PARTIZANSKI ZLOČINI NAD 671 OSOBOM U MJESTIMA ŽUPANJSKE POSAVINE (Mile Maričić Crni i Mijo Mihić Mića odgovorni za likvidacije)

Županjska Posavina

Oglasi

Probojem Srijemskog fronta i povlačenjem njemačkih snaga i HOS-a počela je krvava zločinačka odmazda jedinica Jugoslavenske armije i OZNE nad zarobljenim vojnicima HOS-a i civilnim pučanstvom kotara Županja.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Tako su u srpnju 1944. godini napali Štitar gdje se u mjesnoj Školi nalazila  posada od 40 vojnika. Uz njih, u školi se nalazilo i sedam civila koji su natjerani na stražu; sa sobom su imali lovačko oružje, prema izjavi svjedoka bez streljiva. Po zauzimanju Škole partizani sedam zarobljenih civila odvode u šumu Kladavac gdje im je bila baza. Optuženi su za sudjelovanje u obrani Škole jer su tvrdili kako su neki od partizana stradali od lovačkog oružja. Nakon svirepog mučenja svi su pogubljeni.

Doniraj za rad portala

Ukoliko želite pomoći rad našeg portala i izradu prvog središnjeg elektroničkog popisa žrtava komunizma koji bi bio javno dostupan, uplatu možete izvršiti ovdje. Hvala!

10,00 EUR

Godine 1944., prilikom upada, najprije četnika, a potom i partizana (s istom ideološkom misli o istrebljenju Hrvata) ubijeno je ili zaklano od prvih oko 23-24 osobe (od toga i čitave obitelji izbjegle iz sela Jamena) dok nešto kasnije od partizana 9-10 osoba koje su isti tjerali pred sobom «na bunkere». Tako je u nepunih mjesec dana tijekom 1944., godine u Strošincima poginulo preko 30 seljana.

Još 1944, u listopadu, partizanski Obavještajni centar za kotar Županja i njegov šef Mile Maričić dobili su direktive od od viših organa da započnu prikupljati podatke o narodnim neprijateljima koji surađuju s „okupatorm“ i „petoj koloni“ te da popišu njihova imena i sve podatke koji su traženi o njima. Mile Maričić i obavještajni centar imali su u svim selima svoje ljude koji su im neprekidno dostavljali podatke o stanju u selu tako da su mogli obaviti taj zadatak.

Oglasi

„… prema svjedočenju partizana iz Račinovaca Ilije Panjičanina stoji: „Bio sam član obavještajne službe za naše područje, a šef obavještajne službe bio je Mile Maričić, zvani Crni Mile iz Drenovaca.“  Crni Mile dobio je zadatak u selu Lipovcu, pred samo kretanje fronte ,od čelnih ljudi Ozne da dostavi popis „ bande za vaše područje za likvidaciju. Na taj način se potvrđuje da su Obavještajni centar i njegov šef Mile Maričić imali popise onih koje treba likvidirati i to predali Ozni. Oni su imali popise i za druga sela osim Drenovaca.“

Partizanski zločini po tzv „ oslobođenju “

Ovi navodi jasno pokazuju kako su masovne likvidacije nakon ulaska partizana u pojedina mjesta bile  planirane i pripremane. Odmah po „oslobođenju“ OZNA započinje sa uhićenjima i masovnim likvidacijama „ sluga fašističkih okupatora i izdajnika“. Mnogi  civili i vojnici HOS-a bojeći se partizanske odmazde povlače se prema zapadu nadajući se spasiti živu glavu, no na kraju će  mnogi od  njih skončati u masovnim grobnicama po Sloveniji i bezbrojnim grobištima širom bivše Jugoslavije. O masovnim pogubljenjima označenih „ narodnih neprijatelja „ piše Ivan Ćosić Bukvin u svojoj knjizi „ Vrbanja V. – Komunistička represija1945.-1955.

