BENITA PRKAČIN REDOVNICA I PJESNIKINJA TRI GODINE TEŠKE ROBIJE U TITOVOM REŽIMU

  Benita Prkačin  

1111
Kao učiteljica i upraviteljica 1942. s đacima u sestrinskoj pučkoj školi u Bijelom polju.

     Rođena je u obitelji Nikole i Ive, rođ. Škegrić, u Mostaru. U samostan je došla 7. rujna 1923., kao dvadesetogodišnja djevojka, iste godine kada je u Mostaru ustanovljen novicijat za Hercegovinu. Dvije godine poslije i s. Benita stupit će u njega. Nakon prvih zavjeta, u Sarajevu će dovršiti učiteljsku školu, započetu prije u Mostaru. Od 1928. do 1945. djeluje u Bijelom polju kao učiteljica i upraviteljica sestrinske pučke škole. Tako je prvi dio njezina života obilježen obrazovnim i odgojnim radom. Uz rad u školi, od 1932. do 1943., obnašala je i službu provincijalne tajnice često odlazeći u Mostar u provincijalnu kuću, najčešće pješice. Prve poratne godine provela je dijelom u Bijelom polju, godinu dana u Mostaru i kratko vrijeme u Međugorju. Onda je došla prijelomna 1949. kada su sestre izbačene iz svih svojih kuća osim one u Bijelom polju. Već prethodnih godina, 1945., a osobito 1948., mnoge su sestre uhićene i suđene. S. Beniti i još nekima to će se dogoditi upravo te 1949. godine. Nikada nije zaboravila tu godinu – ne samo zbog tamnice i uobičajene patnje s tim povezane.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

00419099_w-696x464
S. Benita Prkačin

Duboko ju je iznutra uvrijedilo što joj je Udba uzela osobne, intimne bilješke, neku vrstu duhovnoga dnevnika što ne bi dala na uvid ni nekomu od svoga najvećega povjerenja. Petnaestak godina nakon što je izišla iz tamnice, s. Benita živo se sjećala toga u jednom pismu fra Dominiku Mandiću: »Kada sam se početkom dec. vozila autom preko Kobilovače, s jednim oficirom Udbe i milicajcem po najvećem nevremenu, – a išli smo po pisaću mašinu uz koju su bili i moji “zapisci” i ostalo… došla sam k sebi… Razmišljala sam, a da ni moliti nisam mogla… Gledaj, nikom to dosad ne bih povjerila, ma baš nikom, pa niti onom u koga imam najviše pouzdanja, mislila sam, a sada?? Bilo je užasno nevrijeme, kiša, vjetar, snijeg.

Nije posve jasno odakle su udbaši sa s. Benitom išli »preko Kobilovače« (cesta koja povezuje Mostar i Čitluk, odnosno Međugorje). Moguće da je riječ o premetačini prije nego što je s. Benita uhićena, dakle o prosincu 1948. kada je s. Benita po nekim podatcima, neko vrijeme (1948./49.) bila u Međugorju u sestrinskoj kući. Možda su je odatle vodili da uzmu pisaći stroj i njezine »zapiske« koje je ostavila u provincijalnoj kući u Mostaru ili Bijelom polju gdje je boravila prije odlaska u Međugorje.

Presuda Okružnog suda u Mostaru, K: 33/50 od 11. ožujka 1950. Voda prolazila kroz krov auta, zima strašna. Najednom se okrene oficir musliman, i upita me: “Je li ovo kazna Božja?” Smjesta odgovorim: “Jest!”, ali nisam mislila na ono što je on mislio… Kasnije sam mislila ukoliko ne dobijem nazad stvari, obratiti se na nuncija, međutim je on morao otići prije, nego sam se ja kući vratila.« I, po običaju, Udba joj nikad nije vratila oduzeto.

Benitu je 13. rujna 1949. uhitila mostarska Udba koja je provodila i istragu. Zajedno s njom, kao prvooptuženom, vođen je proces i protiv s. Laurencije Ćurić (Konjic, 1906. – Bijelo polje, 1983.) koja je uhićena 17. studenoga 1949. Obje su i osuđene u istom procesu. »Krivično« djelo za koje su obje optužene bilo je pomaganje odmetnika 1945. i 1946. Tih godina, »neutvrđenog dana i mjeseca primile su u samostan časnih sestara u Bijelom Polju grupu odmetničke bande, sa kojom su prethodno uspostavile pismenu vezu i tom prilikom dale im večeru i potrebnu količinu dasaka pomoću kojih su se odmetnici prebacili preko rijeke Neretve.« Takvim su činom onemogućavale službe državne vlasti »u otkrivanju i hvatanju bande«. Benita je optužena i za širenje neprijateljske promidžbe: da nova vlast »nepravilno hapsi i ubija katoličke svećenike, navodeći slučaj u Šir. Brijegu govoreći – na Širokom Brijegu nalaze se puni bunkeri starih izginulih svećenika na pravdi«

Za sva ta tzv., navodna »nedjela« s. Laurencija je osuđena na dvije godine strogog zatvora s prinudnim radom, a s. Benita na tri godine strogog zatvora i prinudnim radom.

