Vjekoslav Balin

• 

Vjekoslav Balin odrastao je u Šibeniku, bez oca, s majkom, braćom Markom i Tomislavom te sestricom Adelom. Otac je tijekom rata odveden u koncentracijski logor u Italiju, pod optužbom da pomaže partizane. I sam je Vjekoslav u ranoj mladosti pristajao uz komuniste. Kao mladić je čak kraće vrijeme bio i član Partije, no ubrzo se gorko razočarao 1956,. on u Jugoslaviji više nije vidio nikakvo dobro, te se s nekoliko prijatelja odlučio na bijeg preko Jadrana, u Italiju. U Italiji je uspio nastaviti školovanje. U Rimu je uspješno studirao kiparstvo.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

U Italiji se Vjekoslav približio hrvatskoj političkoj emigraciji te je počeo sudjelovati u borbi za slobodnu Hrvatsku. Bio je nadaren i izvanredno odlučan čovjek. Kada bi nešto odlučio, čvrsto se kretao svojim putom. Tijekom sljedećih godina čak mu je npr. u nekoliko navrata uspjelo ilegalno doći u Domovinu. Nažalost, 1958. biva prokazan te uhićen.

Udba ga je osam mjeseci držala u svom centralnom zatvoru u Beogradu, radi posebnog interesa bezbednosti nekih lica, a da obitelj uopće nije znala gdje je. Zatim ga je u tajnom procesu u Šibeniku osudila na devet godina strogog zatvora te otpremila na Goli otok. Dinko Jonjić, supatnik iz tog vremena, posvjedočio je da je Vjekoslav na Golom otoku bio strahovito zlostavljan te da se njegovo preživljavanje mora smatrati čudom. Godinama je morao prenositi kamenje, vukući pod pritiskom nevjerojatne terete trčećim korakom.

Nakon šest godina Golog otoka Vjeko je premješten u Staru Gradišku. Njegova se patnja tamo samo nastavila. Upravitelj kaznionice Mirko Uzur odmah ga je bacio u samicu te mu najavio: “Ne ćeš Ti odavde izmaći živ”.

Dr. Anđelko Mijatović, Vjekin supatnik, posvjedočio je: Vjeko je bio vrlo inteligentan, obrazovan, elokventan, svi su znali da je akademski slikar. Razgovarao sam s njim dan ili dva prije negoli je zadnji put odveden u samicu. Rekao mi je: Imam još sedamnaest i pol mjeseci kazne. Kada bi me tada pustili, imao bih 34 godine. I najviše bih volio kada bih tada mogao započeti studijem matematike. No, ja osjećam da se to nikada ne će dogoditi. Ja odavde ne ću izaći živ …

Anđelko Mijatović bio je u rujnu 1965. i sam u samici. Vjeko je bio zatvoren u samici do njegove, odnosno njihove je ćelije dijelio prostor gdje su se praznile kible i uzimala voda. Da je Vjeko tamo, znao je po tome što je čuo stražara Miloša – gotovo svi stražari u Staroj Gradiški bili su Srbi – kako ga zazivlje imenom.

Anđelko Mijatović više je puta slušao pendrečenje … A 14. srpnja, oko 16 sati čuo je podmuklo udaranje …. I jecaje …