„ Jedan od prvih pokolja/likvidacija Hrvata civila koji se dogodio odmah po ulasku partizanskih jedinica u sela Cvelferije zbio se u Drenovcima kojeg je opisala gospođa Vera Erl  uz pomoć svojih sumještana služeći se sjećanjima jedinog preživjelog koji je utekao «s rupe». »Oslobodilačkog« jutra mjeseca travnja 1945. godine partizani 6. ličke divizije uhitili su i odveli na strijeljanje grupu Drenovčana starosjedilaca/Hrvata, ali i druge znane domoljube. Tražili su ih imenom i prezimenom, a mnogi, koje tog jutra nisu mogli uhititi, završili su svoj život na »križnom putu« u nekoj od usputnih »križnih postaja«.“

 „Jedna od masovnih grobnica i stratišta civilnog puka nalazi se kod sela Gradišta ( još neobilježena) gdje je odmah po ulasku partizana u selo i ovo područje streljano mnoštvo osoba iz drenovačkog, županjskog i vinkovačkog kraja (od toga najvjerojatnije oko 40 osoba iz samog Gradišta ?, op.autora) te i danas postoje svjedoci iskopavanja tijela svojih najbližih.“

„ Samo dan nakon tzv. «oslobođenja» od strane istih osloboditelja (partizanskih jedinica) zadojenih mržnjom na sve što je hrvatsko u mjestu Županja je 14.travnja na nasipu rijeke Save kod zgrade zvane «agencija» pogubljeno sedam uglednih članova HSS-a iz mjesta, te neutvrđeni broj također pripadnika HSS-a iz okolnih mjesta.“

Oglasi

„ Tako je buduća «narodna vlast» likvidiravši ugledne seljane i intelegenciju a zajedno s njima i svoje političke neprijatelje u osobama čelnika HSS-a (da ne spominjemo već dobro poznatu stvar o likvidacijama hrvatskih časnika.op. autora) otvorila sebi put ka dugogodišnjoj strahovladi i pedeset godišnjoj dominaciji Jugo- komunista. Proteklih godina mnogi od tih su u slobodnoj hrvatskoj postali «Veliki Hrvati» sakrivši svoj komunizam i banditizam iza zastave, grba i himne naše domovine.“

Uz već spomenutog Mileta Maričića, po zlu je upamćen i drugi operativca Ozne; Mijo Mihić Mića, u Povjereništvu OZNE kotara Županja zadužen za provođenje istraga.

U Štitaru je Mića ostao upamćen po najgorem nečovještvu, jer je upravo on stajao iza  likvidacija nakon „oslobođenja“ Štitara. Osobito svirepo mučen je i ubijen te bačen u Savu štitarski županik Đuka Pavošević. Mića je 17.8.1946. godine, u dvorištu njene kuće ubio Mariju Mandarić u visokom stupnju trudnoće, zato što je kod kuće skrivala brata ustašu. Isto je prošao i njen brat. Ni za odanost sestre prema bratu nije bilo milosti. Kakvi su to ljudi i ideologija dolazili ?

O brutalnosti i svireposti partizanskih krvnika govori zapis iz već spomenute knjige Tomislava Lunke:

„ Iskapajući žrtve ovih partizanskih zločina vidjelo se kako je dobar dio ovih muškaraca i žena bio izmasakriran i mučen prije ubijanja. Bili su vezani žicom jedan za drugoga tako da su padajući u jamu, oni koji su prije pogođeni, povukli za sobom i neke još žive. Sve su ih zatrpali, tako da su pojedini bili živi zatrpani u jamu.“

Tjednima i mjesecima  rodbima ubijenih nije znala što je sa njihovim sinovima i očevima. Čuju se glasovi o stradanjima i o masovnim grobnicama. Neizvjesnost je nepodnošljiva, traži se bilo kakav trag ne bi li se doznala sudbina nestalih. I kada se doznalo gdje su ubijeni i pokopani organi nove, „ narodne vlasti“, ne dozvoljavaju ekshumacije i dostojanstven ukop. Mjesecima poslije rodbina iskapa tijela ubijenih  i prenose ih u mjesna groblja. Prizor oca, koji mjesecima poslije iskapa tijelo sina ili majke koja  prepoznaje sina nešto je nepojmljivo. Kako su, i kakvi su to ljudi mogli učiniti, ubiti i  ubiti svako ljudsko dostojanostvo i ubiti svaki trag ljudskosti. Oni koji to nisu doživjeli ne mogu znati, ne mogu pojmiti da se tako nešto dogodilo. A oni koji  su to počinili, koji  znaju o tome, šute. Imaju li savjesti oni koji to poriču ili ideološki opravdavaju?

