godinu dana prije nesreće dobio vozačku dozvolu od Udbe.

Izvori: Kožul, dr. Stjepan, Martirologij Crkve zagrebačke, Zagreb, 1998.

           Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

Uredništvo/komunistickizlocini.net