Drago Jilek

• 

     Drago Jilek, hrvatski emigrant nestao je 16. ožujka 1949. iz Rima na tajanstven način. Sadržaj Jilekova dosjea, pohranjenog u Hrvatskom državnom arhivu, otkriva pravu istinu o njegovoj sudbini. Jilek je bio otet u Rimu i doveden u Beograd gdje je dugo godina držan zatvoren, mučen i ispitivan. Jilek je trebao biti krunski svjedok protiv Andrije Hebranga. Kad na to nije pristao, likvidiran je bez suđenja! Ivica Krilić, Jilekov suradnik i emigrant u Rimu, izjavio je: “Kad o ovome govorimo, onda mogu reći da je jedan od trojice oznaša koji su oteli Jileka bio Budimir Lončar, poslije ministar vanjskih poslova bivše Jugoslavije. Nakon te otmice Lončar je promaknut u šefa Ozne u Zadru”. To su podaci koje je prikupila Komisija za istraživanje ratnih i poratnih žrtava, čiji članovi su svjedočili na suđenju Udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Po završetku Drugog svjetskog rata kao jedan od najpovjerljivijih i najpouzdanijih komunističkih kadrova u Zadru i okolici Lončar je imenovan načelnikom Okružnog odjeljenja zaštite naroda (OZNA), tajne komunističke policije, zadužene za istragu „narodnih neprijatelja“. Komunisti su likvidirane „narodne neprijatelje“, koji su bacani u more potajice zvali „Podvodni bataljun”.

Budimir Lončar, nesvršeni srednjoškolac kasnije je postao šef zloglasne Ozne u Zadru, poslije je bio jugodiplomat i savezni sekretar za vanjske poslove, a onda Mesićev i Josipovićev vanjskopolitički savjetnik. Poznat je po tome što je u UN-u isposlovao embargo na uvoz oružja Republici Hrvatskoj te na taj način znatno otežao njeno naoružavanje u Domovinskom ratu. Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić pokušao je odlikovati upravo ovog čovjeka no nakon bojazni da će njegova prljava prošlost isplivati na površinu i privući veliko interesovanje medija, Budimir Lončar je odlučio odbiti odlikovanje i što prije stišati novonastala prozivanja u medijima!

Otmica Drage Jileka

Drago Jilek je rođen 2. svibnja 1912. u Sarajevu. Zbog svog domoljublja vrlo rano je došao u sukob s jugoslavenskim vlastima, a 1939. je uhićen zbog dijeljenja protujugoslavenskih letaka. Nakon otpuštanja iz istražnog zatvora nastavio je studij prava na Zagrebačkom sveučilištu, gdje je dočekao početak rata.

Odmah po osnivanju NDH otišao je u Sarajevo, gdje je postao zamjenik povjerenika za Bosnu i Hercegovinu. Koncem 1941. postao je povjerenik nadzorne službe (UNS) u Zemunu, zatim povjerenik Ureda II UNS-a u Sarajevu i napokon pročelnik IV Odjela Ureda II UNS-a (protukomunistički odjel) u Zagrebu. Nakon smjene Dide Kvatemika postao je zapovjednik UNS-a u činu bojnika, ali je ubrzo i on razriješen te dužnosti.

Drago Jilek se na kraju rata povukao s vojskom NDH u Austriju, uspio je preživjeti Bleiburšku tragediju i skloniti se u Italiju. Kad je Božidar Kavran pristupio organiziranju križarskih skupina (akcija Deseti travanj), Jilek je dobio zaduženje da vodi brigu o selekciji časnika koji će se vraćati u domovinu, te da organizira hrvatsku dojavnu službu i uspostavi kontakt sa stranim obavještajnim službama, prvenstveno američkom. Jilek je većinu vremena provodio na putu između logora za izbjeglice u Austriji i Italiji.

Nakon sloma akcije Deseti travanj Jilek se povukao u Rim odakle je 16. ožujka 1949. na tajanstven način nestao. Sve što je iza njega ostalo bila je lokva krvi na pločniku ispred njegova stana u ulici Via XX setembre 43, Magiorato, Rim. Jilek u to vrijeme nije imao nikakve imovine. Sve što je posjedovao stalo je u džepove njegovih hlača: talijanski dokumenti na lažno ime, ručni sat i nekoliko zlatnika. Kao stari i iskusni konspirativac najveći dio svog bogatstva nosio je u glavi. Potpuna istina o Jilekovoj sudbini ostala je sve donedavno potpuno nepoznata. Tek ponekad su ga spominjali jugoslavenski autori, primjerice Mile Milatović i Vladimira Dedijer, koji su se, optužujući Andriju Hebranga, pozivali na sadržaj tzv. Jilekove torbice, i dali naslutiti da je Udba imala prste u nestanku Jileka.