O „Križnom putu „  i strahotama koje je vidio i doživio svoje svjedočenje iznio je bivši domobran, Stanko Miličić-Paveni iz Štitara, a zapisao Mato Dominković:

Oglasi

„ Kod Sloven Gradeca zaustavila nas je partizanska patrola i otjerala u sabirni logor. Hrana koju smo imali sa sobom bila je na izmaku, počela su maltretiranja i ubijanja. Nakon nekog vremena počela se formirati kolona – četverored i krenuli smo nazad, u Hrvatsku. Putem smo naišli na još Štitaraca; Šima Lukačević-Gregić, Joso Martinović, Marijan Džojić, Ivan Dominković-Karlin, Ivo Martinović, Mato Spajić, Pejo Burdić, Marko Bikić i Nikola Reljanović. Putem smo se držali skupa i čela kolone, sve koji su zaostajali na začelju bez milosti su ubijali. A bilo je puno iscrpljenih, od dugog marširanja zadnjih mjeseci rata, bolesti, rana, gladi i žeđi.“

Štitar se nalazi neposredno uz rijeku Savu. Sava je  poratnih mjeseci nosila  mnoštvo tjela, žrtve partizanskih zločina počinjenih uzvodno. Iz prve ruke znam što su pripovjedali stari čobani koji se sjećaju toga vremena – Mato Gašparović Adamovi i Antun Vincetić Đureni. Autor ovoga teksta je  s njima, kao dječak,  čuvao goveda na seoskom utvaju. Kazivali su kako je poratnih mjeseci to bio čest slučaj. Bilo je problem napojiti goveda jer je riječna matica nosila tijela bliže obali gdje su se nakupljala. Na tom mjestu inače se napajala stoka. Po njihovom  kazivanju  dugačkim motkama otiskivati bi tijela dalje od obale, u riječnu maticu koja ih je nosila dalje. Tijela su bila žicom vezana za drvene grede, po pet šest ljudi svezani za jednu gredu. Odakle ih je Sava donosila nisu znali, ali im je bilo jasno tko ih je poubijao i zašto. Još i danas ima  svjedoka koji se sjećaju tih mučnih prizora ( videozapis Evica Živković 1931.). A postoji i zapis svjedoka Božidara Ručevića o događaju na 21.9.1945., na štitarski kirvaj:

„ 1945 – Crtica iz Štitara na crkveni god

U rujnu 1945. nadnevka 21. na crkveni god Sv. Matije Apostola u Štitaru, nakon duga pješačenja i umora sve od željezničke postaje Ivankovo, i to autor ovog članka kao dvanaestogodišnjak i majčina sestra učiteljica Slavica udova pravnika i suca, koji je 1943. ubijen od partizana, tada domobranski časnik Matija Jerković – došli su u posjet bliskoj rodbini na veliko veselje, ali i iznenađenje, jer su se svi putovi između sela smatrali još uvijek opasnima.

Radost toga susreta pomutio je nemili događaj. U jednom trenutku su cestom dojurili iz pravca Babine grede prašnjavi džipovi s naoružanom milicijom, koji su iz njih izletjeli na savske nasipe braneći pristup na obale rijeke. No, seoski dječaci da pokažu svojem vršnjaku i rođaku što mogu – su izvanseoskim puteljcima ipak došli do obale Save. Bilo je što i za vidjeti. Nabuhli ljudski leševi nošeni maticom rijeke plovili su prema beogradskim mostovima, gdje su ih narodu prikazivali kao jasenovačke žrtve. Da, žrtve, ali ne treba se puno dvoumiti tko su bili ubojice i tko žrtve, jer bilo je to u posljednjoj dekadi mjeseca rujna 1945., a II. rat u Europi prestao je 8. svibnja 1945. Stanovnici nam rekoše, da je u tom dobu to bila skoro svakodnevica.“

Nakon  učvršćivanja nove  komunističke vlasti OZNA je još vrlo aktivna u traženju i likvidaciji preostalih narodnih neprijatelja. Na meti, i pod posebnom paskom, su obitelji bivših pripadnika oružanih snaga, obnašatelja vlasti, članova HSS-a i imućnih seljaka – kulaka. Oni će još godinama biti obilježeni kao neprijatelji nove vlasti i kao takvi posebno tretirani i sustavno pljačkani. Koliko je točno ljudi stradalo u Hrvatskoj  od partizanske odmazde vjerovatno se neće nikada doznati. Ovaj je rad pokušaj osvjetljavanja tih tragičnih događaja u županjskom kraju.