Po svim saznanjima Vjekoslav Balin je umoren noću s dvadesetčetvrtog na dvadesetpetog rujna 1965. vješanjem o rešetku na prozoru u ćeliji br. 14 u Odjelu izolacije i samica. Iako kaznionički dokumenti tvrde da se sam objesio, tadašnji tamošnji politički, a i drugi zatvorenici na osnovi saznanja koja se nisu mogla zatajiti, bili su uvjereni da je umoren, a njegovo umorstvo prikazano je kao samoubojstvo vješanjem. U skladu s tim spoznajama Balinovo ubojstvo su izveli dežurni stražar u Odjelu izolacije i samica Miloš Balta i osuđenik Marko Kozarac, višestruki ubojica i zatvorenik povjerljiv u očima kaznioničke uprave, tada redar u sobi za odmore zatvorenika (koji su jedanaest mjeseci godišnje proveli u radu). Upravo iz te sobe je i poteklo saznanje o navedenom umorstvu. Naime, uvečer 24. rujna, kada su već pozaspali zatvorenici, u sobu za odmore došao je stražar Miloš Balta, pozvao i odveo Kozarca. Nakon dužega vremena vratio se u sobu i nije, navodno, dugo mogao zaspati. Ujutro, kad su zatvorenici primijetili da se nešto događa u kaznionici jer su prolazili službenici uprave i neki nepoznati civili, na to njihovo čuđenje Kozarac je primijetio: “Objesio se onaj bandit Balin!” To je za nazočne zatvorenike bio šok, ali i saznanje tko je izveo umorstvo što se i raširilo kaznionicom, ali i izvan njezinih zidina. Anđelko Mijatović za Balinovo umorstvo saznao je u jesen 1966. kad je vraćen u starogradišku kaznionicu, a kasnije kada su se našli u Zagrebu, to mu je ispričao bivši starogradiški politički zatvorenik Stanislav Šredl, koji je radio u građevinskoj sekciji i tada se nalazio u sobi za odmore.

Fra Rudi Jerak, koji je u to vrijeme također bio zatvoren u kaznionici u Staroj Gradiški bio je zadužen pokupiti odjeću mrtvoga Vjeke – Vjeko je na zatvoreničko groblje bio odnesen bez odijela. Fra Rudi je kasnije posvjedočio da je ispod krvavog stola na kojem je dan ranije ležalo Vjekino tijelo pronašao tri vratna kralješka. Stavio ih je u džep, da ih zaštiti od oskvrnuća. Uspio ih je zakopati tijekom jedne šetnje ….

Među zatvorenicima je vladalo uvjerenje da je Vjeku ubio Marko Kozarac, Srbin iz mjesta Kozarca u Podkozarju.

• 

Prema svjedočenju Vjekinog brata Marka:

Vjekin brat Marko godinama traga za njegovim grobom jer ‘želi pronaći Vjekine ostatke i dostojno ga sahraniti’. Nakon primljenog telegrama, 25. rujna 1964. godine, krenuli smo vlakom prema kaznionici Stara Gradiška. Poslije čekanja i maltretiranja, rečeno nam je da je već sahranjen, ali gdje – nije nam rečeno. Dobili smo samo njegove osobne stvari koje je posjedovao priča nam Marko Balin koji ne odustaje od potrage za Vjekinim ostacima.

Čitavo vrijeme robovanja mi smo ga pomagali novčano, a odlazili smo mu i u posjete. Najbolje znamo kakvu je golgotu proživljavao, ponižavanja i maltretiranja. U jednom pismu nam je napisao ‘Sanjam cigarete’. Prilikom posjete 1. svibnja 1963. donio sam cigarete, upaljač i tabakeru s posvetom. Ponudio sam ključara s cigaretom i uzeo ju je, a kad sam ponudio brata rečeno mi je da je njemu zabranjeno pušenje. Sav bijesan zgužvao sam kutiju cigareta i bacio je na pod. U tom trenutku prekinuli su posjetu – prisjeća se Vjekin brat koji je od tog dana postao pušač.

Vjeko je malu prostoriju unutar kaznionice dijelio s osam zatvorenika. Imali su dva metra slobodnog prostora, a samo zavjesa ih je dijelila od improviziranog zahoda, dodaje Marko.

• 

Anđelko Mijatović, povjesničar koji danas živi u Zagrebu, bačen je u rujnu u samicu do Vjekine. Mijatović je kasnije svjedočio da je čuo strahovito udaranje, pendrečenje, a  fra Rudi Jerak koji je u to vrijeme također služio kaznu, naposljetku je morao sakupljati odjeću mrtvog 33-godišnjeg Vjeke.

