Don Jerko Nuić

• 

     Rođen je 8. lipnja 1915., u Drinovcima, od oca Stjepana i majke Jele, rođ. Čulina. Gimnaziju je polazio u travničkome sjemeništu, a bogosloviju je studirao u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 8. travnja 1941. godine. Prvo je služio kao kapelan u župi Vir, a zatim je premješten za župnika u Donje Hrasno, nakon što je don Srećko Čotić preminuo od tifusa, vjernici bili raspršeni, a obrede obavljali susjedni svećenici. U listopadu 1944., morao se povući s Brštanice, župa Hrasno, gdje se bio nastanio. Tada preko Gabele i Bijeloga Polja putuje u Zagreb te stupa u vojsku kao vojni dušobrižnik. Ubili su ga partizani u svibnju 1945., u srpskom selu Rasinja, dvadesetak kilometara od Ludbrega i Koprivnice.

Don Mate Nuić, don Jerkov stariji brat također je mnogo propatio zbog svoje vjernosti Crkvi i svome progonjenom hrvatskom puku kršne Hercegovine, te je i on bio zatvaran i zlostavljan (Don Anto Baković bio je s don Matom Nuićem u zloglasnoj zeničkoj “Staklari”, negdje u proljeće 1956.), ali sudbina je htjela da mladi brat svećenik posvjedoči svojim životom za vjeru, te mu se ni danas ne zna za grob.

Biskup Ratko Perić u svojoj knjizi Da im spomen očuvamo, o ovome mladome svećeniku bilježi: Don Jerko je jedan ocl neprimijećenih biskupijskih svećenika koji je svoj misnički život otpočeo s Drugim svjetskim ratom u nas, 1941., a završio s njegovim krajem. Proživio je samo četiri godine svećeništva. Nestao je u svojoj 30. godini, zajedno s desecima svojih hrvatskih sunarodnjaka i katolika…

Časopis Crkva na kamenu (1995.) samo prenosi ono što je napisao biskup Perić:

U svibnju 1945. pošao je s hrvatskom vojskom i narodom prema Sloveniji i Austriji u susret savezni¬cima, koji su, umjesto da zaštite nevino pučanstvo, izdajnički ga predali partizanima na klaonicu. U općem vrtlogu povlačenja don Jerki se zameo svaki trag, kao i tolikima.

Prema sjećanju sudionika Križnog puta, Slavka Pandžića Mićića iz Osijeka, na povratku iz Maribora, u srpskom selu Rasinja, opkoljenom partizanima, 20-ak km od Ludbrega i od Koprivnice, za dvije noći 27/28. svibnja 1945., bili su iz skupine pozvani brojni pojedinci. Tako je odveden i don Jerko. Više se o njemu nije ništa doznalo. Tako je poslije samo četiri, i to ratne godine svećeničkoga života završio mladi život ovoga Kristova sina i hrvatskoga domoljuba.

Možemo samo pretpostaviti, sasvim utemeljeno, da je doživio smrt ravnu onoj velikih kršćanskih mučenika iz crkvene povijesti. Poslije dugih pohoda od Slovenije do Koprivnice, bez hrane i vode, gotovo do smrti iscrpljeni, došli su u srpsko selo Rasinju, gdje su ih srpske žene, starci i djeca dotukli motikama, kolcima i krampovima. Iz Rasinje nije nitko preživio, ali iz drugih srpskih sela (Kozara, Banovina, Kordun…) imamo pokojeg svjedoka koji opisuje kako su se srpski seljaci iživljavali ubijajući premorene i izgladnjele hrvatske vojnike.

U zborniku radova Svjedoci vjere i rodoljublja (2004). koji je priredio Bozo Goluža, don Tomislav Majić donosi svjedočanstvo Slavka Pandžića Mićića koji je s pokojnim don Jerkom proveo posljednje sate njegova ovozemaljskog života. Prenosimo iskaz Slavka Pandžića:

Don Jerku poznajem od dječačkih dana kao sumještanina. Istu smo školu u Drinovcima pohađali ista nam je crkva po krštenju duhovna majka, obiteljski se dobro poznavali moj otac Marijan, kao prakaratur (crkveni odbornik) u crkvi, bio je na svečanom ručku njegove Mlade mise. Kao šesnaestogodišnjaku na njegovoj Mladoj misi, ostalo mije živo u sjećanju radosno veselje i dobra propovijed don Jure Vrdoljaka Bišćevića.

Don Jerko je bio razgovorljiv, ugodan i prijazan. A najbolje sam ga upoznao na Križnom putu. Volio je Hrvatsku, svoje Drinovce, svoje Nuiće, a nadasve svoj hrvatski narod. Volio je i šalu, uza sve naše strahove i muke, citirajući gangu: “U Drinovcima živa zgoda, drvo duda a Krenica voda!”A mislim s namjerom, da sebe i mene utješi i u smrtnom strahu ohrabri. Eto, kako to biva. Ništa po našu, sve drugačije.

Nakon uspostave NDH nadao se don Jerko, kao i ja, potpunoj slobodi hrvatskog naroda. A eto, doživio je propast države, ropstvo naroda, a od istih, koji su uspostavili to ropstvo, bez ikakvog suda lišen je života.

U predvečerje 27. svibnja 1945., stigli smo u koloni smrti u mjesto Rasinja. Tu, udaljeni dva kilometra od naselja, na livadi uz jednu šumu trebamo prenoćiti. Raspoređeni smo u grupe. Partizanski stražari za našu grupu iz kolone zapalili su tri lomače ili stražarske vatre, njih u hladnoj noći da griju, a nas da osvijetle, da ne bi tko pobjegao. Uslijedila je, po običaju, prozivka u kojoj su prozvana iz moje grupe trojica, a među njima bio je i don Jerko.

Sva trojica su najprije privedena lomači, jedan za drugim. Uslijedilo je mučenje od partizanskih provodnika kolone. Don Jerko je bio drugi iz moje grupe doveden pred lomaču, a koja je bila udaljena petnaestak metara od mene te sam mogao u detalje promatrati način njegova mučenja. Skinuli su mu poderanu obuću i, uz popratne podrugljive riječi: “sad ćemo te obilježiti ustaškom gorljivošću”, počeli ga peći užarenim bakljama, glavnjama po tabanima, zatim po dlanovima ruku, čelu, ušima, licu i leđima.

Uz užasne krikove boli, s drugim tako mučenima i prozvanima iz svih grupa, te noći odveden je u šumu udaljenu stotinjak metara od livade na kojoj smo prenoćili. Nakon pola sata čuli su se pojedinačni i rafalni pucnji popraćeni strašnim jaucima i smrtonosnim urlicima.

Svi koji su te noći s 27. na 28. svibnja bili mučeni kod lomača užarenim bakljama i odvedeni u obližnju šumu te pobijeni, a medu njima i don Jerko, sutradan među nama nije bilo ni jednoga, a kako bi bio itko, kad su pobijeni te noći.

Izvor: Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

Uredništvo/komunistickizlocini.net