Popisi žrtava 2. svjetskog rata  u županjskom kraju

Od 1996. godine u drenovačkom časopisu za književnost, umjetnost, kulturu i povijest  Hrašće objavljivani su popisi poginulih tijekom 2. svjetskog rata i poraća, uglavnom s područja bivšeg kotara Županja. Osim toga u tekstu su, kao vrijedan izvor podataka, korištene odlične knjige Tomislava Lunke „ Soljani u Drugom svjetskom ratu „ i  Ivana Ćosića Bukvinog  „Vrbanja V. – Komunistička represija 1945.-1955. „ . Korišten je i nadopunjeni, još neobjavljeni, popis poginulih mještana Štitara tijekom Drugog svjetskog rata. Sve skupa istraživanjem  je obuhvaćeno 13 mjesta i to:

Drenovci, Vrbanja, Slakovci, Bošnjaci, Račinovci, Rajevo selo, Gunja, Gundinci, Đurići, Strošinci, Kruševica te Soljani [15] i Štitar [16]. Pored velikog truda koji su popisivači dali u sastavljanju popisa poginulih oni sami ostavljaju mogućnost određenih propusta prije svega oko konačnog broja poginulih i okolnosti smrti. No jedno je sigurno, popisivači su pošteno pristupili ovome poslu. Po našem sudu broj poginulih može biti samo veći. Prošlo je puno godina od tih tragičnih događaja, o tome se nije smjelo javno govoriti, a kamoli provoditi kakva istraživanja. Tragične žrtve polako su padale u zaborav. Ipak i iz ovih, možda nepotpunih popisa, može se stvoriti slika o razmjerima partizanskih zločina nad hrvatskim življem.
1. U stupac su uvrštene žrtve partizana od mjeseca travnja 1945. i kasnije tijekom poraća sve tamo do 1947/8. godine. Većina žrtava stradala je u relativno kratkom vremenu, tijekom travnja, svibnja i lipnja 1945.g. dakle u zadnjih mjesec i pol dana rata i poslije tijekom masovnih likvidacija nakon predaje oružanih snaga NDH na Bleiburgu. Sa masovnim likvidacijama nastavilo se i tijekom „križnog puta“. Godinama po završetku rata OZNA je nastavila sa lovom na  „narodne neprijatelje“ ali više nije bilo tako masovnih pogubljenja. Stradali iz tablice ubijeni su u odmazdi, dakle ubijeni su izvan borbe.

Zbog fokusa na sam završetak rata u popis nisu pribrojane žrtve partizana ubijene od početka rata do travnja 1945. godine kojih je bilo dosta.

Oglasi

Zbog velikog vremenskog odmaka i kaotične situacije s kraja rata moguće je da je poneki s popisa poginuo u završnim borbama, no to ne može bitno promijeniti sliku o razmjerima zločina.

Uz žrtve partizanskih zločina počinjenim nad hrvatskim življem valja spomenuti  i mnogobrojne Nijemce stradale tijekom rata i poraća. Mnogi od njih  pogubljeni su u partizanskoj odmazdi ili su tijekom poraća umrli u logorima ( Krndija ).

„ Njemačka manjina u Cvelferiji imala je 159 znanih, zabilježenih žrtava tijekom drugog svjetskog rata i poraća, op. autora „ [17]

U Štitaru (3), Kruševici (1), i Slakovcima (1) zabilježeno je još 5 Nijemaca poginulih tijekom rata. Dakle, tijekom rata i poraća u istraživanim mjestima  ukupno su stradala  164 pripadnika  Njemačke manjine.

