Krndija – logor

    Napušteno njemačko selo Krndija od 15. kolovoza 1945. do 15. svibnja 1946. godine bilo je ograđeno žicom i pretvoreno u jedan od mnogobrojnih komunističkih logora u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji za njemačko stanovništvo (pretežno starce, žene i djecu) iz Slavonije, Srijema (Đakovo, Vinkovci, Sl. Brod, Županja, Slatina, Virovitica, Požega, Vukovar…), središnje Hrvatske (Zagreb, Novska, Kutina, Garešnica, Daruvar, Bjelovar, Sisak, Kostajnica…) i bosanske Posavine (Bosanski Bord, Bijeljina, Brčko, Prnjavor…). U logoru je u teškim uvjetima smještaja, od gladi i bolesti te napornoga rada umrlo najmanje 338 osoba. Procjenjuje se da je kroz logor Krndiju prošlo oko 3500 do 4000 logoraša, te da ih je oko 500 do 1500 izgubilo život. Točan broj hrvatskih folksdojčera koji su prošli poslijeratne logore sa sigurnošću je teško utvrditi.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

U Krndiji je na logoraškom dijelu groblja podignuto spomen-obilježje  stradalim  žrtvama logora Krndija 1945./46. godine. Spomen-obilježje svečano je otkriveno 7. listopada 1999. godine. 

Tomo Schwäller je rekao da je kao dječak preživio užase ovoga logora, dok je njegova majka koja je dragovoljno otišla u logor kako ne bi napustila supruga Nijemca i djecu, skončala svoj život u logoru. „Nakon 3 mjeseca u logoru Krndija pješačili smo preko Poganovaca do logora u Valpovu te u otvorenim vagonima deportirani za Njemačku. Kako nas tamo nisu primili vraćeni smo u Valpovo, a potom u Krndiju. Kao logoraše partizanske vlasti šalju nas na rad u Široko Polje na imanje Franje Đambića gdje ostajemo do raspuštanja logora Krndija 1945. U Logoru je hrana bila jako loša, a dnevno su znale umrijeti 3 do 4 osobe“, prisjeća se Tomo Schwäller. 

Zanimljiva su svjedočanstva o logoru Krndija, jednom od logora za Folksdojčere u poslijeratnoj Jugoslaviji, osobito logoraške pjesme-tužbalice na hrvatskome i njemačkome jeziku. 

Neke od njih zabilježili su logoraši Johann Rittinger, Požežanin Tomislav Wittenberg, koji je kao dijete također bio logoraš u Krndiji, te u novije vrijeme etnokoreolog Josip Vinkešević.

O logoru Krndija 1945.-1946. godine brojni su izvori i literatura. Zanimljiva, slikovita i nezaobilazna svjedočanstva o logoru Krndija su i logoraške pjesme na hrvatskome i njemačkome jeziku. Požežanin Tomislav Wittenberg (1937.), koji je kao dijete bio logoraš u
Krndiji, sjeća se i bilježi pjesmu u molu, tužbalicu (bez naslova), koju su, logorašice, djevojke, pjevale navečer i noću.

Krndija je žicom ograđena, Mila moja majčice, tu izlaza nema.Dovode me do uprave puste, Tu mi sijeku, majčice, moje kose guste.Tijelo mlado, al od bola modro, Mila moja majčice, to ne sluti dobro. Kad ja umrem i kad me sahrane, Mila moja majčice, ti ne misli na me.

Etnokoreolog Josip Vinkešević (Đakovo) zabilježio je 1994. godine u Sopju (Podravska Slatina) sličnu pjesmu, očito istog izvornika, naslovljenu “Jednog dana snijeg i kiša leti”, odnosno “Krndija je žicom opletena”, te me je upozorio na ovu pjesmu, neobjavljivanu i nepoznatu široj javnosti.

Krndija je žicom opletena Jednog dana snijeg i kiša leti od kuće me, majčice, sprovode agenti. Sprovode me do tamnice puste, pa mi sijeku, majčice, moje kose guste. Krndija je žicom opletena, mila moja majčice, nigdje izlaz nema. Gore tama, a dolje su mravi, kad ja umrem, majčice, ti me zaboravi. U proljeće kad procvjeta cvijeće, mila moja majčice, mene biti neće.

Uredništvo/komunistickizlocini.net