Uvjereni smo da je Vjeku ubio Marko Kozarac koji je početkom devedesetih postao jedan od zapovjednika pobunjenih Srba. Prilikom posjete kaznionici 2009. godine iznova sam tražio Vjekin grob, ali bez uspjeha. Neslužbeno sam kasnije saznao da su osuđenici sahranjivani na livadi kod groblja ‘Uskoci’, ali i da je sljedeće godine livada preorana i zasađena kukuruzom – u tuzi govori Marko i dodaje da do danas ne zna gdje je njegov brat pokopan.

Prema podacima Hrvatskog društva političkih zatvorenika, UDBA je na prostoru Hrvatske u zatvorima ubila više od tisuću ljudi. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika položilo je za tog Šibenčanina 1997. godine., vijence na spomen groblje, a 18 godina kasnije Vjekin brat Marko i dalje ne odustaje od potrage za bratovim grobom.

Želim pronaći bratov grob i dostojno ga sahraniti. Teško je doći tamo i znati da je tu negdje pokopan, a ne možete mu ni cvijeće staviti na grob. Upalim svijeću svaki put kad posjetim kaznionicu, ali to mi nije dovoljno – neutješan je brat Marko.

Zanimljivo, društvo Svetog Jeronima još je 1991. godine podnijelo zahtjev da se jedna od ulica u Šibeniku nazove po Vjekoslavu Balinu, što do danas nije riješeno, pa se Marko pita jesu li žrtve zaista zaboravljene?

Naime na kraju povjesničar Anđelko Mijatović zaključuje:

Sve je rađeno kako bi se Balina fizički uništilo, a za to je trebalo pripremiti uvjete. Izolacija i samica, u koju je smješten, bili su prikladna prilika za to, odnosno za njegovo ubojstvo, kao što su prije njega i drugi zatvorenici starogradiške kaznionice u prethodnim desetljećima usmrćeni u tamošnjim samicama, “u bijegu”, u radnim akcijama ili negdje drugdje. Po istraživanju dr. Augustina Franića, dugogodišnjega političkog osuđenika i zatvorenika jugoslavenskoga komunističkog sustava 1940-ih i 1950-ih godina, od 1945. do 1990. ubijeno je u raznim prigodama više od 125 zatvorenika starogradiške kaznionice, a među “pojedinačnim pripremljenim ubojstvima” prikazao je i ubojstvo Vjekoslava Balina. Kakve su prilike bile u starogradiškoj kaznionici u prvoj polovini 1960-ih godina, pokazuje činjenica da je u toj kaznenoj ustanovi u navedeno vrijeme, osim Vjekoslava Balina, usmrćeno još pet zatvorenika: 20. studenoga 1961. u Odjelu izolacije i samica, u ćeliji br. 17, apsolvent povijesti Ivo Mašina iz Preka na otoku Ugljanu, politički osuđenik; 1. svibnja 1964. na Pustari je umoren osuđenik Marko Nikšić iz Široke Kule; 6. listopada 1964. u Odjelu izolacije i samica politički osuđenik, alatničar Đuro Sitek iz Podravskih Sesveta i 15. studenoga 1965. politički osuđenik Slovenac Janez Toplišek i osuđenik Zlatko Mejaški iz Vučjaka kraj Karlovca. Mašina, Sitek i Balin tobože su se objesili, Nikšić je tobože skočio u bunar, a Toplišek i Mejaški su namamljeni u bijeg i ubijeni automatskim oružjem. U prvim poslijeratnim godinama ta su ubojstva bila češća i masovnija, a događala su se i kasnije. Naravno za te zločine nitko nikada nije odgovarao!

Izvori: Sa izlaganja Skupina žena „Krug”, 5. svibnja 2010. u Zagrebu.

          Šibenik.in objava: 25.09.2015.

          Anđelko Mijatović: Stručni članak, Vjekoslav Balin, hrvatski domoljub i mučenik   Senj. zb. 41, 411-426 (2014.)

Autor: Vedran.P/komunistickizlocini.net