Literatura:

[1] Ćosić, Ivan Bukvin, Vrbanja V., Komunistička represija 1945.-1955., Vrbanja, siječanj 2012.
[2] Lunka,Tomislav, Soljani u drugom svjetskom ratu, Soljani 2013.
[3] isto
[4] isto
[5] Ćosić, Ivan Bukvin, Vrbanja V., Komunistička represija1945.-1955., Vrbanja, siječanj 2012.
[6] isto
[7] isto
[8] Ivan Ćosić Bukvin, u Vinko Juzbašić, Bošnjačanji u drugom svijetskom ratu. Bošnjaci 2008.
[9] Op.a. Brat Marije Mandarić bio je rodom i živio je u Bosni te nije na popisu stradalih iz Štitara a popisivači mu nisu znali ime.
[10] Lunka,Tomislav, Soljani u drugom svjetskom ratu, Soljani 2013.
[11]  Lunka,Tomislav, Soljani u drugom svjetskom ratu, Soljani 2013.
[12]  Dominković,Mato, članak: Od Dravograda do Sjenice – križni put Stanka Miličića. 
https://zupanjac.net/wp/od-dravograda-do-sjenice-krizni-put-stanka-milicica/ 
https://zupanjac.net/wp/od-dravograda-do-sjenice-krizni-put-stanka-milicica-dio-ii/,14.04.2016. 

[13]  Ručević, Božidar, članak: Zemun – Blaiburg – Zemun; Križni putovi Hrvata još uvijek bez znamena.
http://www.hkv.hr/domovini/2-svjetski-rat/7772-krini-putovi-hrvata-jo-uvijek-bez-znamena.html, 13.3.2016.

[14] 1. HRAŠĆE – broj 1 ( siječanj-ožujak 1996.) ĐIDARA, Marko vlč. Popis drenovačkih stradalnika u Drugom svjetskom ratu, str. 34-41
2 . HRAŠĆE – broj 2 ( travanj-svibanj 1996.) ĆOSIĆ BUKVIN, Ivica , Vrbanjci stradalnici Drugog svjetskog rata, str. 31-37
3. HRAŠĆE – broj 5 ( siječanj-ožujak 1997.) KARAULA, Ivan , Žitelji Slakovaca stradalnici drugog svjetskog rata i poraća,  str. 71-74
4.  HRAŠĆE – broj 6 ( travanj-lipanj 1997.) JUZBAŠIĆ, Vinko , Prilog popisu stradalnika sela Bošnjaci u drugom svjetskom ratu i poraću, str. 83-88
5. HRAŠĆE – broj 7-8 ( srpanj-rujan 1997.) PAVLOVIĆ, Goran, Račinovačke žrtve II. svjetskog rata i poraća,  str. 85-94
6.  HRAŠĆE – broj 9-10 ( listopad-prosinac, 1997.) BOGUTOVAC, Stjepan,  Rajevčani stradalnici u Drugom svjetskom ratu, str. 103-107
7.  HRAŠĆE – broj 11 ( siječanj-ožujak 1998., Drenovci ) BOGUTOVAC, Stjepan, Gunjanci stradalnici u Drugom svjetskom ratu, str. 57-62  
8.  HRAŠĆE – broj 12 ( travanj-lipanj 1998. ) KOLESAR, Drago, Gundinačke žrtve II Svjetskog rata i poraća,   str. 83-88
9.  HRAŠĆE – broj 15 ( siječanj-ožujak 1999. ) BOGUTOVAC, Stjepan, Đurićani – stradalnici u Drugom svjetskom ratu i poraću, str. 93-95
10.  HRAŠĆE – broj 19 ( siječanj-ožujak 2000. ) ĆOSIĆ, Ivica, Popis žrtava iz sela Strošinci od 1941.-1945. godine,   str. 83-87  
11.  HRAŠĆE – broj  27 ( siječanj-ožujak 2003. ) KOKANOVIĆ, STJEPAN, Mještani Kruševice stradalnici Drugog svjetskog rata i poraća, str. 69-71  

[15] Lunka,Tomislav, Soljani u drugom svjetskom ratu, Soljani 2013. 
[16]  Ivan Šarić Baća i suradnici 1996., nadopunio 2015. Mato Dominković, neobjavljeni Popis žrtava II. svjetskog rata u Štitaru
[17]  Ćosić, Ivan Bukvin, Vrbanja V., Komunistička represija1945.-1955., Vrbanja, siječanj 2012.

Autor: Mato Dominković 2016 godine.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s