Zanimljivo je u obrazlaganju odmjerene kazne kako je viđena društvena opasnost i posljedice »neprijateljske propagande« s. Benite. Ta opasnost »sadržana je u tome što je optužena na ovakav način onemogućavala da pravilno i na vrijeme naše mase shvate krivicu svećenika koje narodna vlast poziva na odgovornost za protunarodni rad i što je djelovanjem protiv radnog zadrugarstva onemogućavala brz tempo preobražaja našega sela i stvaranja boljeg života.«

Sve su optužbe utemeljene na nekim razgovorima koje je s. Benita vodila sa sestrama u samostanu. Neke od njih, i same uhićene, svjedočile su o tome tko zna pod kakvim strahovima, pritiscima i torturama. Lijepo svjedočanstvo o vremenu koje je s. Benita provela u tamnici »Ćelovina« u Mostaru ostavila je s. Tihomira Božić koja je sa s. Benitom provela nekoliko tamničkih mjeseci. Ćelije su im neko vrijeme bile jedna pokraj druge. S. Tihomira nije zaboravila kako ju je s. Benita znala tješiti Kao učiteljica i upraviteljica 1942. s đacima u sestrinskoj pučkoj školi u Bijelom polju i hrabriti, prenositi na nju nešto od svoje smirenosti i predanja koje je crpila iz molitve za koju je, prema vlastitu priznanju, u tamnici imala vremena. S. Tihomira navodi i zgodu kada je istražitelj, za jednog dolaska u tamničku radionicu, opazivši s. Benitu, rekao: »Ha, ti mala, baš si tvrd orah!« Tko je bio u tamnici, zna što se krije iza te kvalifikacije »tvrd orah«. Vrhovni sud BiH potvrdio je presudu Okružnog suda u Mostaru i s. Laurenciji i s. Beniti. Po nalogu Ministarstva unutrašnjih poslova NR BiH od 11. svibnja 1950. poslane su na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom za žene u Stocu. Kaznu su u cijelosti izdržale. Za s. Benitu njezina su braća Ivan i Ante bili uputili molbu za pomilovanje koju je Predsjedništvo Prezidijuma Narodne skupštine NR BiH odbilo trima malim riječima: Ne uvažava se. Bez ikakva obrazloženja. Odbijenicu je potpisao Vlado Šegrt.

Nakon izlaska iz tamnice 13. rujna 1952. s. Benita je otišla k svojoj sestri u Vinkovce na nekoliko mjeseci oporavka. Potom se vratila u Bijelo polje. Godine 1953. biva imenovana provincijalnom predstojnicom i tu je službu obnašala do 1960. Nije imala počinka ni nakon svršetka službe provincijalke: dvije je godine bila učiteljica novakinja, a onda od 1962. do 1969. vrhovna savjetnica u Rimu. Nakon povratka iz Rima do smrti je vršila službu provincijalne ekonome. Bilo je to doslovno do smrti. Bolovala je kratko i svoj je životni tijek završila u Bijelom polju u koje je ugradila najbolje godine života. S. Benita je tijekom života povremeno zapisivala duhovne odbljeske i doživljaje. Objavila ih je u dvjema zbirkama poezije: Pokloni duše (Zagreb, 1969.) i U dane prolaza (Zagreb, 1977.). Njezina marijanska pobožnost našla je odjeka u knjižici Krunica umom i srcem, objavljena u dva izdanja (Zagreb, 1971. i Mostar, 2003.). Možda je s. Benita najbolje sama izrekla svoje životno određenje u zapisu pod naslovom Izaberi!. Izaberi što ćeš biti: Kao sjena ili kao sjajan sunčev trak i obasjat svakog prije neg nastane tamni mrak Kao sjena past u tvrdu zemlju, ili kao sjajni sunčev trak i nestati tu zauvijek, ali ostaviti svijetao trag.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s