Maribor

• 

     Svibnja 1945., probudih se ja, pipam po sebi, vidim, još sam živ. Oko mene domobrani. Mali, vikne jedan, umalo ti noćas ne ode. Kuda čiko, upitao sam ga. Uperi on palac u nebo i kaže “tamo gore”. Priča on meni kako su nas noćas partizani regrutirali. Tko nije imao dokumente da jer domobran, odmah su ga izvodili iz logora, strpali u kamion i nekud odvodili. Tebi su mali, kaže mi, došla dva partizana. Jedan te pokušao probuditi, šamarao te i udarao u nebra, no nije mu uspjelo. Drugi mu je tada rekao da te pusti. A kako nisam imao dokumente, završio bi u kamionu. I ležao bih sada a ovom rovu – priča Truhli. – Zašto su ih skidali do gaća, pitao sam jednog partizanskog vođu. Bilo je šteta odijela, rekao mi je, dodavši da su nas sve tada vodili kao „ustašku i damobransku bandu” – rekao je Dragan Truhli.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Dragan Truhli preživio je kao dječak streljanje u Tezenskoj šumi. Alojzija Potočnik sječa se masakra kraj svoje kuče iz 1945. godine.

Bježimo iz zarobljeništva u Bleiburgu. U našim nogama već je 300 kilometara gladi i žedi, no još smo živi. Ide kolona, a u pozadini se začuje pucnjava. Ubijaju, prođe tihi šapat. Moj brat i ja dali smo se u trk. Padaju oko nas, no mi još trčimo. Trčimo naš maraton, za goli život. Maribor! Vidimo oznaku na jedva prohodnom putu kroz Tezinsku šumu. Bilo je to 13. svibnja 1945. godine.

Prvi put ugledam pobjednike, komuniste sa zvijezdom. Počelo je dijeljenje nas preživjelih: domobrani na jedna vrata, ustaše na druga, časnici na treća i civili na četvrta. Ostalih nije bilo. Samo mi jedva preživjeli i tisuće mrtvih – prisjeća se svoga križnog puta slikar povjesničar i pisac Dragan Truhli.

Tu su ih streljali, evo, kod vodovoda. Bilo je strašno: Moj suprug Felix, koji je tada imao 21 godinu, čak ih je i pokapao. Nesretnike su danima dovozili kamionima i ubijali ih – prisjetila se starica Alojzija Potočnik, čija je kuća smještena u neposrednoj blizini, a s kojom smo razgovarali ovih dana.

Ekshumacija zbog autoceste

Te su žrtve, točnije 5.173 stradalnika, dodaje Truhli, pobacane u rov koji su zarobljenici sami iskopali u Tezinskome gozdu. U gotovo 400 metara dugome rovu, koji se proteže šumom u neposrednoj blizini Maribora, ostalo je još četiri tisuće žrtava. Naime, prilikom gradnje autoceste Maribor – Ljubljana ekshumirane su 1173 žrtve, čime je sanirano oko 70 metara spornoga rova. Ostatak masovne grobnice još čeka ekshumaciju, osobito zato što je iznad tog rova vodocrpilište mariborskog vodovoda! Drugim riječima, Mariborčani piju vodu iz vodovoda koji se proteže iznad masovne grobnice.

Prije 40-ak godina radio sam sa stručnjacima iz Geofizike na istraživanju vodonosnog sloja za mariborski vodovod. Istraživanja sam obavljao geoelektričnom metodom. Mjereći u Tezinskoj šumi, dobio sam neobične rezultate. Zaključio sam da ispod površine ima nečega. Metala ili nekih kostiju, nisam mogao otkriti. Do mene je sjedio vozač ekipe Ljubo Vajdić koji mi je rekao daje 1945. ovdje bio kao partizan te da je stražario i čuvao zarobljenike. Pričao nam je kako su točno na tom mjestu vojnici NDH ubijani i bacani u jamu. Bilo ih je nekoliko tisuća, pričao je Vajdić. Tada mi je postalo jasno zašto mjerenja daju čudne rezultate – rekao je geofizičar Pero Slišković.

Nakon tog razgovora, otišao sam detaljnije istražiti teren. Obilazio sam područje s topografskom kartom u ruci, kada sam odjednom čuo povik: Stoj! Stao sam kao ukopan i pred sobom ugledao puščanu cijev u ruci vojnika. Doveo me do barake u kojoj me neki oficir pitao što radim. Rekao sam mu da obavljam istraživanja za mariborski vodovod. Na to su me odveli u vojno zapovjedništvo, gdje me general pustio tek nakon četiri sata. Daljnje istrage nije bilo. Radovi su tada, šezdesetih godina, obustavljeni na zahtjev vojske – prisjeća se Slišković.

Kako reći Mariborčanima da piju vodu iz grobova?! – pisao je novinar Srečko Niedorfe u svom napisu za slovenski list Večer još 14. studenoga 1990. godine. Niedorfer je još tada napisao i da bi Hrvati rado vidjeli koliko je njihovih pobijeno pokraj Maribora, u šumi koja zbog masovne grobnice predstavlja i potencijalnu ekološku bombu, jer su žrtve pokopane ispod vodovodne postaje. Mariborčani su na taj članak žestoko reagirali, a vlasti su im, kako u daljnjim napisima ističe Niedorfer obećale ekshumaciju svih žrtava. No, kako doznajemo, obećanja su bila lažna, budući da četiri tisuće žrtava još leži pod mariborskim vodovodom.

Nadležni bez komentara

Peter Leopski, tadašnji pomoćnik direktora mariborskog vodovoda odbio je bilo što reći o cijelom slučaju. Iz slovenskog, državnog odvjetništva, odnosno tužilaštva 2003 godine, također se nije dobiti adekvatan komentar – Nemamo komentara – bilo je sve što se uspjelo čuti. Do sada se, o slučaju masovne grobnice u Tezinskoj šumi očitovala jedino slovenska Vlada, i to na upit Dragana Truhlija. U svom odgovoru objavila je da su se stradanja u mjestu Bohovi, točnije u Tezinskoj šumi, dogodila prije kapitulacije 9. svibnja 1945. Dragan Truhli i nekolicina svjedoka, međutim, izričito tvrde da je točan datum pokolja u Bohovi bio 13. svibnja i da su se stradanja nastavila sve do 18. svibnja 1945. godine. Hrvatsko Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo uputilo je tada Truhliju dopis u kojem, među ostalim, stoji i da je ministar za javne radove, obnovu i graditeljstvo ovlašten da u ime Vlade potpiše ugovor između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije o uredenju grobova ratnih i poratnih žrtava. Ugovor ima 16 članaka, a u prvom je ćlanku navedeno da su dvije vlade dogovorile da će osigurati trajnu zaštitu ratnih groblja, kao i pojedinačnih i skupnih grobnica. Pa ipak, do dana današnjeg, na obilježavanju masovne grobnice u Tezinskoj šumi nije učinjeno praktično – ništa.

Uredništvo/komunistickizlocini.net