S druge strane, Udbin propagandist, novinar Vjesnika, Đorđe Ličina, u knjizi Dvadeseti čovjek ustvrdio je kako je Jilek pred slom NDH pobjegao u Italiju, pa u Austriju, a zatim se prebacio u Argentinu. U emigraciji su ga, piše Ličina, ubili njegovi suradnici. Međutim, sadržaj Jilekova dosjea otkriva istinu o njegovoj sudbini. Jilek je otet u Rimu i doveden u Beograd gdje je ispitivan i potom likvidiran nepoznatog nadnevka. U dosjeu se, među ostalim, nalazi Jilekova izjava koju je, pod pseudonimom Drago Duvnjaković, dao 8. ožujka 1950. u Beogradu.

Ivica Krilić, Jilekov suradnik i emigrant u Rimu, u razgovom za tjednik Globus od 13. siječnja 1995. je izjavio:

“Kad o ovome govorimo, onda mogu reći da je jedan od trojice oznaša koji su oteli Jileka bio Budimir Lončar, poslije ministar vanjskih poslova bivše Jugoslavije. Nakon te otmice Lončar je promaknut u šefa Ozne u Zadru”.

Moguće da je ta akcija bila snažna odskočna daska za kasniju karijeru nesvršenoga srednjoškolca Budimira Lončara, rođenog 1. travnja 1924. u Preku kod Zadra, kojega pamtimo kao posljednjega ministra vanjskih poslova SFRJ.

Iz dosjea Drage Jileka je vidljivo da je jedan od važnijih razloga njegove otmice bila namjera Udbinih šefova da saznaju istinu o držanju Andrije Hebranga u ustaškom zatvoru. Jilek je najprije tvrdio da osobno nema nikakvih saznanja o navodnom Hebrangovom pristanku na suradnju s UNS-om. Međutim, u spomenutoj izjavi od 8. svibnja 1950, Jilek je svjedočio o svom navodnom razgovoru s bivšim studentskim kolegom Vicom Barićem, koji je u međuvremenu postao obavještajni časnik američke vojske sa sjedištem u Italiji:

“Ja sam mu pričao o svome obavještajnom radu na protukomunističkoj liniji za vrijeme NDH. Kako sam mu pričao u glavnim crtama slučajeve s ‘Pokrajinskim komitetom za BiH’, s ‘Okružnim komitetom u Mostaru’, a povjerio sam mu i slučaj Andrije Hebranga i prijatelja u vezi sa zamjenom. Rekao sam mu kako je Andrija Hebrang, više mjeseci prije zamjene, dao Viktoru Tomiću, ako mogu kazati, obvezu da će raditi za UNS, ako ga se pusti na slobodu. To da je pravi razlog zašto se pristalo na zamjenu Andrije Hebranga. Po nalogu Dide Kvaternika da je čitavu stvar Andrije Hebranga do kraja vodio Viktor Tomić. Na pitanje Barićevo rekao sam da ne znam je li se Hebrang držao date ‘obveze ’, jer sam ja kratko nakon toga razriješen dužnosti. Moj razgovor s Viktorom Tomićem, u nazočnosti Andrije Juratovića, bio je kasnije. Na isto pitanje odgovorio mi je Viktor Tomić: ‘Zar misliš da bi se Viktor Tomić dao prevariti?’. Bariću sam rekao da je i većina ostalih, koji su dati u zamjenu s Andrijom Hebrangom za Vutuca i Wagnera, dali pismeno obvezu za suradnju sa UNS-om. Barića je naročito zanimao slučaj Andrije Hebranga, te je rekao da će to odmah ispričati svome šefu… Sjećam se da je jednom Vice Barić imao sastanak s Viktorom Tomićem. To je moglo biti u veljači 1946. ”

Sigurno će se još dugo problematizirati pitanje istinitosti Jilekove izjave, s obzirom na uvjete pod kojima ju je dao, ali možemo smatrati neupitnim da je ona značajno utjecala na Hebrangovu sudbinu u Glavnjači.

Također, očigledno je da su za Andriju Hebranga bile vrlo zainteresirane i zapadne obavještajne službe, pa s obzirom na interes američke tajne službe prema Viktoru Tomiću i njegov misteriozan završetak u britanskom zatvoru, tek predstoji istražiti njihovu ulogu u tom slučaju imajući u vidu neupitnu zapadnjačku podršku Titu u sukobu sa Staljinom.

Izvor: Anto Kovačević, Čovjek i njegova sjena, Zagreb, 2012.

Bože Vukušić, Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, Zagreb 2002.

Uredništvo/komunistickizlocini.net