Podutik

• 

   Zbog okupacije i nedjela Nijemaca u Sloveniji stupio sam dobrovoljno u partizane 15.V.1944. i bio sam dodijeljen opkoparskom odredu Goljensko, koji se nalazio dana 8.IV.1945. u Mezekli, blizu Bleda, Još trpim od rana, koje sam tamo zadobio. Poslije liječenja kroz nekoliko tjedana vršio sam dužnost zamjenika zapovjednika Jesenica i tamo sam ostao do 1.V.1945.  Potom su me premjestili na UDBU u Tržin s djelokrugom nad cijelom Koruškom i 15.V.1945. na ravnateljstvo UDBE kao šofera. Nisam volio služiti u redarstvu, unatoč položaju koji sam zauzimao.

• 

U Ljubljani sam bio šofer kapetana Lenarta, rodom iz spomenutog grada, koji je imao kćer od 10 godina, a prije rata je bio drvodjelac. Kad sam ušao u njegovu službu, oko 10.VI.1945., već je imao dužnost da iskopa mnoštvo lešina, koje su partizani poubijali u Ljubljani nakon tobožnjeg oslobođenja pred dva mjeseca. Kako je iz ponora i jama, u koje su bile bačene lešine, počela proticati smrdljiva voda u pravcu Ljubljane, a to je značilo da tamo postoji velika količina lešina, general Maček, šef UDBE za Sloveniju, naredio je, da se iskopaju ove lešine i sahrane u jame iskopane u tu svrhu. Macek je pozvao Lenarta, lišio ga važne dužnosti koju je vršio u Gorici, a iz nepoznatih mi razloga bio je degradiran, i dao mu ovu novu zadaću. Nikada nisam s njim razgovarao o toj stvari, jer se još od prije nismo slagali. Jednog sam dana osobno slušao, kako Lenart daje naloge zapovjedniku jedne skupine stražara (među njima se je nalazio neki Anton Burja, kaplar, sin gostioničara iz Zasipa, blizu Bleda, koji mi je ispričao mnoge pojedinosti u vezi s radovima na iskapanju lešina u Podutiku), koji su čuvali njemačke zarobljenike, zaposlene na iskapanju lešina:

„Treba budno bdjeti nad njemačkim zarobljenicima, da ne bi koji pobjegao. Za i najmanji prekršaj, Nijemac mora biti strijeljan”.

I doista, jednog je dana jedan mladi partizan iz Žirovnice ubio jednog Nijemca zbog sitnice. Stražar je po dobi i rastu još bio dijete, nije mu bilo više od 14 godina.

Svaki sam dan dva puta vozio Lenarta iz banke „Slavia” (stožer tajne policije UDBA) do ponora, točnije do dvorišta jednog seljaka blizu Podutike, udaljeno od Slavije jedno 4 i pol km, i od Ljubljane 3 km, u pravcu Vrhnike. Put je vodio brežuljkom do šume. Ponor se je nalazio oko 300 m. od spomenuta dvorišta. Nad ponorom bila je podignuta neka drvena naprava s točkom i užetom, a na kraju duga kliješta od 1 m. promjera. Spuštali su ova kliješta u ponor i vadili lešine. Vlastitim očima sam vidio, kako vade najedamput po više svezanih i trulih lešina; vidio sam razne udove tijela, ruke, noge, sve što su kliješta mogla stisnuti. U ponor se je spuštalo nekoliko njemačkih zarobljenika, koji su postavljali ljudski teret u ždrijelo kliješta. Sve ovo je bilo užasno i širilo nepodnosiv smrad. Jedan jedini put sam prisustvovao ovom stravičnom prizoru. (Bilo je strogo zabranjeno prisustvovati ovom poslu, no ja sam se skrio, a i Burja mi je ispričao mnoge grozote). Ovaj je posao potrajao dugo vremena, jer sam odvozio i dovozio Lenarta kroz 10 dana, dok ga nije UDBA zatvorila. Došao je drugi redarstveni oficir sa svojim kolima i šoferom, a ja sam otišao na posao u Lade Svetina, gdje sam bio vozač „Ive”, pomoćnika generala Mačeka. Dok sam bio u službi Lenarta, svako bi jutro oko 7 sati odlazio u njegov stan, da ga povezem u Podutik, tamo bismo ostali do 8 ili 9 sati i zatim se vratili u „Slaviju”; poslije podne bih ga potražio u 14 sati i vratili bismo se u 16. Pri ovom iskapanju bilo je zaposleno oko 80 Nijemaca, koji su radili u dvije smjene, Da su radili samo 15 dana, bilo bi tamo od 1000 do 2 000 lešina. Zatim su morali očistiti ponor i zakopati mrtvace u novu jamu, udaljenu od prve a i od seljačke kuće, više u šumi ili u obližnjoj okolici.

Poznavajući metode UDBE i njeno budno čuvanje njemačkih zarobljenika, sasvim sam siguran, da su ovi bili strijeljani nakon obavljena posla, a vjerojatno bačeni u istu jamu, u koju su ubacivali lešine. Broj stražara bio je podjednak broju njemačkih zarobljenika. Svi su bili agenti tajne komunističke policije, skrajnje povjerljivi i vrlo mladi.

Kao šofer bio sam u službi UDBE u Ljubljani do 20.VIII.1945., kad sam postigao da me demobiliziraju.

Gornji zapisnik mi je bio pročitan te ga potvrđujem.

Rim, 31. listopada 1953.

IGNAC JANSA, v.r.

Izvor: Vinko Nikolić, Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, Barcelona, 1976.

Uredništvo/komunistickizlocini.net